Ukoliko želimo dobro i iskreno komunicirati s drugim, nekim tko nam je blizak i poseban, potrebno je osluškivati. Osluškujući drugoga usmjeravamo pažnju na ono što ga izdvaja od ostalih, boja njegova/njezina glasa mora postati posebna da bismo osluškujući mnoštvo glasova mogli čuti glas onoga/one koji/koja nam se obraća. Osluškivati drugoga traži od nas da ga stavimo u središte našeg slušanja i zaboravimo na sebe. Osluškivati drugoga znači staviti ga u središte svog govora, glasa i riječi. Osluškivati drugoga znači biti sposoban/sposobna prepoznati šapat drugoga i onda kada svi ostali govore glasno, pa čak i preglasno. Ako se naše slušanje ne usmjeri na drugoga, ako slušamo isključivo sebe i ako ne znamo odustati od svojih riječi i rečenica, nećemo moći osluhnuti glas i riječ koju nam drugi upućuje. Osluškivanje zahtjeva od nas strpljivo čekanje, tišinu i šutnju. U osluškivanju ne možemo ništa učiniti nego šutjeti i slušati čekajući da drugi nešto kaže. Moramo odustati od svog glasa i svog govora i biti strpljivi. Htjeli bismo preskočiti osluškivanje i tražimo od drugog da već kod prvog susreta s nama kaže sve i prestane govoriti. Ali drugi ne mora učiniti tako. Drugi može postaviti uvjet i tražiti da ga strpljivo i dugo osluškujemo jer nam se želi otkrivati postupno poput tajne ili misterija. Ne želi odmah sve reći o sebi i izložiti nam cijelo svoje biće kao na pladnju. Osluškivati znači prihvatiti da nam se drugi želi otkriti glas po glas, riječ po riječ, rečenicu po rečenicu kao predmet koji postupno, dio po dio, skida veo tajnovitosti sa sebe i svoga bića i svoje duše. Ne može biti istinskog slušanja drugog ako mu ne prethodi ono što je važnije, a to je osluškivanje kojim drugog polako i strpljivo otkrivamo sebi kroz njegove riječi i njegov glas. Možemo reći kako slušati drugog čovjeka ne može onaj koji ne zna osluškivati i ne može onaj koji ne zna i ne može prihvatiti da se druga osoba želi otkriti korak po korak, ne odmah, ne apsolutno, ne potpuno. Povjerenje se ne stječe slušanjem drugog, nego osluškivanjem drugog. Drugi nam vjeruje ako smo sposobni osluškivati njegovo biće, a u slušanju drugi nam se već potpuno otkrio i potpuno nam vjeruje. Tko ne zna slušati, vjerojatno ne zna osluškivati drugu osobu u njezinom postupnom otkrivanju same sebe pred našim glasom i riječima. U koga se nema povjerenja i kad sluša znači da se u njega nije imalo povjerenja kad je osluškivao i znači da je njegovo osluškivanje bilo dvolično. Za iskreno i duboko slušanje drugog potrebno je još više prethodno dugotrajno i strpljivo osluškivanje onoga što drugi govori i izgovara kad nam se obraća. Osluškivanje ne otkriva cijelu osobu drugoga jer to nije njegova narav i njegova namjera. Osluškivanje stvara prostor povjerenja u kojem se drugi polako oslobađa svojih tajni i misterija koje je izgradio riječima i rečenicama i kad ih se potpuno oslobodi stojeći gol/gola pred nama u svojoj ljudskosti, tada nastupa slušanje jer je slušanje golotinja čovjeka bez osjećaja srama izložena riječima i rečenicama drugoga. Osluškivanje je uvod ili početak zapleta susreta između dvije osobe. Poput čitanja dobre knjige. Kao što dobra knjiga traži od čitatelja da odustane od svih drugih ideja, misli, riječi i glasova da bi čitao, tako i osluškivanje traži od onoga koji želi slušati da odustane od svojih glasova, riječi, rečenica i tekstova da u tišini šuti i čeka da se drugi javi. Osluškivanje zahtjeva da se odustane od sebe i svog jezika u korist drugoga. Iskreno osluškivanje je želja da se odustane od nametanja svojih riječi i rečenica i ono će nam darovati s vremenom dar slušanja. Ponekad nismo svjesni koliko drugi čezne da ga osluhnemo, da prepoznamo njegov glas i njegovu riječ kao nešto neobično i novo. Drugi koliko se god skrivao iza svojih tajni i misterija, iza svojih svjetova i kula satkanih od riječi i rečenica, čezne da ga netko poput nas osluhne, da se njegov glas čuje kao poseban, da se njegova riječ uvaži kao važna. I drugi kad stekne povjerenje u naše osluškivanje, rado se prepušta da ga ogolimo i otkrijemo u njegovoj ljudskosti da se njegova riječ i njegov glas stope s nama. Danas ne slušamo ponajviše jer ne znamo više pravo vrijeme kada trebamo ušutjeti, biti u tišini i osluškivati i strpljivo čekati da nešto poput vjetra donese do nas