U kratkoj priči spisateljice Carson McCullers  Madam Zilensky i kralj Finske susrećemo iluziju kao način da se preživi. Madam Zilensky je izvrsna profesorica glazbe i dekan fakulteta, gospodin Brook i više je nego presretan što ju je uspio dovesti na sveučilište. Uskoro gospodin Brook primjećuje neobičnost kod madam Zilensky. Ona bezočno laže. Ali njezino laganje, kako primjećuje gospodin Brook, nema motiv. Ne postoji razlog. U želji da je suoči s tim pitanjem, Brook je poziva u svoj ured i objašnjava joj da ona nije mogla susresti kralja Finske jer je Finska demokratska zemlja. U završnoj sceni u kojoj gospodin Brook primjećuje naglu promjenu u njezinom ponašanju, McCullers piše kako Brook odjednom osjeća sažaljenje i ljubav prema njoj pa umjesto da nastavi s razbijanjem iluzije, postavlja pitanje: I je li kralj Finske zgodan? Kratka priča Carson McCullers ne rješava poznatu dilemu: podržati iluziju ili ne? Sudjelovati u tuđem samozavaravanju? Razbiti iluziju iz ljubavi prema istini i stvarnosti kakva ona jest? Priča samo potvrđuje postojanje onih koji ne mogu živjeti bez iluzije i onih koji svjesni tuđe potrebe za iluzijom odlučuju u njoj sudjelovati i podržati je. McCullers piše kako podržavamo tuđe iluzije iz sažaljenja i iz ljubavi. Ono što nam ostaje nepoznato i čega se pomalo plašimo jest što će biti krajnji ishod podrške koju pružamo nečijoj iluziji? Možemo li se pouzdati u svoje samosažaljenje i ljubav prema nekomu i očekivati da će iluzija tek tako proći? Što ako iluzija zahvati tuđi život i njegovo razumijevanje stvarnosti? Što kada više ne budemo sposobni drugog zaštiti od njegovih iluzija i on se pođe suprotstavljati stvarnosti, a time i nama i našim nastojanjima da ga oslobodimo iluzije? McCullers, ne bez temelja, dilemu oko iluzije prebacuje na stranu onoga koji razlikuje iluziju od stvarnosti. Gospodin Brook zna da madam Zilensky živi u svijetu kojega je sagradila od iluzija, dok istovremeno njezine iluzije ne utječu na njezin stvarni posao na fakultetu. Ona radi punom parom i jedan je od najboljih profesora. Gospodin Brook zaključuje u jednom trenutku da je madam Zilensky morala izgraditi svijet iluzija (izmišljena putovanja, prijatelji, susreti, ljubavne veze) jer izvan stvarnosti posla nije imala ništa, nije postojalo ništa stvarno. Izgradila je alternativni život zbog, kako ćemo shvatiti, duboke samoće u stvarnosti. Kako čovjek izgrađuje iluziju, gdje njezina formacija počinje, što je njezin okidač?

