U svojoj knjizi Technics and Civilization Lewis Mumford piše i o izumu sata i satnog mehanizma. Izumom sata dolazi do zaborava vremena kao vremena jer se prestaje govoriti o vremenu i sad se govori o sekundama, minutama i satima. Izum sata oduzeo je vremenu cjelovitost i pretvorio ga u rascjepkane i isprekidane precizno izmjerene dijelove. Izumom sata i čovjekovo shvaćanje vremena i života u vremenu rascjepkan je na sitne djeliće poput sekundi i minuta. Iako se očekivalo da će izum sata učiniti čovjeka gospodarem vremena, sat ga je učinio poslušnikom i robom vlastitom mjerenju koje je izmislio. Izum sata generirao je ogromnu efektivnost čovjeka što se tiče tehnološkog razvoja kao i neslućene mogućnosti organizacije života, posebno rada pomoću sata, ali jedan od negativnih efekata izuma sata bio je, prema Mumfordu, osjećaj isprekidanosti čovjekovog života i njegovog doživljaja vremena. Izumom sata vrijeme prestaje biti cjelina koju se može doživjeti i pretvara se u organizirani raspored sekundi, minuta i sati koji unatoč svojoj organiziranosti i mogućnosti efektivnog iskorištavanja, više čovjeku ne nude mogućnost da vrijeme osjeti kao cjelinu koja nije rastavljena na točno izmjerene dijelove.

Mumford sugerira da kao eksperiment pokušamo jednom, kada budemo dovoljno slobodni, doživjeti vrijeme tako što ćemo ujutro vidjeti sunce kako izlazi i navečer kako zalazi, ali nemojte mjeriti vrijeme satom, kaže Mumford. Pokušajte zaboraviti na vrijeme koje je izmjereno i pokušajte cijeli dan provesti bez sata, bez mjerenja vremena. Mumford ističe da je takav eksperiment danas gotovo nemoguće napraviti čak i onda kada čovjek sve instrumente mjerenja vremena (sat) ostavi po strani jer se u čovjeku izumom sata dogodila velika promjena. Za Mumforda nije samo vrijeme razdijeljeno na dijelove nego se i čovjek izumom sata i njegovom upotrebom podijelio na dijelove koji i kada čovjek nema, sat u čovjeku djeluje stvarajući osjećaj rascjepkanosti. Izumom sata vrijeme i čovjek su se rascijepili na manje dijelove, pa i onda kada čovjek ne mjeri vrijeme, čovjek osjeća da je jutro, da je prijepodne, da je podne, da je popodne, da je predvečerje, da je noć. Mumford smatra da osjećati stalno dijelove vremena iako ih se ne mjeri dolazi i kao posljedica izuma sata i da prije izuma sata čovjek nije toliko osjećao vrijeme tako rascjepkano i podijeljeno, nego više kao jednu bolje povezanu cjelinu mjereći vrijeme samo danima i noćima i godišnjim dobima. Izumom sata vrijeme se počelo mjeriti toliko detaljno i precizno da je njegov izum morao utjecati na čovjekovo poimanje vremena, ali i u samom čovjeku stvoriti snažan osjećaj da je vrijeme prevažno kao nešto što se treba mjeriti, čemu se treba služiti i što se treba iskoristiti.

Jedna legenda kaže da je neki lovac u Africi koji je dolazio iz kulture i civilizacije mjerenja vremena pomoću sata (civilizacija satnog mehanizma) postao nestrpljiv gledajući na sat jer je čekao duže od sat vremena, a plijen se nikako ne pojavljuje. Njegov pratilac, afrički domorodac, kome je nepoznato postojanje sata i mjerenja (civilizacija smjene godišnjih doba) vremena upitao ga je zašto je uznemiren. Na njegov odgovor da već čeka duže od sat vremena i ništa se još ne pojavljuje, domorodac mu je odgovorio da on lovac ima to, pokazujući mu sat na ruci, dok on domorodac ima vrijeme pokazujući mu na nebo osvijetljeno suncem. Ti imaš sat ja imam vrijeme, bio je njegov odgovor.

Velika dostignuća i uspjehe zapadna kultura djelomično duguje i izumu sata i nama je danas nezamislivo da bismo mogli provesti nekoliko sati ili, ne daj bože dana, bez mjerenja vremena čak i onda kada nismo na poslu i kada nas ništa i nitko ne obvezuje da mjerimo vrijeme.

