Veliki trenutci dolaze neopaženo. U život. Dobri. Loši. Odvratni. Poželjni. Svejedno. Nije znala. Nije naučila. Nitko joj nije rekao. Nigdje. Ni u školi. Ni kod kuće. Ni na poslu. Nigdje. Nikad. I njezin je došao. Iznenada. Skrivao se…

U mraku. Prokleti trenutak! Došao je silovito. Uz buku. Uz lomljenje. Uz nepodnošljivu bol. Imao je i oblik. Svakodnevni oblik. Često susretan. Poznat. Čime je ona zaslužila taj odvratan trenutak? Nepažnjom? Možda. Kratak pogled. Na važnu poruku. Volan u jednoj ruci. Pogled na poruku. Odgovoriti? Odmah. Nije uspjela ni podignuti glavu. Njezin prokleti trenutak! Eksplodirao je. Bujica buke, lomljave kostiju. Prokleti trenutak! Kako se samo stvorio? Iznenada? Zašto ga nije vidjela? S desne strane? Velik. Ogroman. Natovaren. U punoj brzini!

Mrak. Tišina. Mir. Veliki tamni svemir pred njom. Bez zvijezda. Bez planeta. Bez kometa. Bez života. Samo ona i svemir. Nema bolova. Nema ništa. Uvijek se pitala. Može li se tišina čuti? Može li se mir dodirnuti? Može li se svemir isprazniti?  Može li se samosvijest zaboraviti? Može li se šutjeti bez opravdanja? Bez objašnjenja? Šutjela je. Tiho. Mirno. U svom svemiru. Praznom i mračnom. Bilo je lijepo. Ugodno. Konačno šutjeti bez objašnjenja drugima. Ne odgovarati na dosadna pitanja. Na glupa pitanja. Kako si? Šta ti je? Je li sve u redu? Svemir je bio mračan. Ali ugodan. Privlačan. Nikoga nema. Nitko ne dosađuje. Nitko ne pita. Svi šute. U njenom svemiru. Šute ljudi. Šute zvijezde. Šuti tišina. Šuti mir. Šuti život. Šute dosadna i glupa pitanja. Šuti bol. Kosti ne govore. Jesu li sve polomljene? Ili nisu? Svemir se nije zanimao za njih. Nije ni ona. Njezin privatni tamni svemir. Gdje je bio prije? Zašto nije znala o njemu? Zašto joj nitko nije rekao? Bila je ljubomorna. Na svoj svemir. Njegovu vječnost. Njegovu nepromjenjivost. Njegovu ravnodušnost. Beskrajni odmor. Od svega. Od svih. Nema trenutaka. Dobrih. Loših. Poželjnih. Nepoželjnih. Nema zabrinutosti. Nema borbe. Sukoba. Svađe. Samo ona i njezin privatni svemir. Dubok. Taman. Vječan. Nema vremena. Nema postojanja. Nema prostora. Nema dimenzija. Njezin svemir i ona su jedno. Vječnost mraka. Bez boje. Bez okusa. Bez mirisa. Bez trzaja. Razgovarali su. Često. Ona i njezin svemir. O svemu. O trenutcima. O životu. O smislu. O ljudima. Voljela je svoj svemir. Ljubomorno. Sa strašću. Svemir ju je slušao. Strpljivo. Tiho. Mirno. Bez odgovora. Ali nije ni trebao govoriti. Trebao je slušati. I slušao je. Imao je cijelu vječnost pred sobom. Veliki. Neograničeni. Beskonačni svemir. Samo za nju i samo njezin! Govorila je. Kritizirala. Plakala. Ljutila se. Na sebe. Na ljude. Svemir je slušao. I slušao. Dugo je govorila. Izgubila je pojam. O vremenu. O riječima. O glasovima. O rečenicama.

