Bila sam prilično sumnjičava kada me je jednom Stvoritelj dok smo šetali rajskim vrtom upitao bi li se željela roditi kao ljudsko biće.

Nikada nisam pomišljala da bih se mogla odvojiti od Njegove blizine. I sama pomisao da Ga na trenutak ostavim bila mi je nesnosna. Rekao mi je da razmotrim ponudu i da nije nužno ako ne želim. Uvijek mogu ostati u Njegovoj blizini. Bilo je previše razloga protiv rođenja da bih na to uopće pomišljala. Na prvom mjestu, u sadašnjem stanju nema smrti, nema patnje, bolesti, boli. Živim u vječnom miru i vječnoj radosti. Ne vidim razloga zašto se roditi i mučiti se dolje među tolikim ljudima samo da bih okusila ljudskost i malo prolazne sreće. Nakon nekog vremena Stvoritelj me susretne ponovno i upita jesam li razmislila. S obzirom da je dopuštao da Mu se sve kaže bez straha, rekoh da ne želim. Reče da je u redu ako je to moja odluka. I reče da se uvijek mogu predomisliti ako se budem željela roditi i doda kako žuri jer je netko u susjedstvu odlučio roditi se, pa treba obaviti sve nužne pripreme za zemaljsko rođenje. Zamolih Ga da idem s Njim da vidim kako to izgleda. Dopusti mi. Dođosmo u jedan dio raja jarko osvijetljen. Jedan moj prijatelj stajao je pored anđela sav u iščekivanju. Stvoritelj se srdačno pozdravi s anđelom i zagrli mog prijatelja. Uze ga za ruku i pokaže mu da gleda ispred sebe. Svijetlo se pojača i ugledah svoga prijatelja kako kao bljesak ulazi u svijet u trenutku spajanja nečega što je izgledalo kao dvije nevidljive točkice. Uskoro ugledasmo kako se iz točkice polako razvija neka velika točka dok ne postade maleno ljudsko biće s jako sićušnim rukama, nogama i glavom. Ugledasmo i neku ženu kako se smije i nekog muškarca kako pleše od radosti, uskoro ugledasmo kako moj prijatelj plače, i tako kao u jednom trenutku vidjesmo cijeli njegov život i povratak nazad. Svijetlo oslabi i Stvoritelj se okrenu mom prijatelju i upita ga je li spreman. On potvrdno kimne glavom. Stvoritelj ga zagrli, svojim zagrljajem sakrije ga cijelog mom pogledu i svijetlo jarko zasvijetli. Stvoritelj raširi ruke. Mog prijatelja više nije bilo. Stvoritelj i anđeo kojega je srdačno pozdravio kratko se zadrže u nekom važnom razgovoru. Stvoritelj je žustro objašnjavao i gestikulirao što ovaj treba sve činiti vezano uz čuvanje mog prijatelja. Anđeo je samo kimao glavom. Kada Stvoritelj završi anđela nestade. Stvoritelj se okrene prema meni, pogleda me s tragom zanimanja u pogledu i ode.

Pomislih na slike zemaljskog života svoga prijatelja i ono što sam vidjela. Obuzme me znatiželja. Uhvatim jednog anđela i počnem mu dosađivati da mi ispriča kako je među ljudima, jer znam da je dolje među njima često, jer je jedan od glavnih. Ispriča mi mnogo toga uzbudljivog o ljudima, njihovim životima, radostima, žalostima, patnjama, pitanjima, nadanjima. Pomislih da bi možda bilo zanimljivo roditi se kao ljudsko biće i živjeti. Pomislih što bih sve mogla i željela biti. Mogla bih toliko toga možda napraviti. Biti umjetnica, liječnica, pisac, pjesnikinja, glumica… dijete, djevojčica, žena, majka, starica, baka… toliko toga mi je padalo na pamet što bih sve mogla i željela. Ali o tome sam mogla samo maštati, jer da bih bila nešto od toga, bilo je potrebno da se rodim kao ljudsko biće. A to me je pomalo plašilo. Nakon nekog vremena vijećanja i savjetovanja malo sa sobom, malo s nekim od svojih prijatelja, i malo s nekim od anđela koji su dolje bili, priđem Stvoritelju. Bojažljivo mu iznesem svoju želju da se rodim. Stvoritelj me ljubopitljivo pogleda. Prepusti mi da sama izaberem gdje se želim roditi, kada se želim roditi i za koga želim da me rodi. Stvoritelj mi pokaže nepregledno mnoštvo ljudi i izaberem jednu prelijepu