Dijalektika svakako nije prefinjen proces. Ona je zavodnička, prevratnička i revolucionarna snaga, ali je usprkos tome duboko životna. Objaviti njoj rat znači objaviti rat samome životu … i postati svojevrsni apostol kulture smrti. Stoga joj se čovjek kad-tad mora vratiti, ali na način koji će biti ljudskiji i manje bolan…

Započinjemo ovdje s jednim pitanjem: Je li istina nešto što se spoznaje ili nešto što se prihvaća? Odnosno, usvaja li čovjek istinu u životu prvenstveno razumom ili srcem, tj. osjećanjima? Izgledno je da ima i jednog i drugog … Tako, neke istine u životu dominantno zahtijevaju razumski pristup, i tu se obično radi o onim prirodnim stvarima i pojavama; reklo bi se – o znanstvenim istinama. Za dosezanje ovakvih istina treba veoma puno rada, ali i intuicije. Kažu da je Thomas Edison u svojem laboratoriju držao nekakvu fotelju, te kad i nakon mnogo razmišljanja ne bi uspijevao riješiti određeni problem, sjeo bi u fotelju i namjestio bi se u polu-ležeći položaj. Cilj mu je bio malo „potonuti“, ali ne i skroz zaspati, jer upravo su mu u stanju polu sna najčešće dolazile ključne ideje i rješenja. O sličnim iskustvima su svjedočili i neki drugi veliki znanstvenici, poput Tesle i Pascala – za primjer… Čini se da za ovakve intuitivne manifestacije danas postoji i sasvim jednostavno, razumsko objašnjenje. Tako, neki pokušavaju dokazati da u stanju polu-sna obje moždane polutke počinju raditi sinkronizirano, a to je valjda onda i uvjet neke naprednije intuitivne aktivnosti…

Kako god, do nekih istina se mora puno kopati. Kako ono reče Goethe: „Mnogo je lakše razabrati zabludu nego otkriti istinu. Zabluda leži na površini i s njom ćemo lako izaći nakraj. Istina počiva u dubini. Tragati za njom nije svačija stvar.” Upravo tako nekako, većina ljudi se u životu zadovoljava razotkrivanjem zabluda; važnije im je znati kako nešto ne treba činiti, govoriti ili misliti, nego kako treba…

Istina i područje afekata

Nepisana pravila službe nalažu da liječnik nikad ne bi trebao liječiti svoju rodbinu i prijatelje, te da slično tome, sudac uopće ne bi smio suditi svojim bližnjima kao ni onima koji su mu bližnje eventualno nečim oštetili ili povrijedili. Jednostavno, gdje god postoji nekakav emotivni kontekst veze i odnosa, čovjeku više neće biti lako da ponovno bude racionalan i objektivan. Tu spada sve ono što se čovjeka dotiče osobno i subjektivno. Nisu tu samo u pitanju ljubav i prijateljstvo prema ljudima, nego i sve ono što se tiče čovjekovog osobnog određenja; njegove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti; njegove vjere i nacije, kao i njegovog općenitog svjetonazora. Uglavnom, gdje su emocije uključene, tu se kao veći izazov pokazuje ono „prihvatiti istinu“ nego spoznati istu.

Dijalektika – istina kao afirmacija, ali i istina kao negacija

Nietzsche je rekao da ljudi ponekad jednostavno ne žele prihvatiti istinu, jer ne mogu dopustiti da se rasprše njihove iluzije. Međutim, o kakvim je ovdje iluzijama riječ i je li to uopće onda iluzija ukoliko je ista jača od realnosti … ili zar smo u konačnici svi manje-više ludi?

Hegel je ovdje zasigurno bio mudriji i dalekosežniji identificirajući dijalektiku kao srž svih prirodnih procesa. Ona je puno više od metode; ona je „duša i pojam sadržaja“ – sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva. Dakle, tu postoji teza kao jednostavna i spontana postavljenost; zatim nastupa antiteza kao negacija, razlikovanje i suprotstavljenost; da bi na kraju nastupila sinteza kao „negacija negacije“, odnosno kao stupanj afirmacije, gdje se teza i antiteza istovremeno potvrđuju, ali i dokidaju u smislu jednog novog i višeg jedinstva.

Shematski prikaz Hegelove dialektike – Izvor (foto): rooshv.com

Može zvučat komplicirano, ali u suštini je vrlo jednostavno … primjer: Muž kaže ženi: „Izašao bi večeras sa svojim muškim društvom“ (teza). Žena, već ljutito, uzvraća: „Ne’š ti nikud“ (antiteza)! E sad, razina sukoba je otvorena, i to može potrajati; također i eskalirati. Na kraju bi trebali doći do neke afirmirajuće i umirujuće sinteze. Npr.: „Mogli bismo onda skupa vani“ ili „mogli bismo pozvati prijatelje kod nas“… Naravno, sinteza predstavlja umijeće i neki parovi nikad ne dođu do ovoga, tj. na kraju shvate da im je pametnije, ali i zdravije da se raziđu…

Zadržat ćemo se još malo na samom antitetičkom zapletu u naznačenom primjeru. Rekli smo već ranije da je teza po sebi uvijek jednostavna postavljenost. „Naš“ fiktivni muškarac je svojoj životnoj suputnici priopćio jednu najnormalniju potrebu da se ponekad „solo“ druži sa svojim muškim društvom (i to stvarno može biti po sebi sasvim bezazleno druženje). Odakle onda njoj da je to nešto sasvim neprihvatljivo i čak, kako je moguće da je zbog toga trenutačno postala povrijeđena!? Muškarci pokatkad olako kažu da su žene lude, ali ako jesu, zašto su onda ovi pametnjakovići uopće s njima? Bilo bi paušalno reći samo zbog seksa, jer do toga se može doći i bez braka, pa čak i bez veze… Dakle, ovdje se ipak radi o nekoj dubokoj prirodnoj upućenosti jednih na druge, ali kako rekosmo i o jednoj međusobnoj prirodnoj sklonosti polemici i komplikacijama.