Mjerenje vremena pomoću sata rodilo je ideju u nama da vrijeme koje se ne mjeri ili se eventualno ne bi moglo mjeriti mora biti izgubljeno vrijeme, protraćeno vrijeme pa bismo za onog afričkog domoroca koji cijeli dan dok ima sunca čeka na plijen nazvali čovjekom koji gubi vrijeme, nazvali bi ga dangubom. Ali ne samo njega. I u našoj sredini gdje mjerimo vrijeme pomoću sata često dangubama nazivamo ljude za koje mislimo da ne rade ništa u datom trenutku. Nekog pjesnika koji ne obraća pažnju na to koliko je sati i već nekoliko sati sjedi i ne mjeri vrijeme, nazvat ćemo dangubom. I pisca koji nam kaže da već nekoliko dana ne radi ništa jer nema inspiracije, nazvat ćemo dangubom. Mi ćemo svakoga tko ne gleda na sat i ne mjeri vrijeme izgleda nazvati dangubom bez obzira što radi i čime se bavi.

Mjerenje vremena satom postala je maksima marljivog i radnog čovjeka i svi drugi koji tu i tamo odluče odmoriti od mjerenja vremena i ostave sat nekoliko sati po strani su dangube koje gube vrijeme, osim ako kad i odmaraju ne mjere točno koliko im vremena treba za odmor. To je onda efektivni i iskoristivi odmor. U našem svijetu sve vrijeme koje imamo i koristimo je izmjereno i odlučiti jedan dan iskoristiti da jednostavno gledate u sunce i čekate noć i ne mjerite koliko ste sekundi i minuta potrošili na to, stvori u čovjeku osjećaj krivnje jer eto nismo uspjeli efektivno iskoristiti vrijeme. Ne mjeriti vrijeme satom i tako živjeti ulazi u kategoriju grijeha protiv vremena, protiv služenja vremenu i iskorištavanja vremena jer sve vrijeme koje imamo na raspolaganju mora biti izmjereno tako precizno da danas znate koliko tisuća i tisuća sekundi će trajati cijeli vaš život.

Sve se to dogodilo izumom instrumenta kojega danas mnogi nosimo na ruci i Mumford ističe kako je jedan takav instrument stvorio potpuno drugačiju percepciju vremena i čovjekovog življenja u vremenu. Izum sata uzrok je i tolikim podjelama vremena u čovjekovu životu i to samo u jednom danu: radno vrijeme, vrijeme za odmor, vrijeme za spavanje, vrijeme za obrok, vrijeme za odlazak na posao, vrijeme za prijeći od semafora do semafora, vrijeme za pokupiti djecu iz škole ili vrtića, vrijeme za poslovni sastanak. Sve je ovo izmjereno satom koji nosimo na ruci. Naravno, bilo bi nemoguće ili je barem nama nezamislivo živjeti ukoliko nam vrijeme ne bi bilo podijeljeno u minute i sate, ali kako Mumford podsjeća, bilo je vremena kada sata nije bilo i kad se vrijeme mjerilo pogledom na horizont ili pogledom na usjeve ili oblake iznad planine i prema tome se usmjeravao život i životne aktivnosti.

Mumford podsjeća da je prije izuma sata čovjek imao osjećaj za ono što nazivamo vječnost jer je vrijeme doživljavao kao iskustvo i osjećaj koji se uklapa u puno veću cjelinu koja nije mjerena izlaskom i zalaskom sunca niti izmjenom godišnjih doba. Izumom sata vrijeme se prestaje shvaćati i doživljavati kao nešto što se mijenja, pa je stoga nesavršeno u odnosu na nepromjenjivu vječnost. Izumom sata vrijeme postaje čovjekovo vlasništvo, čovjekovo vrijeme i vječnost se polako gubi na horizontu čovjekova shvaćanja i poimanja vremena. Izumom sata vrijeme postaje efektivno i iskoristivo i u takvom shvaćanju vremena više nema previše mjesta za razmišljanje o vječnosti jer je razmišljanje o vječnosti dangubljenje. Razmišljati o vječnosti u kontekstu izuma sata znači ne iskoristiti vrijeme efektivno, nego dangubiti gubeći vrijeme.

