No, što će učiniti čovjek kada jednog dana shvati da ideale i nije baš lako slijediti? Hoće li jednostavno i trajno popustiti pod pritiskom nižih strasti, relativizirajući pri tom istine koje su mu do jučer, eto, bile svete ili će u duhu istine i poniznosti tražiti neka ozbiljnija i kvalitetnija rješenja?
Djeca na vjeronauku uče da je Bog stvorio svijet, kao i život na njemu. Odmah iza toga, na satu biologije, prema Oparinovoj teoriji, uče da su i svijet i život nastali posve slučajno. Uzmimo i drugi primjer: Vjera nas uči da je nerođeni život svet jednako kao i onaj rođeni, dok nas javnost na najrazličitije načine nastoji uvjeriti kako je nerođeni život u potpunosti u vlasništvu (njegove) majke jer ona navodno ima pravo birati hoće li taj život biti rođen ili će u „korijenu“ biti uništen… S jedne strane kroz vjeru učimo da je Crkva sveta, ne doduše radi same sebe, nego zato jer je ona Mistično Tijelo Kristovo. S druge strane, tamo još od Voltairea, opetovano slušamo i ono protivničko: „Uništite bestidnicu“!
Svi smo izloženi djelovanju međusobno suprotstavljenih informacija i istina. One, kada ih jednom primimo, kao da se nastavljaju sukobljavati dalje i u nama samima. Stoga će se čovjek prije ili kasnije naći u stanju dubokog stresa jer neće biti u mogućnosti lako procijeniti što je to istina i kako bi se na kraju trebao prema tome vladati. Naime, za čovjekovu stabilnost posjedovanje jedinstvene i konzistentne istine pokazuje se jednako važno kao i posjedovanje stabilnog radnog mjesta te prisustvo opće izvanjske društvene stabilnosti i mira.
Izvor kognitivne disonance konačno ne treba tražiti samo u multikulturnom svijetu današnjice. Naime, nešto od toga postoji već od ranije. Na primjer, prihvaćajući jedan moralni i vjerski nauk, recimo katolički, vjernik se svjesno opredjeljuje i obvezuje živjeti po njemu. No, što će učiniti čovjek kada jednog dana shvati da ideale i nije baš lako slijediti? Hoće li jednostavno i trajno popustiti pod pritiskom nižih strasti, relativizirajući pri tom istine koje su mu do jučer, eto, bile svete ili će u duhu istine i poniznosti tražiti neka ozbiljnija i kvalitetnija rješenja? Pitanje kognitivne disonance se stoga pokazuje puno važnijim nego što to sugerira njegovo kompleksno nazivlje. Po ovom se doslovno spuštamo do samog središta problema vjerske i vjerničke iskrenosti i vjerodostojnosti.
Povijest i začeci pojma
Često smo u životu svjedočili osobnoj nelagodi u trenutku nedosljednosti, unutarnje nekonzistentnosti guste mreže osobno formiranih vjerovanja, stavova, mišljenja, ideja s jedne strane i osobnog ponašanja, s druge strane ili psihološkoj iracionalnoj naravi kao elementu ljudskog djelovanja uopće (Ariely, 2009). Već je davne 1957. godine američki socijalni psiholog Leon Festinger (1919-1989), promatrajući ponašanje članova kulta nakon neispunjenih proročanstava te njihov pokušaj opravdavanja vlastitih zabluda, iznio teoriju o obrambenom mehanizmu ili tzv. kognitivnoj disonanci. Kognitivna disonanca predstavlja, jednostavno rečeno, mentalni stres koji doživljava svaka osoba koja istodobno mora prihvatiti nekonzistentna ili čak kontradiktorna uvjerenja, stavove, mišljenja ili koja uočava očiglednu kontradikciju suodnosa uvjerenje-ponašanje, mentalno-fizičko (Festinger, 1957). Prema tome, disonanca se javlja na dva načina:
- dvije spoznaje nisu u međusobnom skladu i
- spoznaje nisu u skladu s ponašanjem, tj. djelovanjem.
U stvarnosti, kognitivna disonanca se javlja među osobama koje pokušavaju opravdati vlastita ponašanja protivna gusto formiranim mrežama uvjerenja, stavova, ideja i mišljenja. Kod psihički uravnoteženih osoba ovakva psihološka, a ne logička nedosljednost, vodi osjećaju nelagode koji traje do trenutka razrješenja kognitivnog, intrapersonalnog konflikta, odnosno ponovnog postizanja unutarnje psihološke uravnoteženosti. Prema tome, zasigurno postoje kognicije (spoznaje) koje se međusobno isključuju i upravo takve nazivamo disonantnim. Međutim, jedan od bitnih elemenata ljudskog života uopće jest kontinuirano nastojanje prevladavanja kognitivne disonance, odnosno uspostavljanje ponovne kognitivne uravnoteženosti. Interesantno je da za razliku od kognitivne konzistencije kao usklađenosti vjerovanja, stavova, mišljenja i očekivanja s ponašanjem, u životu i sami često svjedočimo kognitivnoj neuravnoteženosti koja ne nastaje na biološkoj već na intelektualnoj razini. Ako osoba prihvaća dvije nekonzistentne spoznaje doživjet će pritisak motivacijskog sustava koji kao osjećaj gladi zahtijeva brzo zadovoljenje.
