Poznavati nekog? Poznavanje nekoga? Iskustvo koje iznenadi suprotnim očekivanjima. Pomislimo da poznajemo osobu. Onda nas iznenadi ili šokira trenutak. Njegova/njezina odluka, potez, gesta, izgovorena riječ. Dogodilo se nepredviđeno. Neplanirano. Neočekivano. Naša predviđanja tuđeg ponašanja i djelovanja iznenada prestanu važiti kao objašnjenja tko je i kakav je drugi koji sjedi, stoji, leži i živi pored nas i s nama. Pitamo se tko je on/ona nakon što doživimo ono što nismo nikada predviđali i očekivali. Lako se sruši cijela konstrukcija ili arhitektura znanja koju smo o drugom izgradili. Vjerovali smo kako sve znamo o njemu/njoj. S vremena na vrijeme uspješno bismo i predvidjeli neka njegova/njezina ponašanja, način razmišljanja, navike, potrebe, očekivanja. Ohrabreni novostečenim znanjem, uskoro pokušavamo predvidjeti sve o drugom. Uskoro ćemo ga pokušati definirati i dati mu sadržaj. Dat ćemo odgovor na pitanje tko je on/ona sigurni da se više nema ništa novog znati o njemu/njoj. Ljudi jedni drugima stalno priređuju iznenađenja i šokove makar netko od njih uvjeravao sebe da onoga drugog savršeno poznaje. Ostajemo iznenađeni jer je sve izgledalo kao da znamo osobu. Možda je u tom i problem. Da nam netko izgleda kao da ga poznajemo ili nam se čini da ga poznajemo. Kao da i čini nam se veoma je udaljeno od onoga poznajem te i znam tko si. Poslije određenih bilo ugodnih ili neugodnih iznenađenja u kojima čovjek doživi drugog na potpuno nov i drugačiji način, ne može ne sumnjati u svoje sposobnosti procjenjivanja ljudi i pitati se znam li ja procijeniti drugog i doseći neko sigurno znanje o njemu/njoj, o osobi, o karakteru, o mislima, o željama. Ili ne uspijevamo u tome? Poznavanje i upoznavanje jednog ljudskog bića nailazi na prepreku. Ono iskustvo u kojem nam netko kaže da i on sam/sama sebe ne može dokraja razumjeti i shvatiti. Ako on/ona ne može znati sebe, kako ga možemo mi poznavati? Zar je moguće da možemo bolje prodrijeti u nečiju osobnost i njezine nepoznate dimenzije od same osobe kojoj ta osobnost pripada? Iskustva koja smo od drugih čuli, o kojima nam je netko svjedočio, i ona koja smo sami proživjeli podsjete nas da nema načina kako drugoga upoznati dokraja tako da nam ništa o njemu/njoj ne ostane skriveno. Drugi sam sebi ostaje nepoznat, kao što i mi sebi ostajemo nepoznati. Nećemo reći da ne znamo ništa bilo o sebi, bilo o drugom. To bi bila laž. Ponekad znamo dovoljno. Ponekad nedovoljno. Ponekad više. Ponekad previše. Ali ne znamo sve. Ni mi ni drugi ne znaju sve niti o sebi niti o nama. Poznavanje drugog htjelo bi znati ono sve o njemu/njoj. Želimo se osigurati od onoga skrivenog i nepoznatog u drugom. I on se želi osigurati od onoga skrivenog i nepoznatog u nama. Tako se rađa upoznavanje između dvoje. Kao pokušaj da se osiguraju od onoga što ne znaju jedno o drugom. Žele se upoznati. Žele znati. Nije poželjno da nešto ostane skriveno. Ako je moguće, sve bi trebalo iznijeti na vidjelo. Na svjetlo. Ali nije moguće. I ne mora razlog za to biti potreba da se nešto skriva. Razlog može biti i iskustvo koje čovjek ima sam sobom. Iskustvo u kojem dok sve više uranja u sebe, otkriva da i njemu samom ostaju nepoznati neki predjeli njegove beskrajne nutrine. I u ovom trenutku nema načina kako da otkrije više o sebi. Nije da ne želi ili neće. Možda ne zna? Događa se da šokiramo i iznenadimo jedni druge nečim neočekivanim, novim i drugačijim jer nitko od nas nije mogao predvidjeti nešto takvo. Nitko nije znao. Ni onaj koji je bio uvjeren da nas poznaje, kao ni mi koji smo bili sigurni da sve znamo o sebi. S vremena na vrijeme ni mi ni drugi ništa ne znamo o sebi i ne možemo znati što ćemo i kako ćemo učiniti, reagirati, djelovati. Kažemo dogodilo se i događa se čime opisujemo iskustvo koje nas upozorava i podsjeća da uz sve napore i pokušaje uvijek nešto u nama i o nama, bilo da je riječ o meni ili drugom, ostaje nepoznato i nespoznatljivo…

U Sarajevu 6. 11. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: france68