Povjerenje je događaj čiju je budućnost nezahvalno predviđati. Ili susret koji se ne može okončati? Nije pretpostavka. Nije prethodno ispunjen zahtjev. Nije unaprijed predodređen stav koji smo dužni imati. Kao događaj, povjerenje sazrijeva prema stupnju naše međusobne otvorenosti i iskrenosti. Povjerenje nije omeđeno vremenom i za njega ne vrijedi misao kako za povjerenje treba vremena. Povjerenje je susret čovjeka s čovjekom koji traje. Ponekad se događa da se povjerenje uspostavi za neobično kratko vrijeme. Događa se da se povjerenje nikada ne uspostavi iako vremenski promatran odnos između dvoje traje prilično dugo, predugo. Povjerenje ne može biti apsolutno dosegnuto kako bismo bili oslobođeni potrebe da ga izgrađujemo. Povjerenje je napetost koja nas ne oslobađa povremenog nemira i sumnje. Ne oslobađa nas od mogućih bolnih iskustava gubljenja povjerenja. Ne oslobađa nas straha i otpora prema drugom i njegovoj ponudi da mu vjerujemo ili da mu se povjerimo. Ne dosežemo apsolutno povjerenje. Ne okončavamo naš odnos u pronalasku savršenog povjerenja. Ako je povjerenje susret s čovjekom, a ne iskustvo vremena, onda nitko ne pronalazi savršenog i apsolutnog drugog kojemu se može baš sve povjeriti. I kad se upoznamo, povjerenje se nastavlja kao trajno međusobno ispitivanje i testiranje. Ljutimo se ako međusobno ne dopiremo do zamišljene razine povjerenja. Ljutimo se na sebe. Na drugog. Na naš odnos. Uvjereni smo da je prošlo dovoljno vremena, da je povjerenje zahtjev i stav koje treba uzeti zdravo za gotovo kao svršen čin. Nesretni smo jer nikako ne čujemo od drugog ono uvijek željeno: Ja ti apsolutno vjerujem/ja apsolutno imam povjerenja u tebe. Nezadovoljni smo sobom jer nikako ne možemo drugom priznati: U ovom trenutku ti apsolutno vjerujem, imam apsolutno povjerenje i u tebe. I kad to čujemo od drugog ili mu sami priznajemo, osjećamo onaj neugodni trenutak koji svako naše povjerenje testira i propituje: A šta ako on/ona…? Je li neuspjeh što nemamo apsolutnog povjerenja jedno u drugo? Imamo povjerenje na kojem stalno radimo i izgrađujemo ga, ali nikako ne možemo okončati posao. Odakle je došla pomisao da se povjerenje može okončati kao savršen i apsolutan stav jednom kada prođe dovoljno vremena u našim međusobnim susretima, odnosima i vezama? Možda iz želje da se ne moramo truditi oko međusobnog sazrijevanja? Možda iz određene emotivne lijenosti kojom izbjegavamo sebe više uključiti u naš odnos i vezu? Povjerenje kao događaj nema završetak. Kao susret između dvije osobe počinje i nastavlja trajati. Ne okončava se. Nema svršetak. Nema vrijeme. Povjerenje na raspolaganju ima osobu. Bilo mene. Bilo drugog. Što se tiče vremena, nama se može učiniti da smo u vrlo kratkom periodu stekli povjerenje jedno u drugo. Može nam se učiniti da smo previše vremena potrošili i nismo dosegli onu razinu povjerenja koju smo planirali. Povjerenje vezujemo uz osobu. Njezine osobine. Njezin karakter. Ako se međusobno ne susretnemo, povjerenje se nikad neće razviti.
Ostati zatvoren u sebe i ne željeti izići u susret drugom neće roditi povjerenje kao događaj ili kao susret. Kad iziđemo iz sebe i kada drugi iziđe iz sebe, u našem međusobnom susretu počinje događaj povjerenja. Kao i svi događaji, jednom kad se počnu događati, ne samo da mogu biti samostalni i izvan naše kontrole nego ni ne možemo predvidjeti kako će se razvijati. Povjerenje koje počinje našim međusobnim susretom biva jedan nama blizak događaj kojega ne možemo uvijek kontrolirati i ne možemo predviđati smjer u kojem će se razvijati, kako će rasti i koju će razinu doseći. I kad se uljuljamo u sigurnost povjerenja, ostaje mogućnost iznenađenja. Nažalost, neugodnih i bolnih koje nismo mogli predvidjeti niti smo ih planirali ili željeli. Ponekad ne primjećujemo kako je povjerenje događaj koji je nepredvidiv po tome što smo oboje slobodni u njemu sudjelovati i nema nužnih i obveznih garancija. Povjerenje je prepušteno potpuno nama i našim slobodnim odlukama i izborima. Zato je nepredvidivo. Ne možemo uvijek znati što će drugi odlučiti u svojoj slobodi i kako će se postaviti prema povjerenju koje mu darujemo. Kao što ni sami ne možemo uvijek znati što ćemo učiniti s tuđim povjerenjem jednom kad ga imamo u svojim rukama. Nekad smo dobri i zajedno gradimo i izgrađujemo povjerenje. Nekad smo loši i iskorištavamo tuđe povjerenje kao što i on iskorištava naše. Vrijeme tu ne igra nikakvu ulogu. Glavna uloga u događaju povjerenja pripada ljudskoj osobi i njezinoj slobodi. I tu se ne može sve predvidjeti i znati, nego graditi i izgrađivati povjerenje uvijek u onoj blagoj napetosti da gradimo nešto što se lako može urušiti i izgubiti bez obzira na to koliko nam je vremena trebalo da povjerenje izgradimo. Povjerenje je ponekad nezahvalan događaj. Ako nam pomaže, možemo se utješiti mišlju da ni u snovima nismo mogli predvidjeti njegov krah i okončanje. Povjerenje je ponekad zaista nepredvidivo jer smo nepredvidivi kao protagonisti događaja povjerenja i treba kriviti nas…
U Sarajevu 23. 10. 2020.
O. J.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: michelangeloop