McCullers nam svojom pričom pokazuje da iluzija može početi i onda kada je čovjek neprestano uronjen u stvarnost. Kao kada je previše zauzet poslom koji oduzima sve njegovo vrijeme. I previše stvarnosti čovjeka može natjerati da stvori iluziju. Izmisli svijet koji ne postoji jer ne podnosi hladnoću i udaljenost stvarnosti u koju je svakodnevno uronjen. Istovremeno uronjen u stvarnost čovjek tu stvarnost ne podnosi ili je čak mrzi. Tu prema McCullers počinje izgradnja svih naših iluzija. U našoj nesposobnosti da istovremeno budemo u stvarnosti i da je nekim čudnim načinom držimo na distanci od sebe. Kao da McCullers smatra da izbjeći iluziju znači znati uspostaviti odnos između stvarnosti u kojoj jesmo i naše mašte koja nam pomaže da se od stvarnosti odmaknemo. Kada ne uspijevamo izići iz jedne apsolutizirane stvarnosti kojom smo potpuno obuzeti u neki drugi opušteniji svijet poput odmora, zabave, prijateljskih susreta, dokolice, događa se da kao madam Zilensky izmislimo ono čega nema. Stvorimo iluzije i izmislimo laži kako bi ih kao alternativnu stvarnost suprotstavili stvarnosti koju stvarno živimo. Ovdje nastaje dilema, ali ne za nas koji smo izmislili iluziju i laži. Dilema nastaje za druge koji se pitaju je li pametno i mudro podržati nas u našim iluzijama i laganju ili nas treba surovo suprotstaviti stvarnosti kakva ona jest? McCullers progovara kroz lik gospodina Brooka kako ne uspijevamo ukloniti i slomiti nečije iluzije i laži jer nas samosažaljenje i ljubav u tome sputavaju. Ne daju nam da nekoga prodrmamo i bacimo na pod stvarnosti i razbijemo njegove iluzije i iznesemo optužbe na račun njegovog laganja. Međutim, naša podrška nečijoj iluziji i laganju za njegovo ili njezino dobro stavit će nas u jedan položaj neugodnog iščekivanja, čak i straha. Što će se dogoditi ako pustimo iluziju ili više njih da se razmašu? Koji će biti krajnji ishod takvog popuštanja? Što će biti s nama? Hoće li nas onaj čiju iluziju podržavamo prepoznati i prihvatiti, jer madam Zilensky u nekoliko navrata ne prepoznaje gospodina Brooka zbog iluzija u kojima živi? Nismo li i sami žrtve vlastitih iluzija i laganja? Kako možemo drugoga voditi ako i sami u njima živimo? I ne tražimo li od drugih sažaljenje i ljubav kao oblik podrške našim iluzijama i lažima? Šteta je što pripovijetka završava scenom u kojoj gospodin Brook pokazuje samosažaljenje i ljubav prema madam Zilensky, jer bilo bi zanimljivo znati što bi se dogodilo da je gospodin Brook nastavio pružati podršku njezinim iluzijama? Bi li se sve urušilo i bi li gospodin Brook na kraju bio glavni krivac kraha? Nerijetko nam se događa da budemo proglašeni krivima i odgovornima jer nismo na vrijeme zaustavili nečije iluzije i laži koje su rezultirale štetom i problemima? Opet, kako se boriti protiv samih sebe, protiv samosažaljenja i ljubavi koje osjećamo prema nekomu kada vidimo da mu iluzija ne šteti i da sve dobro zasad funkcionira? Privlačnost i opasnost iluzije u njezinoj je nevinosti. Ona u nama izaziva samosažaljenje, ljubav, strah i nelagodu. Dok je podržavamo, osjećamo da možda neće izići na dobro i da će njezin ishod biti loš, možda i porazan za sve. Opet, ljubav i samosažaljenje ponekad nas svladaju i prevagnu nad nama i pružimo podršku i iluziji i laganju. Opasno je podcijeniti moć iluzije. Njezinu snagu kojom kontrolira čovjeka i njegov odnos prema stvarnosti. Njezinu kreativnu moć kojom može stvoriti nešto što u stvarnosti ne postoji. Njezin emotivni intenzitet da u nama izazove samosažaljenje i ljubav koji paraliziraju moć našeg razmišljanja i razumskog sagledavanja situacija. Opet, iluzija je tako spasonosna. Gdje bismo bili bez nje kada ne bismo gajili tolike iluzije i kroz njih pokušavali svladati i upravljati stvarnošću i onim što nam se događa, a što ne možemo prihvatiti i razumjeti od bolesti, patnji do umiranja i smrti. Iluzija je i rušitelj i graditelj stvarnosti. Možda je ta njezina neobična priroda ono što gospodin Brook osjeća kroz cijelu priču. Zna da madam Zilensky živi u iluziji, zna da je to loše i za nju i za sve oko nje, ali istovremeno pun samosažaljenja i ljubavi prema njoj podržava njezinu iluziju i postavlja istovremeno iluzorno i stvarno pitanje: I je li kralj Finske zgodan? Iluzorno za njega, ali stvarno za nju. Stvarno za nju, iluzorno za njega. Kako odrediti preciznu granicu između stvarnosti i iluzije? Kao da se ne može. Kao da stvarnost i iluzija prožimaju jedno drugo.

U Sarajevu 22. 1. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov