– Ti si bio tamo kad se dogodio pad, naš pad i pad ljudi. Kakav je bio naš pad, što se zapravo dogodilo? Mlađi đavao krene rukom kuckati po unutarnjoj strani stakla prozora dok je izvana na njegove udarce gotovo u istom ritmu odgovarala kiša. Sumrak je bio hladan i kišovit. – Da, bio sam tamo. Što se dogodilo? Ono što se dogodilo, dogodilo se zbog jezika. – Jezika? – Mlađi đavao prestane kuckati po prozorskom staklu i okrene se starijem đavlu koji je iza njega sjedio u kožnom naslonjaču omotan slojevima duhanskom dima.
– Jezik je bio kamen spoticanja. Prije stvaranja dok nije bilo svijeta, odsutnost jezika značila je odsutnost stvari, odsutnost života, odsutnost stvarnosti i bića. Trebao si samo vidjeti kako je izgledalo kada je Tvorac progovorio i nastao je svemir, i kad je progovorio i nastao je svijet. Bili smo očarani i opčinjeni Tvorčevim jezikom. Mi smo s njim razgovarali, ali nikada nismo mogli očekivati da on govori tako moćnim jezikom koji može stvoriti bilo što iz ničega. Ljudski jezici su pravo smiješno nemoćni u usporedbi s njegovim jezikom. Tvorčev jezik je neograničen, svemoćan, neiscrpan i kad izgovara nešto kao što je recimo bio njegov neka bude kod stvaranja, njegova riječ iz odsutnosti, iz ničega stvarala je sve. Neobjašnjiva je snaga tog jezika, jedini način da bi se Tvorčev jezik razumio jest biti prisutan kada Tvorac govori i vidjeti moć njegova jezika i njegovih riječi.
– Zar niste i vi govorili istim jezikom? Mlađi đavao vrati se u svoj naslonjač i dohvati čašu sa stola. – Ne. Mi smo ovisili o njegovom jeziku, bilo nam je dopušteno komunicirati s njim, ali nismo mogli stvarati jezikom kao on. Takav jezik bio je samo jedan i samo ga je Tvorac mogao govoriti jer je jedini znao tajnu tog jezika. Nas je zanimalo kako je moguće da jezik stvori iz ničega nešto, kako je moguće da Tvorac izgovori neka bude i pomisli na ono što želi da bude i to nastane. Bez objašnjenja, samo se pojavi i postoji. Nije dovođeno odnekle drugo, nije da postoji nepostojanje odakle Tvorac jezikom stvari dovodi u postojanje. To je zabluda. On samo izgovori i bude. Slavili smo ga zbog njegovog jezika koji stvara i bilo nam je dopušteno gledati kako njegova riječ izgovorena stvara sve uključujući svijet, bilje, životinje i na kraju čovjeka. Bilo nam je dopušteno uživati u stvoriteljskom jeziku, ali nam je bilo zabranjeno koristiti ga jer on je pripadao samo Tvorcu i nitko od nas ga nije mogao znati niti govoriti.
Međutim, kako to biva sa znatiželjnicima koji se igraju sa tajnama umjesto da ih puste na miru, naš glavni je pomislio da je moguće i nama znati tajnu Tvorčeva jezika. Naš glavni je nekad bio vrlo blizu Tvorca, znao je ponešto više o jeziku kojim Tvorac govori jer ga je Tvorac slao kao svjetlonošu u udaljene kutke stvaranja da odnese njegovo svjetlo. Zato naš gospodar i danas nosi naslov Svjetlonosac iako ne voli da se to pred njim spominje. Okupio je nekolicinu nas koji smo bili utjecajni i moćni i predstavio nam svoj plan kako da i mi govorimo jezikom Tvorca, kako da i mi stvaramo poput njega, zapravo ako se dobro sjećam, uvjerio nas je da možemo biti kao Tvorac, stvoritelji. Nagovorio nas je na pobunu.
