„Živio sam bez prošlosti i bez sutrašnjice u predjelu vječnog sada. A to se zove sreća.“ Ovim riječima poljski pjesnik Czeslaw Milosz opisuje sreću u zbirci eseja Zapisi na salveti. Je li sreća život u sadašnjosti, biti neopterećen prošlošću i ne biti zabrinut za budućnost? Za Milosza, sreća se javlja kao bljesak, kao trenutak, kao osjećaj. Kao dugogodišnji disident živeći izvan Poljske, Milosz se kao starac vraća u mjesto gdje je odrastao i zaključuje svoj esej o sreći riječima: „Gledao sam livadu. Odjednom sam postao svjestan da sam za vrijeme svojih dugih putovanja uzaludno tražio takvu kompoziciju lišća i cvijeća, kakvu sam ovdje našao, i da sam uvijek sanjao o povratku. Ili, točnije, razumio sam to tek onda kad me je progutao veliki val osjećanja, koje mogu da nazovem samo jednom riječju – sreća“.
Milosz opisuje povratak u rodno mjesto gdje je odrastao i susret sa zaraslim stazama, uništenim voćnjacima, ostatcima obiteljske kuće. Iako više nema ničega što bi ga podsjećalo na njegovo djetinjstvo, Milosz sreću opisuje kao susret djeteta i starca, susret kada se prekinuto djetinjstvo, odlazak iz Poljske, boravak izvan domovine stapaju u jedan neprekinuti niz osjećaja koji se međusobno povezuju pogledom na, kako sam piše, „kompoziciju lišća i cvijeća“. Je li sreća za Milosza povratak tamo odakle nikada nismo otišli, povratak u djetinjstvo, na početke? Povratak tamo gdje smo prvi put dodirnuli vlažno lišće drveća, osjetili kišu na licu, dodirnuli snijeg, čuli pjev ptice? Sreća se doima kao dugo traženi susret između djeteta i starca. Između njih dvoje postoji prekid nastao odlaskom iz Poljske u strani svijet. Milosz napominje da je oduvijek tražio „kompoziciju“ mjesta gdje je odrastao, susret „lišća i cvijeća“ koji bi u njemu probudio usnuli osjećaj sreće. Tragajući za srećom i ne nalazeći je, uvijek je „sanjao o povratku“ kući, povratku u djetinjstvo. Tragajući za prekinutim identitetom, Milosz traga za djetinjstvom, za djetetom u sebi koje je davno iskusilo sreću kroz svakodnevne susrete s prirodom i pejzažom koji ga okružuje.
S odrastanjem i sazrijevanjem uvjereni smo da dijete i djetinjstvo prestaju i da više neće biti moguće osjetiti jednostavnost i ljepotu života. Zrela ljudska dob donosi svoja vlastita pitanja i probleme i pomisliti da bi trenutak sreće mogao biti u običnom povratku djetinjstvu, kod nas izaziva podsmjeh. Ipak, starac Milosz koji u trenutku susreta s djetinjstvom ima osamdeset i pet godina pokušava nas razuvjeriti u našu tvrdoglavu ozbiljnost, natmurenost i pesimizam. Milosz ne tvrdi da se sreća sastoji u povratku u djetinjstvo niti tvrdi da se trebamo vratiti u djetinjstvo kako bismo pronašli sreću. Milosz nas uvjerava da u povremenom odlasku u djetinjstvo i odrastanje možemo pronaći trenutke sreće koje smo iskusili kao djeca i ti trenutci nam kao odraslima mogu približiti osjećaj koji zovemo srećom. Osjećaj sreće kao susret s kutkom srušene kuće, susret s poznatim mirisima cvijeća i listova drveća, susret s putem zaraslim u šikaru za Milosza se doima poput iskustva raja. Ali to iskustvo je ograničeno samo na to specifično mjesto našeg djetinjstva.
Ne znam što bi Milosz odgovorio ako bismo ga upitali kome pripada i kako doživljava svoj identitet, ali jedan od odgovora zasigurno bi bio da pripada onoj trošnoj i urušenoj kući svoga djetinjstva, da pripada onom zaraslom putu koji je vodio od kuće do rijeke i da pripada onim uništenim voćnjacima i slatkim okusima jabuka i krušaka koje je kao dijete jeo. Ponekad ne pripadamo možda zemlji u kojoj smo rođeni, ponekad se ne osjećamo pripadnicima države čije državljanstvo imamo. Ponekad je naše iskustvo pripadnosti takvo da pripadamo samo i isključivo onom gotovo nevidljivom komadu zemlje na kojem smo odrasli. Pripadamo kući i okućnici, voćnjaku i njivi, šumskoj stazi i šumi koje pamtimo iz djetinjstva.
