Zašto se udaljimo jedni od drugih? Nekad zbog naviknutosti koja opterećuje. Pomisao da se vidimo ne doima se ugodnom. Nekad jer više ne očekujemo ništa jedno od drugog. Ponekad jer je povjerenje izigrano i svaki pokušaj međusobnog zbližavanja produbljuje međusobnu udaljenost. Udaljimo se jer više nemamo radosti za mala svakodnevna životna iznenađenja. Udaljimo se i onda kada ne želimo. Stvari izvan naše moći i kontrole dovele su nas do međusobne udaljenosti. Udaljenost kao da dolazi prirodno. Navike nas uljuljaju, svakodnevnica se čini očekivanom, budućnost monotonom. Treba li sa zahvalnošću udaljenost objeručke prihvatiti kao olakšanje? Udaljenost se doima kao dobrovoljna samoizolacija i povlačenje pred obvezama koje nisu naše i očekivanjima koja od sebe ne tražimo. Ugodnije je postojati udaljen od tuđih očekivanja. Udaljenost nam dođe kao mehanizam zaštite od onoga što ne želimo, a o tome se ne usudimo glasno govoriti. Kao da je ugodnije i komotnije kada čujemo: Ah od njega/nje ne treba puno očekivati. U ovim riječima osim boli zbog prijezira prema nama, pronalazimo i određeno oslobađanje. Udaljenost izgleda kao potreba za slobodom. Dišemo lakše kada se udaljimo od obveza, napora i očekivanja koje nam drugi stavljaju u vidokrug našeg pogleda na život. Udaljeniji osjećamo kako stisak i okovi okoline popuštaju i otpuštaju se. Mislimo na udaljenost kao na neku drvenu kuću tik uz šumu, ne previše udaljenu od bučnog grada. Biti nekako udaljen od drugih, ali ne biti potpuno sam. Jesmo li po naravi socijalna bića i ako jesmo, je li udaljenost dobra? Ili smo po nečemu dubljem u sebi zapravo bića međusobne udaljenosti? U početku sve nam je blisko i blizu. Ne smeta nam, dapače, udaljenost gledamo kao zlo i one koji vole udaljenost kao čudake i neprilagođene. S vremenom prirodno i nevidljivo, udaljenost dolazi kao razmak između nas i svjetova drugih. Udaljenost nije uvijek svjesna, nije uvijek planirana, nije uvijek željena. Udaljenost je objekt straha, prijezira i socijalne neprilagođenosti. Je li udaljenost po svojoj naravi zla? Znamo da je na trenutke oslobađajuća. Ne mislimo o sebi kao o neprilagođenim i zlim ljudima ako osjećamo potrebu za udaljenošću. Otkrivajući i živeći udaljenost, otkrivamo sebe. Poput velikog slikarskog platna razvučenog preko velikog zida blago udaljeni od drugih ljudi počinjemo primjećivati toliko toga o sebi. Geste, doživljaji, osjećaji, iskustva. Dok se udaljavamo od drugih, oni sve više postaju tuđi i nepoznati, ali mi otkrivamo puno novog o sebi. Nismo sposobni potpuno se udaljiti od drugih. Otkrivamo oslobađajuću i opuštajuću udaljenost kada smo daleko od tuđih želja, potreba, očekivanja i nametnutih stavova. Međutim, ta ista udaljenost u nama stvara prostor straha napetosti. Što ću otkriti o sebi ako se od svih udaljim? Jesam li spreman na to? Nitko ne može biti samo sam sa sobom niti može biti samo s drugima. Udaljenost je stanje između dvoga. Udaljenošću prestajemo učiti o drugima i počinjemo učiti o sebi. Udaljenost je putovanje. Ono nema krajnje odredište. Niti trajno napuštamo druge da bismo se od njih zauvijek udaljili niti trajno do kraja dolazimo sebi. Udaljenost ima polazište i odredište kao svako putovanje, ali kao putovanje nikada stvarno niti počinje niti stvarno završava. Putujemo između drugih i sebe, ali nigdje se zauvijek ne zaustavljamo. Udaljenost ima svoju privlačnost. Izgleda kao mogućnost da se odvojimo od drugih i da im se vratimo kada želimo. Izgleda kao i mogućnost da upoznamo sebe, ali i da stanemo kada nas obuzme strah što ćemo otkriti ako zauvijek napustimo druge. Ponekad smo sigurni da ne želimo ostati s drugima, ali nismo sigurni želimo li ostati sami sa sobom. I obrnuto. Udaljenost je nesigurnost. Kada odemo od drugih, u povratku ne znamo što ćemo naći o njima. Brine nas kako će proći naš susret. Kad odemo od sebe nakon što iskusimo strah od onoga kakvi smo, nismo sigurni da se baš svaki put želimo vratiti sebi. Udaljenost je nesigurno putovanje i nalik je našem životu, jer je život promjenjiva udaljenost između mene i drugih.

U Sarajevu 26. 6. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Roman Stetsyk