Međutim, kada je pokušao izgovoriti prve riječi Tvorčevim jezikom i rekao neka bude, bio je to tako strašan i mračan jezik da je u trenutku njegov jezik pod nama otvorio beskonačan ponor nepostojanja i odsutnosti u kojem smo se iznenada našli. Bio je to ponor bez jezika, ponor bez stvaranja. Što god je naš gospodar izgovarao, mi smo tonuli dublje i dublje u beskonačno ništavilo koje se odjednom otvorilo pod nama. I tada smo znali da je napravljena neoprostiva greška, pokušali smo govoriti jezikom kojim može govoriti samo onaj koji zna sve njegove tajne, sam Tvorac.
S vremenom smo se uspjeli prilagoditi i osmislili smo novi jezik kako bismo komunicirali, ali taj jezik bio je nestvoriteljski, bio je razarajući i uništavajući. Ali tim jezikom smo govorili samo kada bi se našli u svijetu i među stvorenim stvarima, u slučaju susreta s Tvorcem bilo je nemoguće izgovoriti bilo koju riječ našeg novog jezika jer bi Tvorac svojom riječju do srži bića prodirao u naš jezik i uništavao nas. Zato smo se od njega počeli skrivati i šutjeti ako bismo ga negdje susreli. Kada se pojavio čovjek, naš gospodar vidio je u tome idealnu priliku. Nije mogao uništiti stvaranje jer nije mogao govoriti jezikom Tvorca, ali je mislio da ga je moguće barem oštetiti ili raniti. Poslao je mene da nagovorim ljude na grijeh.
– U čemu se sastoji taj grijeh? Uvijek sam razbijao glavu što se dogodilo, ali nikad nisam čuo iz prve ruke od nekoga tko je tamo bio što se stvarno dogodilo? Mlađi đavao ostavi čašu na stol i pripali cigaretu. Stariji đavao uvuče dim cigarete i zadrhti od zadovoljstva. Očito ono što slijedi smatra svojim najvećim uspjehom. – Tajna jezika krije tajnu dobra i zla, poznavati Tvorčev jezik ili govoriti Tvorčevim jezikom znači bez Tvorca beskonačno i vječno određivati što je dobro i što je zlo, znači kontrolirati stvaranje i ako treba uništiti ga i sve ponovno stvoriti iz početka. Govoriti Tvorčevim jezikom i znati sve njegove tajne znači zauzeti mjesto Tvorca i postati Tvorac, biti on.
Kad sam prišao Evi koja je bila puno susretljivija i otvorenija za razgovor od onog sumnjičavog i mušičavog Adama, rekao sam joj da postoji mogućnost da govore jednim novim jezikom, tako moćnim da će moći zamijeniti i samog Tvorca. Bila je isprva sumnjičava, ali je vrlo brzo pristala uraditi što sam joj rekao. – Što si joj rekao, što je učinila? – Nije ništa jela kako se misli, nagovorio sam je da govori s Tvorcem i da mu kaže ono što sam joj rekao da mu kaže. Rekao sam joj da bi bilo uvjerljivije ako bi i Adama uvjerila da to učine zajedno. I uspjela je.
Kada je Tvorac došao, oboje su stali pred njega. Kada ih je pitao što žele, rekli su da žele izgovarati neka bude kao stvoritelji svega iz ničega poput njega. Tvorac je shvatio o čemu se radi i po prvi put uopće progovorio njihovim jezikom da bi im rekao kako ne mogu više ostati s njim. Nitko ne može govoriti njegovim jezikom, osim njega samog, nikomu nije dopušteno i svima je zabranjeno govoriti njegovim jezikom jer samo on zna tajnu jezika kojega govori i kojim stvara. Tada ih je potjerao iz raja i zabranio im povratak. Na trenutak obojica zašutiše. Stariji đavao se promeškolji u naslonjaču.
