Je li moglo biti drugačije da smo se negdje drugo rodili? Pomisao koja s vremena na vrijeme navrati do nas kad se umorimo od svega pomalo. Života. Čekanja. Ljudi. Zahtjeva. Posla. Ranog ustajanja. Male plaće. Besparice. Nesigurnosti. Nekako mislimo da je moglo biti drugačije. Druga zemlja. Drugi roditelji. Druga rodbina. Druga škola. Drugi uvjeti. Drugi život. Dok se nadamo da će se nešto promijeniti ili da sami možemo nešto promijeniti, s nama i u nama živi pomisao na drukčiji život. Kad nam postane svejedno, onda i misao o nekom drugom životu umre i prestane nas opterećivati. Nije dobro ako nam prerano postane svejedno. Prerano odustanemo od promjene. Ništa bolje nije i cijeli život misliti da smo se trebali roditi drugdje i imati drugačiji život jer se nikako ne možemo naviknuti i prihvatiti život kojega stvarno imamo i možemo živjeti. I trebamo živjeti. Roditi se negdje drugdje. Utješna pomisao kad nam u životu ne ide. Ili se ne trudimo. Ili nam se ne da. Život drugog se uvijek čini bolji. Kvalitetniji. Ispunjeniji. Aktivniji. Roditi se negdje drugdje je korisna misao. Nekad i spasonosna. Dajemo si oduška u odnosu prema stvarima koje nas opterećuju. Koje ne možemo svladati. Prema kojima se ne znamo postaviti i ne znamo što s njima učiniti. Mišljenja smo da kad bismo bili rođeni negdje drugo, ništa ne bi bilo prisutno u našem životu od onoga što nas tjera da se mučimo sa životom. Biti rođen negdje drugo, kao netko drugi privlači nas kao sigurno putovanje u bolji i ugodniji život. Biti rođen negdje drugo kao da po nužnosti uključuje oslobađanje od svih obveza i tereta kojima nas život pritišće. Tamo negdje drugo se roditi bilo bi živjeti život. I samo to. Živjeti. Nema pritiska. Nema napora. Nema stresa. Nema brige. Nema mučnine. Nema neugode. Nema tereta. Događa se da se iznenada iz nekog razloga „obrecnemo“ u nekoj od obećanih zemalja, svjetova i gradova. Nakon početnog entuzijazma rezignirano primjećujemo da i ondje biti rođen ima svoje prednosti, ali i nedostatke. Ima života. Sigurniji je. Socijalno kvalitetniji. Nacionalno mirniji. Politički podnošljiv. Ekonomski privlačniji. Ali ima i onoga čega u našoj mašti o savršenom životu nema. Ima obveza. Posla. Loših plaća. Ranog ustajanja. Gužvi. Podmetanja na poslu. Problema s djecom u školi. Brige o računima. I njihov svijet o kojem smo maštali da se u njemu rodimo sličan je našem. Nakon nekog pa i dužeg vremena pomislimo da ni ovaj svijet nije onaj u kojem bismo se stvarno željeli roditi. Kakav je onda svijet u kojem bismo se željeli roditi da možemo? Uvijek je to parcijalan ili polovičan svijet, ovisno što nam nedostaje ili što nas opterećuje. Bolestan bi se rodio u svijetu gdje su svi zdravi, bez obzira na to koji su ostali uvjeti tog svijeta. Siromašan bi se rodio u svijetu gdje su svi bogati, bez obzira na to koji su ostali uvjeti tog svijeta. Nezaposlen bi se rodio u svijetu gdje su svi zaposleni, bez obzira na to koji su sve uvjeti tog svijeta. Svjetovi u kojima smo bogati, zaposleni i zdravi ipak ostaju svjetovi u kojima imamo obveze, probleme, poteškoće, terete, pritiske, stresove. Nešto bi bilo bolje, ali neće sve biti savršeno. Roditi se u nekom drugom svijetu koji je bolji od našeg u kojem živimo nije ništa bolji svijet ako neće biti apsolutno savršen.

Svijet bez ijednog nedostatka od kojih pate svi naši svjetovi, države i gradovi bez obzira na to koju ćemo granicu prijeći i kada je jedini svijet gdje bi se isplatilo istinski roditi. Ali taj svijet ne postoji. Nema ga. Nastavljamo maštati o njemu. Svijet sigurnosti. Svijet života. Svijet bez nasilja. Bez rata. Bez bolesti. Bez patnje. Bez umiranja. Bez smrti. Naš savršen svijet u kojem bismo se željeli roditi kad se umorimo od našeg nesavršenog i na trenutke lošeg i surovog svijeta. Umiremo misleći na svijet u kojem smo se željeli roditi. Živeći u ovom svijetu, ne pronalazimo savršeno mjesto gdje bismo se rodili niti savršene ljude čija smo djeca željeli biti. Sve što dobijemo biva povremeno lijepo, radosno i dobro, ali nesavršeno i prožeto teškoćama i padovima. Je li moglo biti drugačije da smo se negdje drugo rodili? Ako mislimo samo na ovih nekoliko desetljeća koja imamo na raspolaganju, moglo je biti drugačije, ali ne tako drugačije da bude savršeno. Nema savršenog svijeta, države, grada, mjesta, obitelji. Nešto od našeg života je moglo biti bolje, čak je i trebalo biti bolje. Ali ne može i nikada neće biti savršeno. Je li moglo biti drugačije da smo se negdje drugo rodili? Vrlo vjerojatno. Je li to mogao biti savršen život da smo se negdje drugo rodili? Malo vjerojatno. Gdje god da smo poželjeli biti rođeni, bili bismo rođeni u istom svijetu u kojem već živimo. Jedino taj svijet imamo. Savršen svijet, ako ga i ima, ne pripada nama, možda će nam pripadati kasnije kad napustimo nesavršen svijet. Tako i život. Mogao je biti drugačiji. Mogao je biti bolji. Smisleniji. Kvalitetniji. Takav je kakav je. Ali život nikada nije mogao biti savršen. I ako postoji savršen život, ne pripada nama. Možda će nam pripadati kasnije kad se odmorimo od nesavršenog života. Sve je moglo biti drugačije da smo se negdje drugo rodili. Ipak ništa ne bi bilo savršeno kao što ništa nije savršeno u svijetu u kojem živimo i u životu kojega imamo. Opet maštati o onome jesmo li se mogli roditi negdje drugo nas privlači: ima li za nas savršenog svijeta i savršenog života? Možda ima. Ako ima, taj svijet i taj život ne nalaze se ovdje, jer živeći u svijetu kojega nastanjujemo, brzo otkrivamo da svaki njegov kutak ima nešto u sebi od one mučnine, neugode i tragičnosti življenja bilo da je to bolest, patnja, nesigurnost, smrt, rat, problemi s djecom, problemi s poslom, problemi s politikom, problemi s nacionalnostima, problemi s predrasudama, umor od ranog ustajanja, nervoze od kasnog lijeganja, bijes zbog stalnih gužvi i radova na cesti… Svijet u kojem se želimo roditi i život koji želimo živjeti ništa od navedenog nemaju jer su savršeni. Gdje god se rodimo, nećemo daleko odmaći od onoga što nas već sada u životu progoni i pritišće. Čekat će nas negdje drugo u drugom svijetu, državi, gradu gdje smo pobjegli od svijeta, života i od sebe. Nitko se ne može roditi negdje drugo. Čak i da može, ne bi time dobio ni savršen svijet ni savršen život…

U Sarajevu 22. 10. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Yulia Ryabokon