O ravnodušnosti i duši

Ravnodušan. Riječ koja kaže da imamo „ravnu“ dušu. Ravnodušnost je dopuštenje našoj duši da bude u miru sa sobom. Vrijeme kada se duša umiri i počiva u tišini. Dvije su ravnodušnosti. Loša i dobra. Loša ravnodušnost je zabrana koju izričemo svojoj duši. Nasilje nad njom. Kada duša traži da plovi na valovima života, da se pretvori u vjetar, a mi joj ne dopuštamo.

O destrukciji

Destrukcija je neobjašnjiva pojava kada se koristi kao malj kojim se mrvi savršeno. Kao da je destrukcija potreba kojoj se ne možemo othrvati u odnosu prema dobrom i savršenom. Razaranje i uništavanje dobrog i savršenog kojega smo sami mukotrpno i strpljivo gradili i izgradili, teško je racionalno objasniti. Destrukcija koja nastaje kao nagon u, koliko toliko, savršenim uvjetima života iracionalan je fenomen.

O nesretnom i nezadovoljnom

Tko je nesretan? Netko tko nikako ne može pronaći opravdanje za male dnevne radosti u svom životu? Ili je nesretan onaj koji se nikako ne može otarasiti mučnog osjećaja promašenosti i neuspjeha? Nesretan je nekakav despot i satrap nad samim sobom. Samog sebe osuđuje tako što apsolutizira promašenost i neuspjeh. Nesretan je svoj osobni satrap i krvnik i služi se promašenošću i neuspjehom da vlada nad sobom i da samog sebe ukloni.

O dragocjenom

Čini se da je dragocjeno povezano s gubitkom koji ostavlja trajnost. Uspomenu. Vječni trag. Kažemo da nam je djetinjstvo ili dio djetinjstva dragocjen. Kažemo da nam je uspomena na oca, majku ili nekoga bliskog dragocjena. Dragocjeno je povezano gubitkom, ljudima i stvarima koje vežemo uz te ljude. Kao kada čuvamo obiteljsku fotografiju, možda jednu od rijetkih na kojoj smo svi zajedno kao obitelj. Kažemo kako nam je fotografija dragocjena.