TESTIS UNUS TESTIS NULLUS

„Jedan svjedok k’o nijedan“! Dakle, već je u starom Rimu postojala izričita praksa da se presuda protiv neke osobe ili institucije ne može utemeljiti na iskazu samo jednog svjedoka. Zato se ovdje i zaključuje da jedan svjedok vrijedi upravo k’o nijedan. U nekim iznimnim okolnostima se moglo prihvatiti svjedočenje samo jedne osobe kao relevantno, ali isključivo ukoliko se radilo o izvrsnom svjedoku, dakle, o nekomu tko je u zajednici dokazano i kroz duže vrijeme slovio kao poštena, razumna, normalna i dobronamjerna osoba.

ASERTIVNOST – ČOVJEKOVA ZLATNA SREDINA

Ranije smo već govorili o tomu kako čovjek upoznaje samog sebe obično tamo nekad u zrelijim godinama. Jednostavno, dinamika razvoja i odgoja je takva da smo u ranijim fazama života primorani usmjeravati pozornost dalje od samih sebe: prvo upoznajemo bližu okolicu, smiješak roditelja, zatim svladavamo temeljne životne vještine poput hoda, govora i elementarnog snalaženja u prostoru i vremenu; onda za koju godinu dođe škola: jedna, druga i treća; zatim posao, kućenje, pronalazak životnog partnera. I obično tek nakon svega toga ili barem pred kraj svega toga, čovjek se počinje pitati o samom sebi, kao i o smislu svoga cjelokupnog dotadašnjeg života. U sklopu toga šireg promišljanja nerijetko se raspoznaju i nezadovoljstva zbog vlastite pozicije u životu i svijetu, te zbog frustrirajućih odnosa s drugim ljudima.

Konačno, velikim se životnim ostvarenjem (ako ne i najvećim) pokazuje pronalazak svojevrsnog srednjeg puta između kooperativno-pasivnog i agresivnog načina ponašanja. Sve obično započinje već u roditeljskom domu: dok neki roditelji djecu uče rigidnom „u se’, na se’, poda’ se’“ životnom stavu, drugi opet ne uspijevaju pravilno socijalizirati svoju djecu, bez obzira je li istu pri tomu drže u debeloj sjeni vlastitog autoriteta ili se pak radi o sjeni pretjerane roditeljske ljubavi i brige, iz koje će djeca na koncu izaći poprilično nespremna za realni život i njegove izazove…

TRI MINUTE DO PONOĆI – Živimo li u najopasnijem periodu ljudske povijesti?

Možda je ponetko već čuo za „sat apokalipse“ (Doomsday Clock)? Da, on postoji, i na njemu je momentalno tri minute do ponoći, a ponoć na satu apokalipse označava jednostavno kraj. tj. samu apokalipsu. Odmah važna napomena, iza spomenutog sata ne stoji grupa vjerskih zanesenjaka ili sektaša, a ne stoje ni „univerzalne neznalice“ – novinari. Tomu naprotiv, iza ovog projekta stoji skupina uglednih znanstvenika okupljenih oko Biltena nuklearnih znanstvenika iz Sjedinjenih Država.[1]

KAKO SEBI OSTATI VJERAN?

„Tko rano rani, dvije sreće grabi!“ Poznata poslovica želi istaći kako su ranoranioci organiziraniji i produktivniji od ostalih ljudi. Međutim, mnogi kao da su sumnjičavi kad je u pitanju istinitost i smislenost ove poslovice, pa tako postoje i neke njezine pervertirane inačice. Hogar Strašni još davno zaključi: „Tko rano rani, cio dan zijeva“, a u Bosni bi još brutalnijim tonom istakli: „Tko rano rani, il’ je pekar il’ budala“! Dakle, već ovaj mali neuobičajeni uvod sugerira kako je tema ljudskog truda i zalaganja po sebi vrlo kontraverzna i kompleksna. Vrijedni ljudi su nerijetko cijenjeni, ali pokatkad su također predmet podsmijeha i sažaljenja. Ista kontroverza prati i rezultate njihovog rada …

Dramatska teologija: od Karla Bartha do Raymunda Schwagera

Cilj ovoga rada je predstaviti specifični teološki pravac koji se naziva „dramatska teologija“. Pri tome se kao prvo nastoji u kratkim crtama obrazložiti kontekst nastanka ove teologije, koji je tijesno vezan uz teološko djelovanje Karla Bartha i Gustava Auléna te napose uz njihovu kritiku liberalno-prosvjetiteljske teologije Adolfa von Harnacka. Centralni dio ovog rada je vezan uz predstavljanje takozvane Insbruške dramatske teologije te nauk njenog utemeljitelja  Raymunda Schwagera. Pri tome osobito nastojim obratiti pozornost na Schwagerovu sintezu ignacijanske duhovnosti, teološke ostavštine Hans Urs von Balthasara te osebujnog djela francuskog mislioca Renéa Girarda. Vrijednost dramatske teologije se očituje kroz jedno novo sagledavanje važnih antropoloških, kristoloških i soterioloških pitanja. Također, čini se da ona uspijeva na jedan nov način sagledati cjelinu biblijske misli i poruke.