U nekadašnjem grčkom panteonu, povrh svih dičnih Zeusa, Posejdona i Afrodita neumoljivo je stajao Kron (grč. Kronos) – vrhovni bog, bog vremena, te ujedno jedini primordijalni, nestvoreni bog među svim grčkim bozima.

Premda je u međuvremenu nadvladan jedan ovakav numinozno-mitološki pogled na vrijeme, i mi mu sami i dan danas rado pridodajemo poneki antropomorfizam. U tom smislu često se spominje onaj neumoljivi „zub vremena” koji nemilosrdno nagriza svaku ljudsku masku, privid i gizdavost ostavljajući za sobom netaknutim samo ono uistinu vrijedno, solidno i po sebi neprolazno. U tom smislu još rimski stoik Seneka primijeti da je vrijeme ono koje otkriva istinu, dok starogrčki pjesnik Pindar reče da je vrijeme najbolji zaštitnik poštenih ljudi, kao uostalom i najstroži sudac onih nepoštenih. Kad smo već kod antike, Terencije Afrikanac izreče ono nešto što se i dan danas opetovano ponavlja i čuje, kako „Vrijeme liječi sve rane.” Kroz godinu, dvije, tri … deset, i najbolnija rana i najdublja trauma mogu biti uspješno nadvladane, a neke od njih čak toliko uspješno da se na kraju sami sebi smijemo zbog čega smo se to nekoć jadni bili patili i beskrajno nervirali. Tko zna, možda nas to samo opet onaj neumoljivi „zub vremena” uspješno natjera da kao ljudi očvrsnemo i odrastemo.

Nezgodna strana vremena

Vrijeme naspram nas ljudi definitivno ima jednu neugodnu, skoro da kažemo prevarantsku stranu. Naime, s jedne strane nam se počesto čini da ga imamo napretek. U tim nekim situacijama čak poželimo da nekako sve to brže proleti i prođe. A opet, ako pogledamo unazad, osjetimo da je sav naš dosadašnji život nekako proletio kao za čas. Pri tome nas posebno zabrinjava opažanje da se u svakodnevnici svo to vrijeme vrlo često besmisleno potroši i izvuče. “Dio našeg vremena nam ukradu, dio izmame od nas, a dio koji ostaje neprimjetno se izgubi” (Seneka). Stoga su se različiti mislioci od antičkih vremena pa sve do danas pokušavali pozabaviti pitanjem organizacije i menadžmenta vremena. Ovdje se ne radi samo o možebitnoj radnoj produktivnosti i učinkovitosti nego i o samom pitanju kontrole i moći, na kojeg smo, iskreno govoreći, svi manje-više osjetljivi. Upravo jer je cijela ljudska egzistencija umotana u neumoljiva pravila i zakonitosti onog „zuba” vremena, proizašlo je mišljenje da onaj koji može uspješno upravljati svojim vremenom, faktički može upravljati skoro svime (Bernard Borush).

