Mora biti teško pronaći razlog za život kada glavni motivi za življenje izgube ili smisao ili svrhu ili snagu. Temeljni motivi našeg života često su koncentrirani oko jednog. Obitelj. Dijete. Suprug. Supruga. Posao. Uspjeh. Posebno je nezahvalno kada ne znajući vjerujemo da još uvijek postoji razlog našeg postojanja iako je razlog odavno nestao. Kao kad se trudite oko drugog, da biste na kraju otkrili da je drugi odavno od vas odustao. Nakon takvog iskustva pitanje razloga za život postaje urgentnije i složenije. Sve razloge i motive svog postojanja uložili ste u jedno. Otkrivate da to jedno, o čemu god je riječ, više ne postoji. Bez temelja ste. Razlog vas je napustio. Motiv se ugasio. Plaši vas iskustvo naglog propadanja prema dole. Više ne stojite čvrsto na zemlji. Dok lagano tonete, više niste tako sigurni hoćete li moći pronaći za sebe novi razlog ili novi motiv. Pa i ako ga pronađete, sumnjičavi ste prema njemu. Jednom ste već izigrani.
Jedan temeljni razlog za život se čini smisleniji nego nekoliko manje važnih razloga. Težimo jedinstvu razloga. Vjerujemo da jedinstven razlog za život osigurava dugotrajan smisao i svrhu. Pojedinačne razloge za život koncentriramo u jedan. Kao kada posao, karijeru, materijalna sredstva, psihu i tijelo koncentriramo oko obitelji. Obitelj postaje temeljni razlog i sve se oko nje koncentrira, svi razlozi podređeni su njoj. Ako se ona raspadne, i ostali razlozi za život izgubit će brzo smisao. Ili će trebati vremena da jedan od njih preuzme ulogu temeljnog razloga kao kada se ljudi nakon razvoda posvete karijeri, poslu, zaradi ili nečemu drugom. I opet se sve usmjerava i koncentrira oko jednog razloga. Je li moguće imati više temeljnih razloga za život i griješimo li ako tako razmišljamo i činimo? Moramo li biti objekt omalovažavanja ako razloge za život koncentriramo i na obitelj i na posao i na karijeru i na hobi i na neke aktivnosti koje po svojoj važnosti i ozbiljnosti zaostaju, recimo, za obitelji i poslom? Smije li se živjeti s nekoliko temeljnih razloga za život, a ne samo s jednim i moramo li svi imati identičan razlog ili razloge?
Razlog za život je takav da nam ponekad stvara problem ili nas zbunjuje. Trebamo li se usmjeriti svim svojim silama na jedan razlog iako oko sebe ponekad susrećemo druge koji više nemaju motiva jer im se temeljni razlog života raspao? Nije li pametnije imati više jednako snažnih razloga? Opet, kada susrećemo nekoga tko ima više razloga za život, čini nam se da je sve relativizirao i da se ničemu ne umije posvetiti što bi bilo ozbiljno i trajno, nego istovremeno teži i svemu i ničemu. Barem nam tako izgleda. Razlog za život je misteriozan. Ne samo da je drugom skriven, on je skriven ponekad i od nas samih jer sami nismo sigurni koji je zapravo razlog našeg života i zašto živimo. Ovo pitanje moralo se ponekad javiti. Moralo se javiti u onim trenutcima kada je jedan temeljni razlog za život oko kojega se sve događalo, naša cjelokupna egzistencija, prestao postojati. Odjednom smo suočeni s pitanjem za koje smo mislili da ga nikada nećemo morati postaviti. Svakako smo mislili da i ako budemo prisiljeni postaviti ga, imat ćemo spreman odgovor: Koji je razlog u temelju moga života i zašto živim? Čudesno je kako su naši razlozi za život mahom krhki i nestabilni dok kroz njih gradimo cijelu strukturu naših egzistencija i naših budućnosti. Čudesno je kako kao ljudska bića uspijevamo na trošnim i slabim temeljima izgraditi cijele živote i egzistencije i nas i drugih.
U konačnici, iako se čini da svi imamo iste razloge za život, prije će biti da svatko od nas za sebe formira i utemeljuje taj razlog jer svatko od nas sebi mora objasniti zašto se oslanja na nešto kao temeljni razlog svog života. Zato se čudimo kada otkrivamo da je netko pronašao razlog za život i onda kad se činilo da će takvo nešto biti nemoguće? Ili smatramo kako mi ne bismo mogli. Time se potvrđuje ideja kako razlog za život na neki način postoji prije svega u nama samima i kako smo mi oni koji mu daju smisao, svrhu i snagu. Ništa izvana ne može biti razlog za život ako sami ne odlučimo i na njega slobodno ne pristanemo. Razlog za život uvijek je naš i ne dolazi izvana. Jer kad bi razlog za život dolazio isključivo izvana, onda bi zajedno s njegovim propadanjem i mi propadali i nestajali. To ne znači da nas izvanjsko propadanje i gubitak razloga za život ne povrjeđuje i ne ranjava. On to čini. Ali i kad nestane razlog za život, barem na izvanjski način, još uvijek nismo spremni odustati od sebe i od pokušaja da ga pronađemo u nečemu drugom.
O tome hoće li nas razlog za život koji je izvana prestao postojati ubiti, kako figurativno tako i doslovce, ne odlučuje razlog, nego mi. Time potvrđujemo da razlog za život u svom prvotnom značenju i sadržaju egzistira u nama samima, a ne u stvarima i ljudima koji daju smisao našem životu. Razlog za život je dublji i snažniji od smisla za život. I dok smisao života može biti isključivo i u nečemu izvanjskom, razlog za život počinje i završava uvijek u nama samima bez obzira na krahove, gubitke i nestajanja izvanjskih razloga za život s kojima se svi susrećemo i s kojima se svi moramo nositi. Razlog za život prestaje ne onda kada se uruše izvanjski razlozi i motivi, nego onog trenutka kada odustanemo od sebe i bilo kakvog pokušaja da u sebi otkrijemo razlog za život. I kada netko kaže kako više nema razloga za život, nije riječ o izvanjskim razlozima i motivima, koliko god oni bili potrošni i uništeni, nego je riječ o temeljnom nutarnjem razlogu o vlastitom postojanju od kojega se odustalo. I kad se to dogodi, nikakvi izvanjski razlozi za život, koliko god bili savršeni i uređeni, neće moći osigurati motiv i razlog da se živi.
U Sarajevu 27. 5. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Serhii Radachynskyi
