Isključivost je osobina onih koji se smatraju savršenima, nesposobnost da se prihvati samog sebe i svoje nesavršenosti i nedostatke. Isključivost je odlika onih koji svoje savršenstvo smatraju totalitarnim i apsolutnim. Isključivost je odlika onoga koji je postao ljudski nesposoban otkriti kod sebe bilo kakav nedostatak i manu. Isključivost je odlika onoga koji je uvjeren da su sve vrline u njegovoj apsolutnoj vlasti i da je sposoban vladati njima totalitarnim manirima. Isključivost je ekstremno stanje koje istovremeno uključuje oholost i ograničenost. Isključiv je dovoljno ohol da sebi pripiše isključivo vrline i nedovoljno svjestan ograničenosti da bi sebi pripisao mane i nedostatke. Isključivost je gubitak samosvijesti o čovjeku kao onomu koji u sebi nosi i oholost i ograničenost. Čovjek koji nije isključiv svjestan je blizine i povezanosti oholosti i ograničenosti i uvijek se kreće između njih, povučen sad na jednu sad na drugu stranu. Kad pokuša biti ohol i isključiv, ograničenost ga povuče natrag u njegovu ljudskost upozoravajući ga da je njegova isključivost neopravdana jer ni on sam nije puno bolji od ostalih. Isključivost je karakteristika oholih koje je vlastita oholost uvjerila da su savršeni. Ondje gdje je oholost uvjerila čovjeka da je savršen, ono što se prvo gubi je ljudskost i čovječnost. Isključiv čovjek, htio ili ne htio, istovremeno je i ohol čovjek kojemu oholost služi kao način zaborava vlastitih ograničenosti i osobne ljudskosti. Gubitak i zaborav ljudskosti nadomješta se isključivošću koja se napaja na oholosti kao energetskoj točki iz koje izvire čime se zatvara krug ljubavi prema samom sebi. Formira se krug isključive ljubavi koja voli i ljubi samo sebe, a isključiva ljubav nesposobna za sebedarje jest sebičnost. Isključivost se temelji na oholosti, a isključivost i oholost zajedno rađaju sebičnost. Isključiv čovjek, htio ili ne htio, istovremeno je i sebičan čovjek. Isključivost tretiramo kao i društvenu pojavu kada jedna grupa isključuje drugu grupu. Kolektivna isključivost uključuje i kolektivnu oholost i kolektivnu sebičnost. U isključivosti i onomu što je uzrokuje i što iz nje proizlazi kao da postoji identičnost pojedinca i grupe ukoliko su isključivi i kao da postoji identičnost između osobne oholosti i sebičnosti i kolektivne oholosti i sebičnosti. I osobna i kolektivna isključivost boluju od pretjeranog isticanja vrlina i nedostatka svijesti o ograničenosti. Kao što osobna isključivost koja se napaja na oholosti postaje bolest zaborava i gubitka osobne ljudskosti, tako i kolektivna isključivost koja se hrani kolektivnom ohološću postaje kolektivna bolest zaborava i gubitka ljudskosti i nesavršenosti cijele grupe. Isključivost odbacuje ljudskost i onemogućava spoznaju vlastitih pogreški i rađa savršenog pojedinca bez mane i nedostatka. Isključivost isto čini i grupi ili kolektivu i onemogućava ih da kao grupa prepoznaju i preuzmu odgovornost za učinjene pogreške i stvara čist i bezgrešan kolektiv bez mane i bez grijeha. Reći za isključivost da je tek površan nedostatak karaktera znači staviti samog sebe u opasnost da se izgubi i zaboravi vlastita ljudskost i sebe prepustiti oholosti i sebičnosti. I reći za kolektivnu isključivost da je u pitanju tek jedna simpatična i bezopasna pojava znači staviti u opasnost cijeli kolektiv koji će zaboraviti svoju ljudskost i koji neće biti sposoban prepoznati ljudskost u kolektivu drugog i drugačijeg, jer kolektivna oholost i kolektivna sebičnost vode u zaborav kolektivne ljudskosti i nesavršenosti i pri tom generiraju kolektivnu isključivost i prezir ljudskosti drugih.  Isključivost nije puka društvena pojava i sociološki fenomen. Isključivost je duboko nastanjena u čovjeku ne kao njegova karakterna osobina, nego kao dio njegovog bića i smatrati je nečim što je samo društveno značilo bi zaboraviti njezinu stvarnu moć i stvarnu snagu. Ljudskost je jedino što stoji nasuprot isključivosti i često je susrećemo u onoj svima nam poznatoj rečenici važno je biti čovjek. Treba odmah dodati da je zbog isključivosti koja je dio nas teško biti čovjek, možda je i najteže biti čovjek. Nemamo ništa drugo čime bi se suprotstavili isključivosti, osim naših osobnih i kolektivnih ljudskosti. Zaboraviti i izgubiti ih znači postati i biti isključiv. Zaboraviti na njih znači zaboraviti na odgovornost za naše pogreške i grijehe jer je ljudskost vrlo neugodan, ali prevažan podsjetnik da ne smijemo biti toliko oholi i sebični da bismo zaboravili da smo ljudi. Zaboraviti na to da sam čovjek znači biti isključiv jer dok su svi drugi ljudi, ja sam nešto više i važnije. I pod utjecajem oholosti i sebičnosti koje rađaju isključivost, svijest o ljudskosti je sve slabija i zaborav ljudskosti je galopirajući i brz.

Koliko god ljudskost bila nesavršena, podložna manipulacijama i prijevarama, sklona neuspjesima i padovima, ipak je ona posljednja linija obrane pred isključivošću. Kada linija ljudskosti padne, isključivosti je otvoren put da nas pretvori u oholice i sebičnjake, ljude koji su zaboravili da su ljudi, ljude koji su izgubili ljudskost i koji se boje ljudskosti drugih ili je ne žele vidjeti, iako je možemo prepoznati jer je ona upravo ono što nama nedostaje zbog naše isključivosti.

U Sarajevu 30. 10. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: federicofoto