Milosz je dobar dio života tragao za tom prilikom gdje će se susresti pjesnik, pisac i nobelovac Czeslaw Milosz i maleni Czeslaw, dijete koje još ništa ne zna o tragičnoj sudbini svoje zemlje i vlastitoj sudbini disidenta. Taj susret dogodio se u „dugo željenom povratku“ kući, tamo gdje je sve počelo, tamo gdje je dijete Czeslaw u djetinjim igrama i prirodi pronalazilo i otkrivalo sreću. Neće se svatko složiti s Miloszem da bi sreća mogla biti povratak tamo odakle nikada nismo ni otišli, povratak u djetinjstvo, rodnu kuću i mjesto. Međutim, možda bismo se mogli složiti s njim da ima nekog osjećaja sreće kada kao odrastao čovjek nakon dugo vremena dođem kući i kada pred mojim očima poput filma prođu slike djetinjstva. Slike mirisa, okusa i zvukova kojima smo se kao djeca radovali. Glasovi ljudi koje i nakon toliko godina pamtimo kao da ih sada slušamo.
Ima istine u Miloszevoj tvrdnji kako je sreća biti u vječnom sada, bez teške prošlosti i sumorne budućnosti. Kada Milosz piše kako je tek povratkom kući, tamo gdje se rodio, povratkom djetetu i djetinjstvu konačno ostvario „dugo željeni povratak“ i pronašao pravu „kompoziciju lišća i cvijeća“, nije li time želio reći kako su se u tom trenutku dijete i starac konačno susreli u jednom neprekinutom sada? U jednom neprekinutom sada gdje je dijete i djetinjstvo bilo podsjetnik starcu i starosti da je vječno sada moguće osjetiti i dok smo fizički živi ako pokušamo starca i njegovu starost vidjeti kao onog dječaka koji se prije osamdeset godina radovao cvijeću i lišću i njihovim mirisima.
Postoji definicija sreće koja kaže da je sreća posjedovanje punine života u njegovoj neprekinutosti. Što god ova definicija značila i kako je god tumačili sami sebi, u njoj ima istine da svi želimo nekakvu puninu života i ne želimo da taj život završi. Sreća kao neprekinuti odnos između djeteta i starca, između djetinjstva i starosti javlja se, nažalost, tek kao bljesak trenutka koji nam izmiče čim ga osjetimo. Nekad ga nismo u stanju ni opisati i kada ga osjetimo, nismo sigurni je li to bila sreća ili osjećaj nostalgije ili čak tuge za djetinjstvom.
Milosz ga je opisao za nas. Opisao ga je kao pronalazak „kompozicije lišća i cvijeća“, kao „dugo željeni povratak“, kao „veliki val osjećanja“ koji nas guta i potpuno obuzima. Nije li nam se dogodilo, možda sada u ovo vrijeme godišnjih odmora kada se vraćamo u velike gradove, košnice koje vječno bruje i čije brujanje nikad ne prestaje, kako stojimo u tišini pred rodnom kućom, putem koji vodi od nje do obale rijeke, kako osjećamo nešto neobično, novo i snažno? Ne pronađe li svatko od nas u kratkom povratku kući, u djetinjstvo tu „kompoziciju lišća i cvijeća“, ne osjetimo li konačno da smo se vratili tragajući za tim „dugo željenim povratkom“ i ne proguta li nas „veliki val osjećanja“ dok kao odrasli ljudi gledamo kuću, njivu, puteljke, cvijeće i drveće?
U tom trenutku, iako smo odrasli, u nama se rađa ono dijete i djetinjstvo i samo netko tko je iskusio isto gledajući nas neće vidjeti odraslog čovjeka koji je došao na odmor. Vidjet će dijete, dječaka ili djevojčicu kako se radosno osmjehuje gledajući kuću, put, voćnjak, cvijeće i lišće. Vidjet će sreću, onaj trenutak kada se odrastao čovjek i dijete spoje u jedno vječno sada, trenutak u kojem se sreća rađa dok, kako veli Milosz, „gledamo livadu“ shvaćajući da smo maštali o povratku u djetinjstvo, tamo gdje smo otkrivali sreću kao trenutak koji brzo dolazi i još brže odlazi.
U Sarajevu, 20. 8. 2019.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Luise Schmidt