Izumom sata i neki drugi načini čovjekova života postali su momenti dangubljenja i gubljenja vremena gdje sve i do danas kada se – recimo – netko želi baviti nekim specifičnim poslom koji nije nužno vremenski izmjeren (glumac, pisac, pjesnik, slikar, glazbenik, redatelj i općenito umjetnička zanimanja koja nisu nužno podložna mjerenju pomoću sata) zna se reći kako je to čisto dangubljenje ili gubljenje vremena. Izum sata vrijeme je sveo na čistu produktivnost i iskoristivost i svako bavljenje nečim što se ne može u datom trenutku efektivno iskoristiti mjerenjem vremena, pomalo se smatra gubljenjem vremena. Možda i zbog izuma sata umjetnost je često na meti kao oblik dangubljenja ili gubljenja vremena jer nije podložna strogom i preciznom mjerenju pomoću sata s obzirom da nekom glumcu, piscu, redatelju uspjeh u karijeri ne može se izmjeriti osmosatnim radnim vremenom u uredu nekog kazališta ili filmskog studija, nego uspjeh ponekad ovisi od elemenata koji nisu povezani sa satom i mjerenjem vremena.

Ali nije slučaj samo s umjetnošću da se, jer ju nije moguće mjeriti satnim mehanizmom, prema njoj odnosi s osjećajem manje vrijednosti jer je dangubljenje ili gubljenje vremena. To je slučaj sa svakim čovjekom koji ne sudjeluje u tom preciznom i nemilosrdnom mjerenju vremena, koji se tu i tamo izdvaja među ljudima jer se želi posvetiti nečemu što drugi koji mjere vrijeme smatraju ogromnim gubitkom vremena. Opterećen satom koji mu mjeri vrijeme, a time i život i vrijeme, čovjek sve manje dopušta sebi da bude kreativan i pokuša nešto napraviti u životu izvan sata koji mu mjeri minute koje svakodnevno troši. I ako pokuša, njegov pokušaj se smatra gubljenjem vremena podsjećajući ga kako je svaki trenutak (čitaj izmjeren satom svaka sekunda i minuta) dragocjen. Kao da će čovjek efektivnim mjerenjem vremena pomoću sata povećati njegovu dragocjenost. Dragocjeni trenutci života ne ovise o satnom mehanizmu, nego samom čovjeku i ljudima s kojima živi pa tako netko može cijeli život mjeriti satom i ne doživjeti ništa dragocjeno, a netko može u zadnji tren u životu doživjeti nešto što će prenijeti u vječnost iako nikada svoj život nije mjerio satnim mehanizmom i količinom minuta koje ima na raspolaganju.

Oni koji čovjeku stalno ponavljaju da sve što želi postići u životu bez sata na ruci i mjerenja vremena je dangubljenje i gubitak vremena su robovi koji služe satu i mjerenju vremena i nemaju u sebi više sposobnost da vide život i vrijeme izvan sata i mjerenja satom. Oni su sluge koji služe satu i za njih je vrijeme isključivo efektivnost i korisnost i njima vrijeme ne služi niti se oni znaju služiti vremenom kao njegovi gospodari, oni su robovi sata koji je zarobio i njihovo shvaćanje i poimanje vremena kao nečega od čega mogu biti slobodan i čemu mogu biti i gospodar. Danas ne možemo živjeti bez sata i mjerenja vremena, danas je takav život nemoguć i nezamisliv, ali možemo, kako podsjeća Mumford, povremeno pobjeći od sata, od mjerenja, od sekundi, od minuta, od sati i pokušati osjetiti vrijeme kao cjelinu mjereći ga izlaskom i zalaskom sunca bez sata na ruci, sata na tornju, sata u autobusu, sata u autu, sata na mobitelu, sata u apoteci, sata u školi, sata u trgovini i bezbrojne gomile satova koji nas okružuju.

Kako kaže Mumford, fascinantniji od izuma sata je čovjekov skoro potpuni zaborav postojanja vremena kao stvarnosti koja se nužno ne mjeri sekundama i minutama, drugim riječima, možemo li još uvijek zamisliti vrijeme koje ne mjerimo satnim mehanizmom?

U Sarajevu, 27. 8. 2019.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Abdullah Usame Deniz