Postoji danas ta jedna, tako da kažemo, neprispjela populacija mladih i srednjovječnih ljudi, koja kao da je zaglavila u nekom praznom nepostojećem prostoru. Fakultetski su obrazovani, ali su često bez posla, ili ako ga već imaju, onda su krajnje nezadovoljni istim. Kako i zašto im se to dogodilo? Pa razloga je u svakom slučaju više:
• Suviše su pošteni za bilo kakav oblik kriminalno-koruptivnog udruživanja;
• Suviše su obrazovani, sofisticirani i ponosni da bi sad na kraju opet bili nekakvi jednostavni poljoprivrednici, trgovci, zanatlije ili radnici;
• Suviše su normalni, umjereni i obazrivi da bi bili bezdušni nezasitni kapitalisti;
• Suviše su miroljubljivi, ali i individualni da bi bili vojnici i policajci;
• Suviše su bogobojazni da bi prodali dušu vragu za slavu glazbene ili glumačke zvijezde;
• Ali istovremeno, i suviše su svjetovni (a opet i ono – individualni) da bi eventualno svoju bogobojaznost pretočili u stabilnu, ali zahtjevnu profesiju vjerskog službenika…
• …Kao što su također i suviše zaokupljeni idejom jednog normalnog obiteljskog i ljudskog života da bi sad cijeli svoj život stalno nešto i dalje učili, i specijalizirali se unutar struke;
• Pored svega ovoga, nedovoljno su hrabri i poduzetni da bi pokušali pokrenuti svoj vlastiti posao, ali opet, istovremeno su sasvim dovoljno hrabri i samostalni da bi zbog svega ovoga mogli šutjeti i ne izražavati svoje veliko nezadovoljstvo.
• Na kraju, također, preveliki su konformisti da bi sad nešto zbog svojeg nepovoljnog stanja mogli otvoreno izaći vani demonstrirati, naguravajući se pri tome s policijom – što temeljnom, što specijalnom.
„Neprispjeli” su vidimo sasvim normalni uravnoteženi ljudi, ali su svejedno neprispjeli u jednoj, tako da kažemo, nenormalnoj i neuravnoteženoj stvarnosti. Kad im kažete da se sad opet nešto trebaju hrabro boriti, prekvalificirati se, nanovo učiti i naporno raditi, oni vas blijedo pogledaju. Kao da vam poručuju: „Dokle više i za koga da se borimo; kad ćemo konačno malo i živjeti?” Reklo bi se sasvim normalno očitovanje jednog po sebi nemitološkog uma koji kao suštinu postojanja vidi fin i miran život, a ne onu vječitu nesretnu borbu. Stoga se neprispjeli u svojem životu nalaze pred tako velikim problemom, da mu malo tko može iznaći rješenje. Odnosno, rješenje kako rekosmo postoji, ali oni jednostavno kažu i osjećaju da to nije za njih. Premda su u komunikaciji i po razini depresije često jako teški sugovornici, oni su ipak na koncu svojevrsni znak i dar ovom svijetu. Tko zna, možda su tu upravo da bi nas sve podsjećali na ono da je suština postojanja ipak onaj fin i miran život, a ne stalno ona nekakva vječita bitka i borba.
U Sarajevu, 24. 5. 2020.
M. B.
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright:  rawpixel