Svijet je lijep isključivo dok ga se gleda dječjim očima…
Sjećam se k’o dijete, u blizini zgrade gdje smo stanovali počeo se graditi jedan novi veliki stambeni objekt. Gradilište je bilo posvuda, i oteglo se to dobro, možda i dvije godine. Jednog dana radnici su greškom presjekli veliku vodovodnu cijev koja je cijelo naše naselje opskrbljivala vodom, a iskopan, nizak teren na gradilištu je pogodovao da se tu na kraju formira pravo jezerce, promjera barem 50 metara i dubine metar. Odrasli su bili ljuti, pa čak i očajni, a od nas djece nitko sretniji. Po cijele dane smo provodili uz jezerce, pravili brodiće, puštali ih; bacali kamenčiće i sa zanimanjem promatrali nastale valove, a kad bi se navečer vratili kući, čudili bismo se roditeljima što i njima jezerce nije bilo super kao nama. Istini za volju, u stanu nije bilo vode, ali su je komunalci ipak redovito distribuirali cisternama. Dakle, trebalo se radovati, ili smo barem mi tako mislili…
I tako je djetinjstvo sretno prolazilo. Dok je padao snijeg, radovali smo se što pada snijeg. Kad bi padala kiša, radovali smo se što pada kiša, kad bi zapeklo ljetno sunce, radovali smo se neumoljivom vrelom ljetnom suncu… I onda čovjek na kraju jednog dana odraste, te snijeg postane „jao, snijeg!“, kiša – „jao, kiša!“, a ljetno sunce – „kuku, sunce!“. A da ne spominjemo povremene probleme s vodo- i elektroopskrbom … to su već skoro pa kataklizmički događaji.
U cijeloj stvari je možda i najzanimljivije to što se naznačena promjena vidika čovjeku kroz život dogodi spontano i neprimjetno, i čovjek se na kraju toliko učvrsti u svojem pesimizmu i zlovolji da naprosto zaboravi da je u njegovom životu ikad postojao period kad su manje-više sve stvari izgledale ljepše, sretnije i smislenije. A možda se upravo toga važno prisjećati, i to redovito, jer kako ono primijeti Hermann Hesse: Svijet je lijep isključivo promatran dječjim očima, dakle dok ga se gleda zaigrano, a ne analitički i osvajački.
Naznačeni problem je svojevremeno opažao i veliki Dostojevski. Sam po sebi teški mrgud, izmučen epilepsijom i stalnim nutarnjim duševnim borbama. Pripisivali su mu da je teški mizantrop koji mrzi sve i svakoga. Međutim, sam Dostojevski je opažao da to nije konačna istina o svijetu i čovjeku. Osjećao je da postoji i onaj drugi vidik, vidik čistih ljudskih duša koje u svemu vide samo dobro. Takav je između ostalih bio i njegov lik Makara Ivanovića koji u Mladiću progovara:
„Sve je mirno, zrak lagan, trava raste — rasti samo, travice dobroga Boga! Ptičica pjeva — pjevaj samo, ptičice dobrog Boga! Malo dijete vrišti u naručju svoje majke. Bog te sačuvao, mali čovječe, rasti i budi sretan!“
Dostojevski na kraju spoznaje da je život po sebi izuzetno dobar, ali da je problem u tome što to čovjek kao da ne želi shvatiti: “Život je raj, i svi smo mi u raju, ali mi to nećemo da znamo; a kad bismo htjeli da znamo, odmah bi sutra na cijelom svijetu nastao raj” (Braća Karamazovi).
Za kraj, svakako ne spadam među one koji djecu vide isključivo kao bezgrešne preslatke male anđele. Znaju djeca biti i grešna, i teška, i nemoguća. No, ipak, postoji i ta dimenzija dječje duše zbog koje ne smijemo nikada u potpunosti odrasti, ili ako smo već odrasli, onda moramo ponovno podjetinjiti, jer kako već rekosmo, svijet je lijep isključivo gledan dječjim očima. Zbog toga valjda i sam Isus Krist izreče ono: „Ako ne postanete kao djeca, nećete uči u kraljevstvo nebesko“ (Mt 18,3).
Naznačenu transformaciju nije lako postići, no važno je znati da je ona moguća, jer to postoji u nama: ta potisnuta dimenzija raja koju smo itekako osjećali dok smo bili djeca.
U Sarajevu, 2. 12. 2018.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com