Pitanje bi se moglo postaviti i drugačijim redom: Ako ona očekuje da joj muž stalno sjedi kod kuće, zašto se onda nije udala za nekog takvog pitomog tipa kojeg izlasci i ne zanimaju previše? Odgovor bi bio – barem prema Hegelu – da ovdje i nema određenog odgovora osim onoga da je dijalektika u prirodi stvari. Teze su tu da se već zaniječu nekom antitezom, da bi se zatim u konačnici stiglo do nekog višeg i novog smisla i jedinstva. Na kraju krajeva, a u svezi našeg primjera, ne žale li se često također i one žene kojima su muževi uvijek kući…?

Primjera je puno; recimo jedan iz domene etnonacionalizma: „Ovo je naša zemlja“ … „Ne, to nije vaša zemlja“ – i najozbiljnije misle da nije… Ili iz profesionalnog područja: „Dobro sam ovo obavio“ … „Ma šta si dobro obavio!?“.

Dijalektika se u konačnici ne tiče samo međuljudskih relacija, nego i onih imanentnih – unutar samih nas: Npr., netko je bio fino poslušno dijete, dobro učio, pa u pubertetu „poludio“, postao nogometni huligan ili death-metalac, pa se na kraju ipak nekako pribrao i postao normalan, samostalan i odgovoran čovjek. Djetetova duboka egzistencijalna navezanost za roditelje po sebi se može razbiti samo nekim negacijskim dijalektičkim obratom, što se upravo događa u adolescenciji. Ako sve prođe kako treba, s nastupom neke zrelije dobi dijete (sada već čovjek) bi trebalo pronaći jednu zdravu sintezu u kontekstu svojih odnosa s roditeljima. Ono, treba ih i dalje voljeti i poštovati, no čovjek sada mora krenuti svojim putem, osamostaliti se, živjeti svoj život itd.

Slična je i dinamika vjerskoga života. Obraćenje k Bogu je nešto kao antiteza onom posve svjetovnom životu. No, svi znamo kako takvi nerijetko znaju i pretjerivati u svojim zahtjevima i vidicima. To je u suštini normalno, jer oni još uvijek nisu na kraju svoga razvojnog puta, tek trebaju pronaći onu zdravu sintezu u svojem duhovnom životu – inače izvrsno opisano u Hesseovom „Sidarthi“.

Danas se kaže da su dijalektički procesi odgovorni i za najelementarnije životne procese. Već smo ranije pisali o tematici „morfogeneze“ i samoorganizacije života te o njihovoj pripadajućoj tendenciji kako su npr. nekoć bivši konkurenti (npr. jednostanična bića) s vremenom postajali prvo partneri, da bi se zatim ujedinjavali u sasvim novi, viši i kompleksniji oblik života…

Negacija dijalektike – ili trostruka negacija…

Dijalektički zapleti nas uvijek nemalo odmiču od onoga što realno jest prema onom što bi realno moglo biti. Ovdje zato i nije toliko riječ o spoznavanju istine, nego o izboru i prihvaćanju iste. One su već tu … ne skrivaju se pred nama … štoviše, moglo bi se reći da ovdje nismo mi ti koji tražimo istinu, nego je ona ta koja traži nas; zato je na nama samo da proberemo i izgovorimo svoje sudbonosno „Da“.

Dijalektičkom udesu se nije lako othrvati. Dijalektika na svojoj strani ima snagu i neodoljivost strasti. S većom negacijom obično u paketu dolazi i veća strast. No, zato je ujedno – barem na duže staze – dijalektika i vrlo zamorna za čovjeka.

Tako se obično jednog dana stigne i do one buntovničke negacije cjelokupne dijalektike života. Zamor od svega, prijezir prema svemu: „Ostavite me svi na miru“! Ovo je obično i točka najdublje životne krize koju uopće možemo doživjeti. Zašto? Pa ovdje se čovjek nalazi na samom rubu depresije; postaje anksiozan, uznemiren i paranoičan. Dijalektika svakako nije prefinjen proces. Ona je zavodnička, prevratnička i revolucionarna snaga, ali je usprkos tome duboko životna. Objaviti njoj rat znači objaviti rat samome životu … i postati svojevrsni apostol kulture smrti. Stoga je i ovdje negacija – premda nužna – ipak samo prolazna faza, a odgovor je u novoj sintezi: Dijalektika mora i dalje biti i opstajati, ali moramo biti i mi. Sinteza je moguće u našoj većoj kontroli i razumnijem pristupu. Sinteza je također i u obziru na naša prethodna loša iskustva. Kako smo ono i nedavno pisali: Treba slijediti svoje srce, ali ne zaboraviti pri tome ponijeti i pamet…

U Sarajevu, 11. 11. 2017.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com