Više nije govorila. Svemir je i dalje slušao. Ali rekla je sve. Sve. Potrošila je sve riječi i sve rečenice. Kako se dogodi? Da čovjek potroši jezik, riječi i rečenice i da više ne može ništa reći? Ne događa se. Inače. Ali dogodi se. Uvijek. Kad vas sluša vaš svemir. Vječan. Taman. Prazan. Biti sama u vječnom svemiru. Kako se riječi i rečenice mogu nositi s vječnošću? Ne mogu. Prestanu. Prije ili kasnije. Strast je prerasla u tjeskobu. Ljubav u mržnju. Njezin svemir nije ugodan. Nije privlačan. Više. Zlokoban je. Očajan. Tjeskoban. Zloslutno prazan. Nijem. Slijep. Gluh. Ali kako umaknuti vječnosti? U kojem kutku svoga svemira može pronaći zvijezdu koja sija ? Ili naseljen planet? Ili jedan zvuk? Jedan glas? Jednu rečenicu? Jednu riječ? Jedno slovo? Nigdje. Tjeskoba je prerasla u agoniju. Agonija u očaj. Svemir je slušao. Strpljivo. Mirno. Tiho. Kad ga je voljela, slušao je. Kad je bila strastvena prema njemu, slušao je. Kad je obećavala da će vječno ostati s njim, slušao je. Njezin svemir. Samo njezin i ničiji drugi! Potrošila je riječi ljubavi. Potrošila je riječi strasti. Potrošila je riječi privlačnosti. Sad je pronašla druge riječi. Drugi jezik. Sad ga je mrzila. Odbacivala. Psovala. Vrijeđala. Njezin svemir. Njezin tamni i mračni vječni ljubavnik koji šuti! I sada je šutio. I slušao. Nikada nije uzvratio. Ni ljubav. Ni strast. Ni mržnju. Ni proklinjanje. Konačno je potrošila. Sve riječi.  Sve rečenice. Sva slova. I mržnje i očaja. I ljubavi i agonije. Konačno je postala svoj svemir. Tiha. Prazna. Bez jezika. Bez glasa. Bez misli. Tek malo očaja u praznom svemiru. Prihvatila je svoju vječnost. Vječnost bez glasova. Bez zvukova. Bez pitanja. Bez sumnji. Bez ljudi. Bez igdje ikoga. Vječnost vječne samoće. Tišine. Mira.

Najvažniji trenutci dolaze neopaženo u život. Neprimjetno. Kao vješti kradljivci. Kao primamljiva pjesma sirena koje te žele odvući u dubinu. Nije primijetila. Odmah. Najvažniji trenutak. Malu jedva vidljivu zvijezdu u udaljenoj galaksiji svoga praznog svemira. Njezino jedva slabašno titrajuće svijetlo. Nije primijetila. Drugu. Treću. Nije primijetila patuljasti planet u jednoj od praznih galaksija svog svemira. Nije primijetila. Nije primijetila odmah. Njezin očaj vidio je prvi. Njezina agonija vidjela je prva. Trepereće zvijezde i planete. Očaj i agonija vidjeli su prvi. Tračak svijetla. Dah života. I pojurili su. Divlje. Strastveno. Kao dva ljubavnika koji se bore na život i smrt za ruku voljene žene. Kao da cijeli svemir ovisi o njima. Njezin svemir. Njezin svemir tonuo je dublje u mrak. Polako. Pomalo. Ali više nije bio tih. Taman. Mračan. Gluh. Slijep. Čuo je. Zvukove. Glasove. Riječi. Rečenice. Dodire. Nadu. Suze. Vidio je. Nove zvijezde. Nove planete. Vidio je. Novi svemir. Njezin svemir. Svemir bezbrojnih zvijezda, planeta i galaksija. Svemir svijetla. Svemir koji govori. Koji diše. Koji živi. Koji pita. Koji sumnja. Svemir koji će se svađati. Sumnjati. Osjećati. Novi svemir je progovorio. Glasno. Snažno. Radosno. Živa je! Diše! Svijetlo je eksplodiralo u njezinim očima. Svijetlo galame. Buke. Vikanja.

Presudni životni trenutci dolaze neopaženo. Ne vidiš ih. Ne čuješ ih. Dovoljan je trenutak. Pažnje. Nepažnje. Glupa poruka. Jedna ruka na volanu. Krivi pogled. Nepažljiv pogled. Pažljiv pogled. Ili se tako činilo. Glupi pažljivi pogled!!! Veliki trenutci mijenjaju. Uništavaju. Izgrađuju. Oni dolaze. Uvijek. Neprimijećeno. Neopaženo. Znala je. Slušat će. Gledat će. Bdjeti. Čekati. Velike trenutke. Zašto? Da izbjegne. Veliki svemir. Taman. Mračan. Prazan. Vječan. Bez zvijezda. Bez zvukova. Bez riječi. Bez rečenica. Konačno osjetila je nešto. Nešto! Drhtanje. Strah. Osjetila je. Užas! Užas praznog i tamnog svemira. Ne želi se vratiti. Nikada. Više. Tamo. Negdje. U mrak. U tamu. Zato će čekati. Čekati. Bdjeti. Uvijek.

Veliki trenutci dolaze neopaženo. Neprimijećeno. Dobri. Loši. Poželjni. Odvratni. Njezin je došao. Umalo. Neprimijećen. Zao. Zloslutan. Odvratan. Taman. Mračan. Zlokobno gluh i slijep. Zlokobno šutljiv. Zlobno tih. Očajno prazan. Nepodnošljivo vječan. Njezin svemir. Veliki trenutak. Uništenja. Razaranja. Trenutak poruke na telefonu. Trenutak jedne ruke na volanu. Trenutak odsutnosti pogleda na pravu stranu. Tako beznačajan trenutak. Tako nevidljiv. Običan. Svakodnevan. Čest. Redovit. I tako velik. Velik kao prazni, vječni i mračni svemir. Njezin svemir. Užasni i strašni svemir!

U Sarajevu, 30. 8. 2018. 

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com