– I onda se pojavio onaj čudnovati Nazarećanin koji je tvrdio da govori Tvorčevim jezikom. Zato su ga nazvali krivokletnikom i bogohulnikom jer je tvrdio da govori jezikom Tvorca. Ali dok sam se bavio pitanjem kako je moguće da jezik stvaranja bude izgovoren ljudskim jezikom i nagovarao neke filozofe da malo o tome više razmišljaju pa mi ponude neka rješenja, Nazarećanin je tu i tamo ostavio pokoji trag da jezik kojim govori nije ljudski. Ali, previše sam bio zabavljenim filozofskim pitanjem o jeziku da pratim što Nazarećanin govori i čini. Mislio sam da je neki fanatik, luđak, budala. Tek nakon uskrsnuća shvatio sam kako je to Tvorčev jezik kojim je stvarao svijet iz ničega iako naravno tada nije izgledao kao bradati i crni židov opaljen suncem od nekih tridesetak godina, izgledao je sasvim drugačije, ali premalo sam vodio računa o svemu.
Ali, i da sam vodio računa u svemu, opet bi ostalo pitanje koje i sada nema odgovora. Kako beskonačno moćan jezik koji stvara može biti izgovoren ljudskim jezikom, riječima i govorom, jezikom koji ne stvara nego samo proizvodi od materijala kojeg ima, ali ne iz ničega? I danas nakon toliko milenija koji su prošli to je ostala tajna. Mlađi đavao ustane i priđe prozoru. Kiša je i dalje bubnjala od prozorsko staklo. Ispruži ruku i malo podužim noktima pođe bubnjati zajedno s kapima kiše po prozorskom staklu.
– I ne postoji način da se otkrije tajna Tvorčeva jezika? Nastavi bubnjati i gledati ne okrećući glavu prema starijem đavlu. – Ne postoji. Mi smo probali, ali smo stvorili jezik samouništenja, ponora, bezdana, destrukcije i nepostojanja. To što smo čovjeka naučili da govori našim jezikom i nije neka utjeha. Tvorčev jezik toliko je stvaralački da ne postoji ponor, uništenje koji mu se može suprotstaviti kada on progovori. Ali kada se samo sjetim stvaranja i tog jezika i kada izgovara neka bude… Stariji đavao duboko udahne i zamisli se. Mlađi đavao prestane bubnjati i okrene se prema njemu.
– Imam osjećaj da bi volio vidjeti ponovo taj jezik na djelu kako stvara i kako Tvorac izgovara riječi tog jezika? Stariji đavao se trgne. Na trenutak ušuti i zagleda se prema mlađem đavlu. – O itekako, kad bih mogao samo još jednom čuti te tajanstvene riječi neka bude, ali mogućnosti više nema. U čemu je tajna tih riječi neka bude, mislio je mlađi đavao, je li tajna u riječima ili u jeziku koji ih izgovara jer kada jezici izgovaraju neke riječi ništa se ne događa, ali kada njegov jezik izgovori neka bude, nepostojanje prestane i nastane stvaranje, nešto dotad neviđeno i to iz ničega. Neka bude… tajnovite riječi čiju moć izgleda samo jedan jezik razumije i kontrolira i smije izgovoriti, jezik Tvorca. Svi drugi jezici kada pokušaju izgovoriti te riječi neka bude, ne postignu ništa jer ili se ništa ne dogodi ili nastane katastrofa i uništenje. Možda je tajna Tvorčeva jezika samo u tim riječima neka bude, možda je tu tajna svega i možda nakon svega ne treba biti više toliko znatiželjan i ostaviti te riječi na miru i pustiti ih da počivaju u svojoj tajnovitosti, mislio je mlađi đavao gledajući kako se kapi kiše slijevaju niz prozorsko staklo dok je svjetiljka treperila osvjetljavajući mokru stazu koja se gubila u daljini i sumraku koji se polako pretvarao u mrklu noć.
U Sarajevu, 5. 2. 2019.
O. J.
