Već na tjelesnoj razini razvidno je kako je čovjek po sebi proporcionalno biće, ali ne baš ono posve proporcionalno. A nepotpuna pravilnost razvidna na površini, nastavlja svoj put i ispod kože pa sve i do one nutarnje psihološke dinamike svakoga od nas.

Dobra je vrlina, ali još je bolja krepost. Odnosno, vrlina da bi stvarno bila dobra, mora se uravnotežiti s nekom drugom suprotstavljenom vrlinom, i kao takva onda postaje krepost, a što znači – sveukupnost ili međusobna uravnoteženost različitih vrlina. Kao primjer ovomu možemo istaknuti hrabrost. Ona je kudikamo vrlina. No ako se ova ne uravnoteži s njom suprotstavljenom razboritosti, hrabrost rado poludi, tj. postaje luda i po sebi pogibeljna hrabrost. Ali, isto tako, ako se čovjekova razboritost sa svoje strane liši bilo kakve srčanosti i hrabrosti, ona će se izroditi u najobičniji odurni kukavičluk, pa bez obzira na to koliko ovaj pri tome bio uman i razborit. A slična priča u konačnici prati i sve ostale ljudske vrline. Sve one moraju biti uravnotežene sa sebi suprotstavljenim vrlinama ili će se nužno izroditi u ironiju i porugu čovještva.

Gdje, kad i kako se gubi ravnoteža?

Već na tjelesnoj razini razvidno je kako je čovjek po sebi proporcionalno biće, ali ne baš ono posve proporcionalno. Lijeva i desna strana lica jednog čovjeka su svakako međusobno vrlo slične, ali ne i identične. Slično vrijedi i za ekstremitete i prateće prste, pri čemu je nešto uvijek duže ili kraće od one druge strane. Ova zakonitost nepotpune proporcionalnosti nastavlja se i ispod kože. U tom smislu vrlo često možemo primijetiti kako nam je metabolizam općenito snažniji na jednoj strani tijela nego na drugoj. To se da primijetiti po intenzitetu znojenja, specifičnom prisustvu bubuljica i akni, te slično.

Zakonitost nepotpune proporcionalnosti nastavlja se i na psihičkoj razini čovjeka. Recimo, danas ljudi rado govore o tome da su oni po prirodi ekstroverti ili introverti, premda je to u većini slučajeva tek djelomično točno. Pitamo se zašto? Pa zato što ljudi po prirodi redovito imaju i onu ekstrovertiranu, kao i introvertiranu stranu, s tim da jedna od njih već od djetinjstva ponešto preteže. Stoga vam niti jedan ozbiljan psihološki test neće reći da ste vi striktno ekstrovert ili introvert, nego će te dobiti na kraju nešto kao 60:40 ili možda čak 70:30 ili već onih opasnih 80:20 u korist jedne od naznačenih strana. S druge strane, čovjek koji bi gotovo u potpunosti bio ekstrovert ili introvert zapravo bi po sebi bio poprilično poremećen čovjek. Probajmo si u tom smislu predočiti jednog totalnog ekstroverta koji ne umije ni malo zašutjeti i biti sam sa sobom … koji stalno nešto nepromišljeno brblja, konstantno zahtijeva tuđu pažnju i društvo, koji bi stalno nešto novo poduzimao i vječito pokušavao, te zahtijevao da ga i drugi u tome slijede. Ili potpunog introverta čiji se društveni život sveo na poneki usputni mrzovoljni pozdrav, koji sve pokušava obaviti sam bez drugih, koji još jedino svijetu ima za poručiti: „Pustite me svi na miru”! Premda se ovakvi ljudi ponekad dogode i po sili vlastite prirode, ipak se čini da se puno češće ovakvim postaje kroz život. U jednom trenutku osjetimo onu svoju jaču stranu, osjetimo da se u toj zoni bolje i prirodnije osjećamo, te počnemo naginjati i naginjati, ne shvaćajući da smo se u međuvremenu možda već i posve prevrnuli.

Znakovi prevrtanja

Nije sad baš da je i onaj ogrezli introvert posve izgubio svoje društvene interese. Nada se on itekako još uvijek jednom idiličnom društvenom životu, ali po svojoj mjeri. Zato se zapravo i osamio. Pokušava nekako iznutra prokopati put do smislenije društvene cjeline. Nije sad da je to posve besmislen put. Introverti su po sebi mislioci koji na taj način puno toga mogu dokučiti o svijetu i čovjeku, no to zlatno znanje u konačnici bi trebali iznjedriti iz svoje dubine te ga staviti pred onog drugog čovjeka. No ogrezlom introvertu se to recimo nikako ne da. Ne sviđa mu se kako se drugi ponašaju, kako (ne) razmišljaju, kako se vječito povode za svojim, a ne za tuđim interesima. Pa onda u to ime i pokušava unutar sebe prokrčiti put do nekakvog drugačijeg svijeta i čovjeka po vlastitoj mjeri. Međutim svijet i čovjek su tamo gdje jesu i nikako da se mrdnu s mrtve točke. Ogrezli introvert recimo s vremenom to i shvati. Uspije spoznati da mora natrag u svijet, ali sada osjeća kako za tako nešto jednostavno više nema snage. Stoga bi rekli, kako mu se god to nemoguće činilo, povratak je ipak moguć, s tim da će mu za to svakako trebati ponešto vremena. Glede toga dobro se sjetiti svoje polazne točke, tj. djetinjstva. Kako je nekoć istinski uživao u brojnom društvu i punoj kući. Kako se radovao gostima, rođacima i sl. Dakle ako je nekoć postojalo takvo vrijeme u životu ogrezlog introverta, ono kudikamo opet može postojati, bez obzira na to koliko u aktualnom trenutku to izgledalo nemoguće. U tom smislu navodimo mali i nadamo se koristan primjer. Znate ono, kad odležimo gripu nekoliko dana, pa kad ponovno iziđemo vani, kako se prvi koraci čine nesigurnima. Ali do kraja dana sve će već biti u redu. To je posljedica čovjekove izuzetne sposobnosti adaptacije. Lako se odviknemo od hoda, ali lako se zatim i ponovno naviknemo na njega ako to želimo, a tako je općenito i sa većinom drugih stvari u našem životu. Stoga će i ogrezli introvert trebati vremena da se pomakne sa onih 90:10, pa 80:20, sve do onih nekih ugodnih 60:40 u korist introvercije. Kako rekosmo, najvažnije se redovito podsjećati kako smo nekoć već bili takvi, te da je samim tim to po sebi sasvim moguće.

