U romanu Ericha Marie Remarquea Na zapadu ništa novo glavni junak Paul Bäumer tijekom prvog svjetskog rata dobije priliku da ode na dopust i na trenutak zaboravi na sve strahote rata,  ubijanja i sva krvoprolića i pogibije koje je vidio. Došavši na dopust, glavni junak romana odmah na početku dopusta završava u nekoj krčmi ili restoranu s grupom starijih ljudi, domoljuba koji ga časte pivom i koji mu uskoro počinju objašnjavati što bi sve oni učinili samo da dođu na front i što bi sve trebalo učiniti samo da se njima dopusti da oni zapovijedaju vojskom. U tim trenutcima dok se glavni junak pita je li ovi ljudi uopće znaju što je rat i kako izgleda, prožima ga jedna čudna misao. On se želi vratiti na bojište jer je tamo na bojištu sav njegov život i ljudi koji imaju značenje za njega. Ta misao kasnije će se javiti tijekom posjete kući i roditeljskom domu gdje Paul Bäumer u susretu sa sestrom, ocem i bolesnom majkom sve više osjeća iskustvenu nelagodu koju možemo nazvati nepripadanjem. Paul Bäumer osjeća da ne pripada više svijetu iz kojega je ponikao, on zna da pripada ratu i da je rat jedini prostor, jedino iskustvo i jedino vrijeme gdje će osjećati pripadnost, pripadnost svojim prijateljima iz brigade, pripadnost glavnom zapovjedniku kojega ne podnosi, pripadnost bojištu i ratu. I već tijekom dopusta Paul Bäumer razmišlja što će biti od njegovog života i kako će ga živjeti ako preživi i vrati se kući.

Tih nekoliko stranica Remarqueova romana opisuju iskustvo i običnih ljudi koji se tu i tamo nađu u stanju osjećaja kao da ne pripadaju ondje gdje su se rodili, odrasli, ponikli i živjeli kada se nakon nekoliko godina prvi put obrecnu u rodnom mjestu u potrazi za osjećajem pripadnosti nekomu i nečemu. Remarque slika nepripadnost kao proces koji prolazi kroz nekoliko različitih faza. Kada konačno dobije dopust, Paul Bäumer doživljava izuzetno jak osjećaj radosti, euforija prožima cijelo njegovo biće. Ta euforija se prije svega tiče svakodnevnih stvari koje su čovjeku potrebne, normalan krevet, mogućnost kupanja, topla soba, malo bolja hrana. Euforija se produbljuje spoznajom da će susresti svoje roditelje i sestru i konačno vidjeti rodni grad iz kojega je toliko dugo bio odsutan. Na putu kući euforija zbog dopusta zamijenjena je određenim oblikom nostalgije za bojištem, ali ne zbog ratovanja i ubijanja. Nostalgija se odnosi na prijatelje vojnike s kojima je dijelio i dijeli sve strahote rata. Pri dolasku na željeznički peron u rodnom gradu nastupa osjećaj važnosti jer je on vojnik koji se negdje daleko bori za domovinu. Dok prolazi peronom udivljene oči prate Paula Bäumera, tu i tamo netko ga i potapše po ramenu hrabreći ga da ne posustane i ne odustane.