glas i riječ drugog. Svi želimo govoriti i svi mislimo da smo sposobni slušati, a zaboravili smo da bez iskrenog osluškivanja ni govoriti ni slušati nije moguće. Osluškivati drugog ne znači biti poput lovca koji osluškuje plijen kako bi ga ustrijelio, koji je naćulio uši i kojega ništa ne zanima, nego samo putanja plijena i položaj puščane cijevi. Za lovca osluškivanje plijena završava pucnje. Osluškivati drugog je početak komunikacije iza koje onda slijedi duboko i iskreno slušanje koje može obogatiti i nas i njega. Dok je za lovca osluškivanje plijena ujedno i kraj svake komunikacije, za nas je osluškivanje drugoga početak čudesnog odnosa između nas dvoje. Iz osluškivanja se razvija slušanje, a ne obrnuto. Reći kako slušamo drugoga a da prethodno nikad nismo bili strpljivi i šutjeli u tišini osluškujući njegov glas koji putuje prema nama znači pretvarati se da slušamo i da nas zanima što drugi govori. U osluškivanju postoji u nama nutarnja želja da čujemo drugog. Zašto bismo inače šutjeli u tišini i strpljivo čekali da drugi nešto kaže i izgovori? Dobar slušač nije onaj koji šuti i kima glavom praznog pogleda uperenog u nas. Mislimo da je dovoljno šutjeti i davati znakove glavom da bi se radilo o dobrom slušanju. Dobar slušač je onaj koji je dugotrajno i strpljivo čekao osluškujući da se drugi javi. Ako je osluškivao dugo želeći osluhnuti glas drugoga jer uživa u njegovom glasu, onda je slušanje za njega izvor užitka jer drugi sada govori kao bistra rijeka koja ne presušuje. Dobar slušač uživa u slušanju jer je ispunjena njegova želja da više i češće sluša glas drugoga. Loš slušač samo podnosi glas i riječ drugoga i loš slušač je uvijek nestrpljiv jer se nije naučio čekati i biti strpljiv kada je trebao naučiti osluškivati. Ne slušamo drugoga jer smo propustili naučiti kako se drugog osluškuje. I drugi osjeća kada ga slušamo na silu, a kada ga uživamo slušati jer smo osluškivali i čekali da se javi. Onaj koji želi da ga se sluša nije uvijek i odmah spreman reći sve o sebi. Reći sve o sebi nekomu tko sluša radi reda i bez volje i tko ne zna osluškivati znači dovesti u opasnost svoju nutrinu i intimu da postanu predmeti trača, brbljanja i površnog razgovora. Previše se danas govori kao što se i previše sluša radi reda i preko volje. U oba slučaja problem je nastao jer smo zaboravili osluškivati jedni druge. Osluškivati nije moguće tek jedan sat, jedan dan. Osluškivanje traži i zahtjeva da se nekad i cijeli život posveti drugom, a danas je to prevelik luksuz kojega rijetki sebi dopuštaju. Radije svi preskačemo osluškivanje koje je plod strpljivosti i tišine i odmah prelazimo na govor i slušanje jedni drugih. Često se žalimo da se više ne razumijemo i da smo prestali međusobno komunicirati. Nije to nikakvo iznenađenje. Tamo gdje se zaboravilo osluškivati drugog, nema puno dubokog govora i iskrenog slušanja i sve se svelo na nekoliko riječi i rečenica. Jer smo zaboravili osluškivati, nepovjerenje u tuđi govor i u tuđe slušanje razvilo se do neslućenih razmjera. I kada govorimo i kada slušamo, radimo to s velikim dozama sumnje i nepovjerenja. Govor ni slušanje ne rađaju povjerenje. Samo se naivni skidaju do kraja u svojoj intimi pred onima koji ih slušaju, iako ih oni koji im govore nikad  nisu osluškivali kao ljudska bića. Osluškivanje rađa istinsko povjerenje u komunikaciji, jer osluškivanjem koje je često i dugotrajno i mukotrpno upoznajemo drugoga/drugu kakav stvarno jest zato što nam se drugi predaje dio po dio dok nam se potpuno ne preda u govoru i slušanju. Govor i slušanje puno toga mogu sakriti i prekriti i njihova je narav ponekad da zaborave puno riječi i rečenica, glasova i gesti koje smo međusobno razmijenili. Osluškivanje pamti sve, svaku riječ, svaki glas, svaki ton i svaku promjenu u boji glasa i zato je osluškivanje istinski način kako se upoznaje drugoga/drugu i iskren govor i nepatvoreno slušanje proizlaze iz našeg dubokog i strpljivog osluškivanja glasa i riječi koju nam drugi/druga povremeno šalje i daruje između bezbroj glasova koji galame i viču i samo onaj/ona koji se naučio osluškivati u „babilonu“ glasova i riječi, jasno i nedvosmisleno čuje poznati glas i riječ poput: ti, mi, nas, tebe i mene, nas dvoje, ja i ti….

U Sarajevu 7. 11. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Levente Gyori