PSIHOLOŠKA KOMPENZACIJA I ŽIVOTNO SAMOZAVARAVANJE

Kompenzacija je poprilično kompleksan pojam koji već od slučaja do slučaja može imati višestruka značenja i primjene. Tako se govori o kompenzaciji u medicinskom, religioznom, psihološkom,ekonomskom i još pokojem smislu. Mi ćemo se ovdje pokušati prvenstveno pozabaviti pojmom psihološke kompenzacije i njegovim različitim konotacijama u svakodnevnom životu. Ista se obično definira kao „pojačanje ili diferencijacija nekih psihičkih i psihoorganskih aktivnosti kako bi se uspostavila psihička ravnoteža“.[1]

Gramatičari i konstitutivci

Pitanje jezika nikad nije bilo isključivo pitanje lingvistike i pitanje gramatike nego prvorazredno političko pitanje. Razlog tome treba tražiti ondje gdje postoje oni koji jezik ne razumiju isključivo samo kao gramatičko pitanje, nego i kao identitetsko pitanje. Banalan primjer može pokazati zašto je jezik i zašto treba biti također političko pitanje i zašto se ne može prepustiti gramatičarima i jezikoslovcima u apsolutnom smislu. Riječ oluja u hrvatskom i srpskom jeziku za gramatičara i jezikoslovca ni u kom slučaju nije problematična.

Psihološko-sociološki aspekti pojma identiteta

U ovom radu želimo se posvetiti psihološko-sociološkim aspektima pojma identiteta. Identitet svakog pojedinca je redovito manje ili više povezan sa identitetom zajednice (čak i više njih) kojoj pripada. Ona utječe na pojedinca kao što pojedinci povratno utječu i na  zajednicu. Međutim, postoje i druge odrednice  čovjekovog identiteta kao što su životno iskustvo, razvojna dob i okolina. Zatim ćemo se posvetiti pojmu samopoštovanja kao svojevrsnom ključu razvoja identiteta.  Na kraju ponešto govorimo i o problemu suprotstavljenih disonantnih identiteta, te o fenomenu  etnonacionalizma  kao učestalom obliku socijalnog identiteta.

O fragmentaciji i trajanju

Fragment je dio cjeline. On u bitnom pripada cjelini i ne može ga se razumjeti ukoliko je od nje odvojen. Također, ne može ga se ni ispravno tumačiti ukoliko ga se promatra izolirano. Tumačenje i razumijevanje fragmenta uvijek vuče za sobom opasnost krivog, ograničenog i neistinitog shvaćanja. Fragment nikada do kraja ne pokazuje ono što stoji u pozadini. Izoliran i samostalni fragment zahtjeva da ga se uklopi u nešto što ima smisla i što se onda može i smisleno razumjeti. Fragment dobiva i ima svoj smisao ukoliko postoji neka nepomična, temeljna cjelina kroz koju ga se onda može shvatiti. Može li fragment postati cjelina ili istu zamijeniti? Ako je to moguće i ako se to događa, koliko nam je dopušteno tvrditi da je naše tumačenje i shvaćanje onda potpuno, iscrpno i kompletno?

O ženi …

Reklamna paradigma ne samo da uklanja ženinu misterioznost i tajanstvenost, ona stvara i utopijsku samoprojekciju kod žene nudeći joj u zamjenu za njezine bogate i duboke slojeve značenja, sliku nedostižnog ideala mladosti, ljepote i izgleda izvlačeći je malo pomalo iz bogatog i ispunjenog svijeta njezine vlastite stvarnosti, odbacujući svu njezinu hermeneutiku i bogatstvo života, nudeći joj nerealni svijet nedostižne utopije jer reklamna paradigma stoji izvan vremena kao čisti i apsolutni ideal, te reklamna paradigma i služi tome ne da se dostigne ono što se nudi, nego da se stvori slika žene izvan vremena, dok svakome od nas pa i ženi stvarno vrijeme polako prolazi i ideal postaje sve dalji i nedostižniji.