Nakon važnosti slijedi neugodna faza koju možemo nazvati otriježnjenje. Prva faza događa se u krčmi ili restoranu gdje grupa staraca Bäumeru objašnjava što bi i kako bi sve oni učinili samo da dobiju priliku da odu na frontu ili da zapovijedaju vojskom. Bäumer već tu doživljava otriježnjenje ali i određenu frustraciju pitajući se jesu li ovi ljudi uopće svjesni što je rat i kako rat izgleda. Druga faza otriježnjenja dolazi u susretu s obitelji. Majka je već bolesna i to teško (karcinom), nema se novaca za operaciju, otac nešto radi, ali to nije dovoljno, nema se dovoljno novaca za hranu. Bäumer doživljava jednu situaciju koju možemo opisati kao susret s nepripadnošću. Taj susret se odvija psihološki tako što Bäumer istovremeno razmišlja o ratnim strahotama koje je vidio i doživio i činjenici da njegovu majku ne mogu operirati jer nema novaca da se operacija plati. Bäumer u ovoj slici pokušava povezati iskustvo da svakodnevno vidi mrtve, ranjene i iskustvo da majka trpi bolove jer se nema novaca za operaciju. Bäumer pokušava pomiriti svoje iskustvo, a to je izvanredno stanje rata sa svakodnevnim životom svoje obitelji u čemu nema ničega izvanrednog. Bäumer u tome ne uspijeva i može se čak naslutiti da postoji kod njega i skrivena želja da dopust koji je dobio što prije prođe i da se vrati na bojište i u rat. Prema psihološkoj skici koju je nacrtao Erich Maria Remarque u glavnom liku romana Paulu Bäumeru nepripadnost se kao proces kreće kroz sljedeće faze: euforija, nostalgija, otriježnjenje, želja. Ne pripadati negdje ili nekome nije uvijek pitanje pripadnosti nekom mjestu, gradu, konkretnoj osobi ili skupini osoba. Nepripadnost je ponekad i psihološko stanje u kojem ne možemo određene odnose međusobno pomiriti i staviti ih u okvir koji smo izgradili zbog čega u nama nastaje osjećaj zbunjenosti kao da nismo dovoljno prilagođeni trenutku, vremenu, mjestu, osobi.

Iskustvo nepripadnosti iskusili su recimo oni koji su za vrijeme rata kod nas u BiH morali napustiti svoje kuće, gradove, prijatelje, obitelji i odlučili se nakon dugo vremena posjetiti mjesto ili grad gdje su rođeni i djelimično odrasli. Uvijek postoji osjećaj euforije kad se vraćate u posjetu, osjećaj radosti koga ćete sve vidjeti, tko će vas prepoznati i koga ćete vi prepoznati. Kako izgleda grad ili mjesto u kojem ste rođeni i u kojem ste rasli, je li se što promijenilo? Dok putujete nakon toliko godina natrag, rađa se u vama i osjećaj nostalgije prema mjestu ili gradu gdje trenutno živite. Bilo gdje u svijetu izgradili ste život iz početka, stekli prijatelje, obitelj, imate određene navike i životnu rutinu na koju ste navikli i već tijekom putovanja sve vam to na neki način nedostaje. Kada dođete u rodni grad ili mjesto, slijedi iskustvo važnosti. Ta važnost uočljiva preko onih koji vas pozdravljaju, tapšaju po ramenu, žele vas častiti pićem i pitaju vas kako je tamo u dalekom svijetu, u jednom trenutku postali ste središte njihovog svijeta kao Paul Bäumer kada ga skupina staraca časti pivom i hvali njegove ratne zasluge. Nakon toga slijedi prva faza otriježnjenja. Ako ste bili vojnik za vrijeme rata u BiH, može se dogoditi da će vam sada svi kao i oni starci iz romana početi „pametovati“ što bi oni i kako bi oni sve učinili za vrijeme rata samo da su bili na ratištu i da su mogli zapovijedati vojskom. Već tu u prvoj fazi otriježnjenja, pitate se znaju li ovi ljudi uopće što je rat i kako rat izgleda? Tu se naravno nadovezuju i teme o lošoj političkoj situaciji, lošoj ekonomiji, korupciji i ideji kako bi sve bilo bolje samo da netko od njih dobije vlast na jedan dan. Tu dok vas časte pićem, nastupa i određena frustracija. Druga faza otriježnjenja nastupa kod susreta s rodbinom i prijateljima s kojima ste bili povezani. Nakon kratkog euforičnog susreta i zagrljaja slijede svakodnevne teme, recimo kako je mali od strica završio fakultet, kako je baka još dobro i drži se, kako je tetka imala operaciju žućne kese, kako je najmlađi unuk počeo trenirati nedavno nogomet i puno drugih svakodnevnih tema s kojima više htjeli ili ne htjeli niste povezani. Onda malo prošetate mjestom ili gradom i vidite puno nepoznatih lica, novih ulica, zgrada i više se tu ne snalazite. U onom trenutku kada zastanete i pogledate recimo zgradu u kojoj ste čuvali prvu liniju obrane i vidite da je sada tu izgrađen tržni centar i hotel i da stare zgrade više nema, u vama se lagano probudi taj osjećaj nepripadnosti, stanje u kojem više ne možete pomiriti svoje strašno iskustvo izvanrednog stanja kao što je rat i ovo svakodnevno iskustvo kojemu upravo svjedočite jer više ne posjedujete okvir u koji bi istovremeno stavili rat i ono čemu svjedočite danas.

