Razvojni psiholozi drže da su prve godine života odlučujuće glede kasnijih odnosa, samopouzdanja, načina reagiranja na različite situacije, tj. odlučujuće su za razvoj ličnosti. Način na koji djeca doživljavaju sebe – njihovo poimanje sebe i saznanje da su jedinstveni usko je povezano s razumijevanjem i shvaćanjem drugih, prije svega roditelja. S tim u vezi dotaknut ćemo se pitanja kako reakcije odraslih utječu na samopouzdanje kod djece?

Često nismo ni svjesni da jednim bezazlenim komentarom ubijamo dječji entuzijazam, sigurnost pa i volju za daljnji rad i napredak. To je vrlo opasno jer postoji mogućnost da će se takvo stanje manifestirati u zrelijim godinama – u budućem radu, odnosima, na različitim područjima života općenito. U nastavku ćemo navesti neke naoko bezazlene situacije u kojima roditelji i učitelji često neadekvatno reagiraju.

Uobičajene (neprihvatljive) reakcije na dječje pogreške

Počevši od ranih godina kada dijete po prvi puta uzme u ruke pribor za crtanje, papir i olovku pokušavajući povući prve crte u nadi da će nešto nacrtati i napisati, neki roditelji često daju pogrešne komentare koji im se u takvoj situaciji čine sasvim logičnim. Dijete s oduševljenjem pokazuje vlastiti rad, a odgovori koje dobiva su podsmijeh, neodobravanje, savjeti kako će bolje nacrtati itd. Umjesto pohvale za trud, roditelj uzima u ruke olovku uz riječi: “Nije to dobro, ja ću ti pokazati kako se to radi!” Poruka koju dijete dobiva je sljedeća: „Nisi sposoban sam to napraviti, potrebna ti je pomoć!“ Ako se to često ponavlja, dijete gubi samopouzdanje, smatra da nije doraslo postavljenom zadatku i na taj način razvija osjećaj manje vrijednosti. Slično se događa i u školskom okruženju. Na svaku pogrešku, neuspjeli pokušaj, učitelj uglavnom odgovara neodobravanjem, križa netočne odgovore crvenom bojom, pokazuje kako je to trebalo uraditi itd. Posljedice su iste: gubljenje samopouzdanja, entuzijazma, dijete postaje pasivno, inferiorno, plašljivo… Sasvim je logično da se neće usuditi ponovo pokušati odgovoriti na postavljeno pitanje ili pak pokušati opet nešto nacrtati ako ga je prethodna reakcija učitelja uvjerila da ono “nema pojma”. To utječe i na kasnije školovanje. Počesto se i na fakultetu profesori žale kako su studenti pasivni, nezainteresirani, bave se drugim stvarima za vrijeme predavanja i sl. Kao razlog uglavnom navode da su današnje generacije jednostavno takve i da tu nema puno pomoći. No, vidimo kako se jedan od razloga skriva tamo negdje još u njihovom djetinjstvu. Naravno da ovakve reakcije neće imati jednake posljedice na svako dijete, jer važnu ulogu ima i njihov temperament kao i brojni drugi čimbenici, ali dakako da je i ovaj segment važan, a ponekad i odlučujući.

Primjena drugačijeg pristupa

Umjesto navedenih reakcija roditelja i učitelja, postoje puno prikladniji oblici odgovora. Npr. kada dijete pokazuje vlastiti rad, bio to crtež ili nešto drugo, iako možda ne izgleda baš najbolje, roditelj može reći: “Lijepo si to nacrtao, možda bi bilo dobro da ovoj kući dodaš dimnjak ili pak da krov obojiš u crveno. Mislim da bi tada crtež bio još ljepši”. Ili ako je dijete pokušalo napisati svoje ime, a neko slovo nije ispravno, može se reći sljedeće: “Mora da si uložio puno truda da napišeš sva ova silna slova, svaka čast! Hajde molim te pogledaj ovo treće slovo. Jesi li siguran da se slovo ‘A’ ovako piše?”. Ako se pak radi o djetetu školske dobi, učitelji mogu prilikom netočnog zadatka iz matematike reagirati ovako: “Vjerujem da si se umorio rješavajući ove teške zadatke. Molim te, pogledaj još jedanput ovaj peti zadatak, možda postoji drugačije rješenje?” Dakle, očito je kako se ovi odgovori u potpunosti razlikuju od onih prethodnih. Naravno da dijete ne treba hvaliti ako je učinilo pogrešku, ali mu treba dati do znanja da je unatoč pogreškama ono sposobno i da može tu istu pogrešku ispraviti. Potonji primjeri reakcija upravo to pokazuju: odrasli ujedno ukazuju djetetu na počinjene greške, ali mu pri tome ne ubijaju želju za radom. Daju mu do znanja da je sposobno, premda ono što je uradilo nije baš najbolje.

Dodatna naznaka problema: uspoređivanje s vršnjacima

Još jedna uobičajena zamka u koju roditelji često upadaju i time ubijaju samopouzdanje kod djece jest uspoređivanje. Bilo to sa starijim bratom ili sestrom, sa susjedovim sinom ili kćeri, kolegom iz razreda, uspoređivanje uvijek ima negativne posljedice za razvoj samopouzdanja. Svatko od nas je zaseban, jedinstven – počevši od genetskog koda pa nadalje. Ne postoje niti su ikada postojala dvije u potpunosti jednake osobe. Zašto onda nametati svome djetetu da bude kao netko? Jasno je da roditelji pa i učitelji time žele potaknuti dijete na pozitivne promjene, ali uspoređivanje ne donosi nikakvu korist. Ono u djetetovoj svijesti stvara osjećaj manje vrijednosti, smatra kako nikada neće doseći onu razinu na kojoj se nalazi njegov brat, sestra, prijatelj, kolega itd. Zbog toga se može prestati uopće truditi, nizati neuspjeh za neuspjehom te tako potvrditi svoj osjećaj ”manje vrijednosti”. Naravno, postoji i druga strana medalje. Moguće da upravo to uspoređivanje kod određene djece probudi bunt te ih natjera da se još više trude kako bi pokazali da su bolji i sposobniji od drugih. No, to i dalje nije ona prava motivacija za napredovanje pa stoga vjerojatno i neće dugo potrajati.

Umjesto zaključka

Navedeni uzroci nedostatka samopouzdanja kod djece koje se manifestira i u odrasloj dobi zasigurno nisu jedini, ali su nekako uobičajeni i vrlo česti, toliko da se uopće u njima i ne prepoznaje razlog dječje inferiornosti, pasivnosti i nezainteresiranosti. U tekstu smo naveli moguće drugačije pristupe, no svakako da postoje brojni drugi, važno je samo da slijede istu logiku: ukazati na grešku ne oduzimajući pri tome entuzijazam i volju za radom.

U Mostaru, 18. 10. 2018.

K. L.

Izvor:

Razvojna psihologija, Skripta, Sarajevo-Mostar, 2010.

Izvor (foto): 123rf.com