i mladu ženu koja se tek udala. Dok smo Stvoritelj i ja razrađivali detalje kad i u kojem mjesecu prema zemaljskom vremenu da me pošalje, priđe jedan anđeo. Stvoritelj se srdačno s njim rukuje i pažljivo mu objasni njegov posao. Mene čuvati i paziti dok budem dolje. Bio je lijep sav od svjetla. Nakon što smo na neki način obavili sve formalnosti oko moga putovanja kao i upozorenja koja je Stvoritelj nekoliko puta precizno i jasno izložio anđelu koji je stajao pored mene, Stvoritelj reče da je vrijeme. Zagrli me i osjetih neopisivu toplinu, sreću, radost, uzbuđenje sve međusobno pomiješano. U trenutku svega nestane i ja se nađoh u mraku. Nakon prvotnog šoka shvatim da čujem glasove koji dopiru izvana. Osvrnem se oko sebe. Mjesto jest bilo malo mračno u odnosu na raj, ali je bilo vrlo ugodno, toplo i osjećala sam se prilično zaštićenom sa svih strana. Osim svijetla koje je nedostajalo bilo je, pa gotovo kao u raju. Skoro. Čula sam nekakav dubok glas koji nikad nisam prije čula. Nije bio kao Stvoriteljev. Govorio je o nečemu što nisam razumjela o trudnoći, mučnini, lijekovima, vježbama. Međuostalimm u nekom trenutku glas je izgovorio jednu čudnu riječ… majka. Na prvi zvuk zaljubila sam se u tu riječ. Majka. Majka. Majka. Pjevušila sam u sebi od neke čudne radosti. Tad mi je sinulo da bih trebala zagrliti majku kao što je Stvoritelj zagrlio mene prije nego me poslao. Zagrlim majku. Svojom dušom. Željela sam da osjeća onu toplinu, radost, sreću, uzbuđenje koju sam osjetila kad me Stvoritelj zagrlio. Uskoro sam hodala okolo s majkom. Doduše ništa nisam vidjela, ali sam sve osjećala. S njom sam se radovala, plakala, žalila na umor, na mučninu, na bolove u leđima, na nesanicu. Bilo je fantastično. Čaroban osjećaj. Sve što je ona osjećala i ja sam isto. Kao da smo bili jedna te ista osoba, jedno biće. Kovala sam velike planove. U sigurnom utočištu razmišljala sam što bih sve željela biti. Majka je pričala o tolikim stvarima, ljudima, planovima, bila sam kao spužva, sve sam upijala. Jedan dan sam željela biti glumica, drugi dan liječnica, treći dan planinar, četvrti dan istraživač, peti dan sportašica. Toliko mogućnosti preda mnom!!!! A što bih sve mogla učiniti za majku. Bezbroj stvari!!! Nasmijavati je, tješiti je, izvlačiti joj živce, učiniti je ponosnom svojim uspjesima, svojim životom, brinuti se o njoj kad ostari, donositi joj lijekove, brinuti se o njoj, donijeti joj svijeću na grob i cvijeće. Imala sam toliko velikih planova i odlučila sam početi s njima čim se rodim. Jednog dana dok sam zabavljena svojim planovima spavala u utočištu probudi me hladnoća. Ne znam kako bi to opisala, nije mi bilo hladno, hladnoću sam samo osjećala kao neko čudno prisustvo. Uz hladnoću, počela sam osjećati nervozu, strah i tjeskobu. Sve su one bile tu negdje oko mene. Pokušam se prisjetiti kakav je osjećaj bio u Stvoriteljevom zagrljaju da ih odagnam. Uspjela sam se malo osloboditi hladnoće, ali sa svakim danom hladnoća se pojačavala. Pokušam osluhnuti da doznam što se događa. Majka je šutjela. Tišina je bila svugdje oko mene. Bilo je mračno kao u rogu. Osjećala sam se sama, napuštena i bespomoćna. Pokušam zavapiti Stvoritelju, ali glas nije mogao izići iz mene. Nijemo sam vapila. Nedostajao mi je Njegov zagrljaj. Pokušam zavapiti majci, ali nije čula. Nastavila je šutjeti. Sljedećih nekoliko dana provela sam u polusnu i agoniji. Stalno sam se budila u strahu i drhtanju. Vapila sam glasno i majci i Stvoritelju, ali me nitko nije čuo. Pokušala sam dozvati onog anđela što ga je Stvoritelj poslao netom prije mene, ali nisam znala njegovo ime ni kako uopće doći do njega ako je to uopće bilo moguće. Jedno jutro probudilo me nekakvo bockanje i