I poput Paula Bäumera u vama se javlja želja da se vratite u novi svijet koji ste izgradili za sebe i za svoju obitelj, kao što se Paul Bäumer želi vratiti na bojište i u rat i vi se želite vratiti u Ameriku, Kanadu, Dansku, Švedsku ne zato što ne volite svoju rodbinu ili mrzite ne daj bože svoj rodni grad ili mjesto, nego zato što osjećate tu pritajenu nelagodu sada kad ste se konačno vratili kući nakon toliko godina. Ta povremena nelagoda, to nesnalaženje sada kada ste se vratili da posjetite sve ono što ste davno napustili zove se nepripadnost i ona nije nepripadnost u konkretnom smislu. Vaše rodno mjesto ili grad je još uvijek vaš, kao i vaša rodbina i poznanici koji su ostali, ali vi sami u vlastitoj nutrini kao da više ne pripadate tom gradu, tom mjestu, tim ljudima. Kao i Paul Bäumer junak romana bit ćete oprezni i ljubazni i truditi se da nikoga ne povrijedite, ali će se u vama javljati sve jača želja da se vratite tamo gdje sada živite. Razmišljate o svojoj kući, o svom vrtu, svom poslu, kolegama, prijateljima o svom svijetu kojega ste tamo vani izgradili za sebe i svoju obitelj.

Hoćemo li osuditi Paula Bäumera sada kada je Remarque pred nas iznio cijeli njegov psihološki put i stanje nepripadnosti koje je osjetio kada se kratko s bojišnice vratio na dopust? Hoćemo li imati razumijevanja za njegovu želju da se vrati na bojište i u rat ili bi radije da ostane sa svojom obitelji i onim starcima u krčmi ispunjen nelagodom jer osjeća da više tu ne pripada, ali je opet dovoljno ljubazan da to nikome ne kazuje?

Hoćemo li osuditi naše sunarodnjake koji su negdje vani izgradili svoje nove živote i svjetove i ponekad se poput Paula Bäumera osjećaju nelagodno jer ne pripadaju više našem svijetu, ali su dovoljno ljubazni da nam o tome ne kazuju? Hoćemo li imati razumijevanja za naše sunarodnjake koji se žele što prije vratiti tamo gdje su izgradili nove živote za sebe i svoje obitelji?

Junak romana Paul Bäumer pogiba na kraju rata kada komandni oficir jer je bojište mirno zapisuje: „Na zapadu ništa novo“, i možda je to bilo i sretnije rješenje za Paula Bäumera nego da ostatak života proživi kao onaj koji ne pripada nigdje i nikome. Naši sunarodnjaci razasuti po cijelom svijetu nadajmo se nemaju tako tragične završetke kao junak Remarqueva romana Paul Bäumer, nadajmo se da su izgradili za sebe i svoje obitelji svjetove u kojima se ne osjećaju neprilagođeno, svjetove u kojima osjećaju da pripadaju negdje i pripadaju nekome.

Tragičnost naših raspršenih sudbina nakon rata u BiH ogleda se i u tome što nas još uvijek ima koji osjećamo da ne pripadamo nigdje i nikome i još uvijek tražimo svoje mjesto, grad i ljudsko biće kome ćemo pripadati. Kao što bi, nadajmo se da je Remarque napisao drugi dio romana, duh Paula Bäumera progonio savjesti onih koji su ga tapšali po ramenu i nagovarali da ide u rat tako bi i danas duhovi mrtvih trebali progoniti one koji su mlade slali u rat zbog kojih se danas mi njihovi potomci povremeno osjećamo kao da ne pripadamo gradu, mjestu u kojima živimo i ljudima s kojima živimo i još uvijek progonjeni nepripadnošću tražimo svoje mjesto pod suncem negdje daleko izvan ove zemlje, daleko od staraca koji nas tapšaju po ramenu i nagovaraju da se vratimo na bojište i u rat onda kada smo tek na početku svog života.

U Sarajevu, 27. 5. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Cory Thoman