Ništa u životu ne treba požurivati. Ni rođenje ni smrt. Sve dođe u svoje vrijeme. Onda kada je spremno. Jer što se dogodi s ptićem kada ga prerano izvadimo iz njegove ljuske? Teško da će preživjeti. Nije spremno. Ne tada. Još nije došao njegov trenutak. Priroda najbolje zna kad je vrijeme za izlazak iz ljuske, iz udobnosti i topline u ovaj često pohladan i neudoban svijet. Ali zašto smo onda tako često nestrpljivi? Zašto požurujemo sebe, druge, svoj život, razne događaje? Zar zaista mislimo da smo se spremni i pripremljeni rodili? Žalimo se kako je život kratak, a cijelo vrijeme trudimo se požuriti ga. Dok smo djeca, jedva čekao da odrastemo. Dok idemo u školu, jedva čekamo da iz nižih razreda prijeđemo u više pa onda da iz škole prijeđemo na fakultet. Dok smo u vezi, jedva čekamo kad ćemo ući u brak. Onda dođu djeca, pa jedva čekamo da odrastu i počnu skrbiti o sebi. Neprestano smo nestrpljivi, neprestano nešto iščekujemo. Tek kada zađemo u duboku starost, želimo se vratiti na početak. A zašto? Možda kako bismo opet požurivali život, ali ovoga puta u drugom smjeru. Da, teško je biti strpljiv i čekati da se dogodi ono što želimo. No vrlo lako se, a često tako i biva, događa ono što ne želimo. Bismo li požurivali da smo znali kako će se stvari odvijati? Sumnjam. Uvjereni smo u vlastite planove koje što prije treba realizirati i maštamo kako ćemo onda konačno uživati. No to se ne događa. Iskustvo nas tome pokušava poučiti. Pokušava, ali izgleda da su ti pokušaji uzaludni. Loši smo učenici. Svim silama se trudimo biti sprinteri, a život od nas traži da budemo maratonci. No mi nismo spremni za maratonske utrke. Nismo. Kako ćemo biti kad od malih nogu trčimo samo na kratke staze, želimo što prije doći do tog cilja. Tako smo naučili od starijih, a isto to prenosimo na mlađe. Možda je to sve zato što svatko od nas umišlja da je napredniji od drugih. Jer eto, meni ne treba toliko vremena kao drugima, ja to mogu brže. Umišljamo si da smo brži i od samog vremena, samog života.
Ali onda nas vrijeme i život pregaze. Ni ne primijetimo. Prijeđu preko nas kao preko suhog otpalog lišća. Uopće ih nije briga što nismo proživjeli život kako smo htjeli. Uopće ih nije briga što nismo spremni okončati neodživljeni život. Prema njihovom izračunu došao je kraj. Kraj jednog neodživljenog života, kraj neispunjenim željama, kraj neostvarenim očekivanjima. Nismo stigli uživati. Nismo stigli živjeti. A kako ćemo kad smo se žurili dovesti život njegovom kraju. Zašto se onda bunimo? Zašto se onda ne osjećamo ispunjeno i zadovoljno? Što smo tražili, to smo i dobili. Sjetimo se kasno. Sjetimo se tek kad počnemo žutjeti i kad nas nemilosrdni vjetar pokušava otrgnuti od izvora života. Zanimljivo. Žurimo cijeli život, a onda zakasnimo primijetiti da je došao kraj. Apsurd, rekli bismo. Možda. A možda je to upravo smisao života. Života koji nam ne da vladati sobom, koji se stalno natječe s nama i na koncu uvijek pobjeđuje. Može li drugačije? Ne znamo. Možda može. Treba samo pokušati. Nije kasno. Nadamo se da nije. Ne znamo ni to. Živimo život o kojem ne znamo ništa. Ni kad će započeti ni kad će završiti. Zato što mi nismo tvorci života niti njegovi vlasnici. Darovan nam je. Još kad bi uz njega dolazila i uputstva za upotrebu, bilo bi dobro. Ipak ne dolaze. S razlogom. Darovan nam je kao enigma. Na nama je da tu enigmu riješimo. Dešifriramo. Rješenje dolazi na kraju. I onda na ovom svijetu nema dalje. Zato ne smijemo požurivati, nego polako i strpljivo, dan po dan, odgonetavati zagonetku zvanu život.
U Mostaru 20. 8. 2020.
K. L.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: anyaberkut