Heroji na godišnjem odmoru

U svojem novom (prošlogodišnjem) djelu „Time and How to Spend it”, britanski futurist i novinar James Wallman bavi se naznačenom problematikom vremena, i to osobito kroz osvrt na neke današnje čovjekove običaje i navade. Ljudi se danas često žale na to kako nemaju dovoljno slobodnog vremena, a istovremeno troše u prosjeku tri i pol sata dnevno samo na svoje pametne telefone (…a kod nas bi tome trebalo pribrojiti i onih četiri i pol sata dnevno buljenja u TV). Ova navada iznenađuje ukoliko se zna da ovoliko puno svakodnevnog zurenja u ekrane različitih veličina i oblika kod većine ljudi izaziva anksioznost, tjeskobu i stres. Zašto se onda ne možemo od njih odvojiti? Wallman u ovom smislu spominje tzv. „FOMO” fenomen (engl. Fear of missing out on something – strah da se ne propusti nešto važno). A odakle nam uopće to da će se dogoditi nešto važno? Wallman u ovom smislu aludira na onaj famozni Pavlovljev eksperiment s psima, hranom i zvoncem. Dok su psi jeli zvonilo je zvonce, te bi od tada psi uvijek kad bi čuli zvonce počeli slinit očekujući hranu, premda iste više nije bilo. Dakle, mi slično nešto proživljavamo i sa virtualnim sadržajima u elektronskim medijima i na društvenim mrežama. Oni vrlo dobro simuliraju stvarnost, ali ipak to nisu, pa mi onda neprestano očekujemo da se ta stvarnost koju oni obećavaju konačno nekako i dogodi, a to uporno izostaje, pa smo onda isfrustrirani. Dodatni problem dugoročnog zurenja u ekran stvara i neke dodatne komplikacije, osobito kod djece i mladih. Tako njihov mozak s vremenom počinje percipirati virtualnu stvarnost kao pravu stvarnost, te ona za mozak postaje zadana, a onu pravu kao lažnu. Stoga i ne čudi da danas imamo mladost koja je izuzetno vješta sa elektronikom, dok se uživo ponašaju nešto poput Alise u zemlji čudesa.

Wallman se u naznačenom djelu nadalje bavi s tri osnovne strategije provođenja godišnjeg odmora i općenito slobodnog vremena. To su: Otići i skljokati se (Fly and flop); naći i tražiti (find and seek); te ići i postati (go and become).

Otići i skljokati se … bilo na plažu bilo tek na svoj kauč! Pod ovom strategijom se misli na pasivni odmor gdje se puno izležava, možda ponešto i pročita ili pogleda. Ovakav odmor po Wallmanu svakako ponekad ima smisla, uz napomenu da od svega ovoga i nećemo imati što posebno zanimljivo ispričati svojim prijateljima.

Naći i tražiti: Ova strategija podrazumijeva već nešto aktivniji odmor. Obilazimo muzeje, znamenite građevine, pohađamo okolne šume i brda, upoznajemo lokalne specijalitete, običaje i ljude… Ovakav odmor garantira da ćemo nešto naučiti i iskusiti posve novo, a od toga se čovjek na kraju osjeća valjda garantirano bolje i smislenije.

Ići i postati: Ovo je najaktivnija razina odmora. Ako je u pitanju neko more, upisujemo kurs ronjenja ili jedriličarstva. Ako smo vani negdje, pokušavamo za vrijeme boravka ovladati barem osnovama tog jezika. Wallman ovdje pribraja i duhovna hodočašća i putovanja i sl.

Wallman otprilike u svemu ovome slijedi logiku da što više uložimo u svoje slobodno vrijeme, ono će nam to više i dobrim i uzvratiti. Pri tome se osobito osvrće na Josepha Campbella i njegovu aluziju herojskog putovanja. Naime, ovakve priče su prisutne u svim kulturama, epohama i narodima. U jednom trenutku, heroj osjeća izazov, ostavlja mir i udobnost svoga prebivališta te kreće na dug i izazovan put. Na tom putu heroj će morati naučiti puno toga novog, upoznati se s novim ljudima i krajevima, suočiti sa svojim najvećim strahovima i demonima. Na kraju priče, heroj se obično vraća kući promijenjen i oplemenjen, zadobiva neko časno, nerijetko i kraljevsko, mjesto u svojoj zajednici, i od njegove novostečene mudrosti sada svi imaju nekakve koristi. Dakle, po Wallmanu, ovakve priče sadrže nešto duboko arhetipsko što se tiče svakog čovjeka. A mi bi na kraju po tome uvijek trebali slijediti trag one priče koja nas na pozitivan način uzbuđuje i čini sretnima.

U Sarajevu 1. I. 2020.

M. B.

Izvor citata: https://hr.wikiquote.org/wiki/Vrijeme

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Abdullah Usame Deniz