peckanje. Prvo sam se pokušala malo pomjeriti u stranu, ali bezuspješno. Prostor je bio previše uzak. Pokušala sam i grozničavo razmišljala kako pobjeći, ali nisam imala gdje. Kao zvijer u kavezu osvrtala sam se oko sebe, ali kavez je bio isuviše čvrst da bih bilo što mogla. Bockanje i peckanje se nastavi jače i grublje. Počelo je boljeti. Pokušam se obraniti, ali bila sam preslaba. Zaplačem. Bol se pojačavala i strah se proširi kroz moje biće. Više se nisam pomjerala. Bol je postala nesnosna. Bockanje i peckanje je postalo nepodnošljivo. Od bolova nisam se više mogla pomjeriti. U jednom trenutku pomislim na Stvoritelja i zatvorim oči. Bockanje i peckanje prestade kao i bol. Otvorim oči. Bila sam ponovo na istom mjestu prije nego me Stvoritelj zagrlio. Ugledam poznate obrise i anđela s kojim je Stvoritelj razgovarao prije o meni. Odahnem. Sanjala sam valjda. U tom se pojavi Stvoritelj. Pogleda me i zagrli. Misleći da me želi poslati u ono mjesto koje sam sanjala puno boli bockanja i peckanja istrgnem se iz Njegovog zagrljaja. Začuđeno me pogleda. Uzme me i pokaže mi ispred mene. Svijetlo se pojača. Ugledah sebe kako jurim kao zvijezda i nestajem između dvije točke. Ugledah kako se točke spajaju i kako u njima svijetlim kao plamičak svijeće. Ugledah ženu koju sam bila izabrala kako se svađa s nekim muškarcem. Ugledah je kako odlazi u neku sobu. Ugledah kako netko nešto radi oko nje. Osjetih onu hladnoću, sjetih se bockanja i peckanja i povučem se dublje u sebe. Stvoritelj me ponovo zagrli, ovaj put jače. Ugledah cijeli svoj život kao ljudsko biće, vidjeh kako sam postala liječnica, kako sam spasila život nekom djetetu, vidjeh silne pacijente, vidjeh kako sam postala poznata sportašica i bezbroj medalja koje sam osvojila, vidjela sam kako sam postala poznata znanstvenica i otkrila lijek za neku bolest i kako su mi dali neku nagradu. Vidjeh tolike mogućnosti koje su propale i koje se nikada neće ostvariti. Vidjeh majku. Željela sam joj reći da je volim i da je jedva čekam upoznati ovdje i da nisam ljuta na nju i da je razumijem. Željela sam ponovo sići i proći svu onu bol, strah, sve ono nesnosno bockanje i peckanje samo da je vidim i kažem joj da je volim, ali mi Stvoritelj reče da to nije moguće više. Okrenem se ljutito prema Stvoritelju. Shvatio je da se ne slažem s Njim i da želim na sve moguće načine ponovo pokušati doprijeti do majke samo da joj kažem da je volim i da je čekam ovdje. Ali Stvoritelj je bio neumoljiv. Iznenadilo me kad reče da je bespomoćan pred slobodom moje majke. Nisam mogla razumjeti. Stvoritelj, a bespomoćan pred slobodom onih koje je stvorio. Nisam znala što mogu učiniti. Izbezumljeno sam ga preklinjala da mi dopusti da nešto učinim. Reče da je mogu čuvati. Majku. Bez razmišljanja pristanem. Ponovo me zagrli i pretvorim se u anđela sličnom onome s kojim je razgovarao i davao mu upute. Ponovo me zagrli. Jurnem kroz svemir nevjerojatnom brzinom i nađem se u sobi pored majke. U ruci je držala zgužvanu sliku nečeg nejasnog i mutnog, nečeg što je imalo obrise ljudskog bića. Šutjela je. Priđem bliže i pokušam je zagrliti. Ali moje ruke prođu kao zrak kroz nju. Nisam je mogla dodirnuti!!! Tada napregnem svu snagu svoga bića naslonim se na njezino rame i zagrlim je kao što je Stvoritelj mene zagrlio. Iako sam znala da me neće čuti, povičem iz svega glasa i glas mi je zvučao kao bezbroj trublji: volim te… Kao da je čula i pogleda u mene. I ja pogledam u nju. Osjetim Stvoriteljev zagrljaj u njezinim očima, pa iako nikada neću biti njezina kćer, bila sam radosna što mi je Stvoritelj dopustio da budem njezin anđeo čuvar. I čuvat ću je dok se obje ne nađemo u Stvoriteljevu zagrljaju…

U Sarajevu, 19. 1. 2018.

O. J.