Dogodilo vam se da ste se za nešto ili nekoga bili spremni žrtvovati. Bili ste spremni, kako volimo reći, ići do kraja ako treba. U ljubavi obećavamo ići do kraja. U prijateljstvu obećavamo ići do kraja. I onda u jednom trenutku odustanemo. Prestanemo se žrtvovati i netko prestane biti središe našeg života. Kako nazvati taj proces? Kako nazvati vrijeme u kojem idemo od faze potpunog sebedarja do razdoblja zaborava? Kojim riječima izreći iskustvo da smo danas za nekoga spremni učiniti sve i da kroz neko vrijeme zaboravimo da smo bili dio nečijeg života? Što sa svim onim silnim obećanjima i zakletvama da ćemo biti uvijek tu? Da ćemo uvijek dati nekome cijelo svoje biće? Da nas ništa neće razdvojiti? Da je naš odnos, ljubav, prijateljstvo nešto najčvršće i najstabilnije na svijetu? Ponekad nam je simpatično osvrnuti se na takav trenutak i obično pomislimo kako smo tada bili djetinjasti i nezreli. Što u nama izaziva stanje zaborava ljudi za koje smo mislili da bez njih nećemo moći živjeti?
Slično se događa i sa stvarima. Nešto želimo toliko silno da ako to ne dobijemo, imamo osjećaj da ćemo cijeli život biti nesretni. Na kraju kada dobijemo dugo žuđenu stvar, nakon nekog vremena na nju zaboravimo. Bili smo uvjereni da će nam život biti promašen ako je ne budemo posjedovali.
Nekako se protivi našem pogledu na svijet i međuljudske odnose, ali se čini kao da sve ima rok trajanja i kada rok istekne, odnos gubi svježinu i važnost. Ili se međuljudski odnosi mijenjaju u nešto drugo? Ili nas pokreće neka nepoznata sila koja nas u početku zaslijepi i kasnije nam otvori oči? Teško je opisati što uzrokuje da dvoje ljudi koji ne mogu jedno bez drugog nakon nekog vremena potpuno zaborave jedno na drugo ili, što je još neobičnije, kada odnos ljubavi preraste u bolesnu mržnju. Slabi smo učenici. Znamo, kako od drugih tako i iz vlastitog iskustva, da mnogi međuljudski odnosi završe zaboravom i odlaskom. Ipak uvijek tražimo nekoga novog kako bismo mu obećali da nas ništa neće rastaviti i kako ćemo se za njega žrtvovati i boriti do kraja. Iako znamo da se na kraju sve može završiti međusobnim zaboravom, pokušavamo pronaći neko čvrsto i sigurno životno utočište.
Promjena je ono što nas sve pogađa. Ne možemo predvidjeti kakve će se promjene dogoditi s nama i u nama. Još manje možemo predvidjeti kako će se mijenjati drugi. Kada obećavamo ići do kraja, žrtvovati se, želimo spriječiti buduće promjene. Obećanjem i zaklinjanjem na vječne ljubavi čvrste kao stijene, na trajna prijateljstva nesalomljiva valovljem života, želimo zamrznuti trenutak, spriječiti promjenu. Ali, promjena je poput vode. Pronađe put kroz najmanju pukotinu u ljubavi, u prijateljstvu. Može poput vode strpljivo kap po kap, trenutak po trenutak prodirati u ono što je potpuno zatvoreno. Promjena može biti dobra i spasonosna. Može biti i loša, beskorisna i nepotrebna. Kada obećavamo vječne stvari jedni drugima, kada riječi i geste hoćemo utvrditi kao dvorac, nadamo se da i ako dođe do promjena, one će učvrstiti naš odnos.
Ne znamo kakve promjene dolaze. Ne znamo na koji način ćemo se sami promijeniti. Nadamo se da će promjena učvrstiti ono što sad imamo. Nekad nam se nade iznevjere. Dođe promjena i uzrokuje zaborav i odsutnost. Onaj/ona koji je bio središte našeg života, promjenom se pomjeri na periferiju života negdje među manje važne stvari i događaje. Ugodno je razmišljati kako možemo zaustaviti promjenu obećanjem da ćemo voljeti do kraja, ostati do kraja. Ulijeva sigurnost čuti kako ćete nekom biti u središtvu života, u središtu interesa, u središtu njegovih snova i jave. Nisu li takva obećanja oblik varanja, makar iskrenog i duboko ljudskog, ali ipak varanja? Pokušaj da se ne misli na promjenu koja može sve izmijeniti jednog dana, jer tko može jamčiti da će sve na kraju biti onako kako je bilo na početku? Tko može jamčiti za sebe da se nikad neće promijeniti i vjerovati da se i drugi nikad neće promijeniti? Tko su ono dvoje bili ljubavnici ili prijatelji ili poznanici ili kolege koji znaju i tvrde da se njihov odnos nikad neće promijeniti i da će njih dvoje uvijek ostati ono što su ovdje i sada? Tko može za sebe tvrditi da će uvijek i vječno biti ono što je danas?
U Sarajevu 14. 1. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Michal Bednarek