S druge strane, slično ali obratno važi i za okorjelog ekstroverta. I on bi se trebao sjetiti nekih stvari iz djetinjstva. Recimo kako se ponekad sam sa sobom znao lijepo zaigrati sa igračkama ili kako je uživao u osami čitajući zanimljivu knjigu ili strip. Dakle i njemu je moguće…

A što sa onim posve proporcionalnima?

Kako već rekosmo, nepotpuna proporcionalnost i ravnoteža su za čovjeka ono poželjno i normalno. Nešto uvijek treba prevagnuti, ali ne do te mjere da bi se na tu stranu konačno i prevrnuli. No što sa onima koji su posve proporcionalni ili barem skoro pa da to jesu? Da, ovakvi ljudi zbilja postoje i obično su prepoznatljivi po iznimnoj proporcionalnosti koja je već vidljiva u njihovom izvanjskom izgledu. Počesto su zbog toga izuzetno, pa skoro da kažemo, nestvarno lijepi i privlačni, no druženje s njima može biti popriličan izazov, a na što će vam oni sami vjerojatno reći: „A kako je tek meni“!? Dakle kako njihova proporcionalnost obično seže i do razine nutarnje psihološke dinamike, ostavit će na vas tako vjerojatno ambivalentan i kontroverzan dojam. S jedne strane, čine se posve uravnoteženima, skladnima, prirodnima, s druge strane, izgledno će se pokazati i užasno kompliciranima, neodlučnima, neurotičnima, pa pokatkad i posve nečovječnima. Da, za njih bi se doslovno moglo reći da i nisu ljudi u punom smislu riječi, barem ne jer i ne posjeduju ono za čovjeka tako uobičajeno i normalno kao što je već spomenuta nepotpuna ravnoteža. Namjesto toga, oni su uravnoteženi i točka, a to druge zna tako beskonačno živcirati i iscrpljivati. Kad očekujete da kod njih u vašu korist malo prevagne kooperativnost na štetu nekooperativnosti, oni k’o uz inat ni da mrdnu. Kad očekujete da budu malo manje racionalni prema vama, oni opet ni da mrdnu. Ali isto tako, kad zatim u nekim drugim situacijama očekujete da budu malo više racionalni, oni ponovno ni da mrdnu. Kako već rekosmo, odluke teško donose, jer za njih argument i sumnja jednako vrijede. Zbog istog razloga vam ni neće nikad u potpunosti vjerovati, a osim toga, od njih ni ne treba očekivati za sebe neki poseban status, jer za njih nikad nećete biti centar njihovog svijeta, nego tek usputna datost koju nekako treba dovesti u ravnotežu među svim drugim postojećim datostima njihova života.

Različita korist, različite oscilacije…

Zbog manjka naginjanja u korist svojih bližnjih, uravnoteženi, tj. proporcionalni se drugima nerijetko mogu činiti vrlo malicioznima … čovjeku svašta padne napamet: da su sociopati, psihopati, narcisi … možda čak i prerušeni vanzemaljci. No zanimljivo je da su oni po sebi zapravo vrlo pouzdani, naravno – na taj svoj neki posebni način. Kod njih nema pozitivnih oscilacija, ali zato ni onih negativnih. Tu su gdje jesu i obično dalje od toga nikada ni ne mrdnu.

Slično vrijedi i za one koji su tek koju mrvicu skloniji oscilacijama od potonjih. Često će vam se prikloniti i dati za pravo, ali nikad onoliko koliko biste vi htjeli. Stoga izgledaju obećavajuće, ali pazite, oni su poput parfema koji se daje na kapljice. Dakle od njih vas sljeduju tek kapljice, s tim da su na neki način stvarno parfemi. Pitanje je zašto? Pa slično kao i glede prethodne skupine, nisu skloni većim pozitivnim oscilacijama, ali niti onim negativnim. Tu su gdje jesu…

Za kraj ćemo preskočiti one uobičajene tipove te skoknuti do onih malo nestabilnijih osobnosti sklonih velikim oscilacijama. To su oni koji vas doslovno znaju odvesti do raja, ali nerijetko i do teškog razočarenja. Neravnoteža je neravnoteža, i stoga jasno, tko se dobro klati na jednu stranu, obično se dobro klati i na onu drugu.

Na samome kraju, sve nas ovo nepobitno vodi prema zaključku kako jedna idealna ljudska osobnost po onoj našoj vlastitoj žuđenoj mjeri ni ne postoji. Svaki tip sa sobom donosi neke specifične benefite, ali i s njima prateće nedostatke. A koga ćemo na kraju pustiti i zadržati u svojem najbližem društvu, odredit će već naši osobni prioriteti … je li nam se već lakše izboriti sa onim intenzivnima ili uravnoteženima…

U Sarajevu 22. X. 2021.

M. B.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: banauke