Festingerova teorija zapravo spada u skupinu teorija konzistencije, a započnje s premisom: Ljudi se osjećaju ugodnije u stanju kognitivne konzistencije ili psihičke uravnoteženosti. Drugim riječima, čovjeku je prirodnije biti u stanju homeostaze, psihičke uravnoteženosti, a kognitivni sustav, kao složeni međusobno djelujući skup vjerovanja, stavova, vrijednosti koje utječu na ponašanje ili su pod utjecajem ponašanja, predstavlja sredstvo kojim se postiže uravnoteženost (Littlejohn and Foss, 2005). Stoga je interesantno kako ljudi teško prihvaćaju spoznaje ili informacije koje ne potkrepljuju njihova već ranije usvojena ili oblikovana vjerovanja, samo kako bi izbjegli mogućnost pojave psihološke nekonzistentnosti. Tako ćemo radi opravdanja vlastitih stavova ili uvjerenja povjerovati i svojim vlastitim lažima, te ih čak i kognitivno potkrjepljivati lažnim argumentima ili pseudo-logičkom racionalizacijom. Zapravo, radi se o nekoj vrsti psihološke iracionalnosti s kojom se često suočavamo, kako personalno tako i interpersonalno. Često čujemo kako nije dobro prestati s pogubnom navikom pušenja jer prestanak vodi pretilosti, a pretilost je zdravstveno pogubnije stanje od samog pušenja. Kako se jednostavno zavaravamo, i to na takav način da čak i lažnim uvjerenjima opravdavamo potrebu za kognitivnom ravnotežom pa tako psihološku nekonzistenciju lažno, ali našem kognitivnom aparatu dostatno, dovodimo u stanje uravnoteženosti. Ipak, radi se o prirodnom fenomenu koji je samo potrebno spoznati i blagovremeno prevladati.
Jedan od ilustrativnih primjera kognitivne disonance vjerodostojno je prikazan u Ezopovoj basni Lisica i grožđe. Ugledala gladna lisica grožđe gdje visi na visokoj lozi i htjede ga dohvatiti, ali joj to u više pokušaja nije uspjelo. Udaljavajući se od visoke loze, reče sama sebi: „Kiselo je.“
Drew Westen, profesor na katedri za psihologiju i psihijatriju na Emory sveučilištu u Atlanti, jasno je pokazao da u trenutku dok je osoba u stanju kognitivne disonance misaoni procesi jednostavno prestaju, a u trenutku ponovnog uravnoteženja moždani centri za ugodu se ponovno aktiviraju. Prema tome, jasno je kako se u slučaju pojave diskrepancije odnosa uvjerenje-uvjerenje ili uvjerenje-ponašanje nešto mora promijeniti kako bi se kognitivni nesklad potpuno eliminirao ili privremeno relativizirao.
Uspješna i neuspješna rješenja
Općenito gledano, dva bitna faktora utječu na intenzitet disonance, a to su: broj disonantnih vjerovanja i značenja koje se dodjeljuju svakom od njih. U skladu s tim, postoje tri načina razrješenja disonance. Prvi od njih je reduciranje ili relativiziranje važnosti disonantnih vjerovanja. Najčešće ljudi to rade kroz ignoriranje ili eliminiranje disonantnih kognicija.
Ignoriranje disonantnih kognicija ljudima omogućuje činiti stvari koje bi inače doživjeli pogrešnima. Sjetite se primjera moralnoga studenta koji bi glasno osudio svaku vrstu prijevare na ispitu do trenutka u kojem je i sam počeo varati. Ili, sjetite se osoba koje su po svojim strogim moralnim standardima cijenili i vrednovali instituciju braka, a osuđivali svaku vrstu prijevare, ali samo do trenutka osobnog preljuba. Nakon toga su uslijedile ili kritike institucije braka ili pokušaji opravdanja nemoralnog čina.
Drugi čin je promjena značenja određenih kognicija koje generiraju promjenu vjerovanja ili ponašanja. Na taj način osoba će ublažiti svoju disonancu. Međurim, provednim se istraživanjima pokazuje da je promjena ponašanja rijetko zastupljena strategija postizanja kognitivne uravnoteženosti. Kad jedna disonantna kognicija ima jače značenje od druge, um se lakše nosi s disonancom.
Treći način je pridruživanje ili kreiranje novih kognicija koje uvelike pomažu u nadvladanju kognitivne disonance. Nove kognicije omogućuju minimaliziranje fenomena disonance.
Niz recentnih studija pokazuje kako religiozni ljudi najčešće biraju pogubnu strategiju relativiziranja, primjerice, striktnosti crkvenih normi ponašanja. Stanje uravnoteženosti se postiže biranjem između relativizacije vlastitih stavova, popuštanja prema vlastitim ili društvenih normama ponašanja ili čak dualističkih pristupom koji ističe kako se religiozne i sekularne norme definiraju u različitim paradigmatskih okvirima te ih stoga ne treba miješati. Primjerice, statistički se pokazuje kako je dualistički pristup, u nizu provedenih ispitivanja, najzastupljeniji u pogledu stavova i normi u vezi s brakom i bračnom zajednicom. Opravljanje potrebe za prevladavanjem kognitivne disonance iskazuje se u svima nama poznatoj maksimi: svako pravilo ima izuzetak. Tako opravdavanje neuspjeha ili propusta relativizacijom postojećih normi predstavlja samo pokušaj ublažavanja unutarnjeg konflikta koji nastaje neusklađenošću vlastitih postojećih i dominantnih vjerovanja i ponašanja (Argyle, 2000). Slično ispitivanju preferiranja konzistencije kod religioznih bilo bi i ispitivanje triangularne dosljednosti između misaone, čuvstvene i ponašajne komponente religioznih stavova, koja svakako predstavlja nužan aspekt religiozne zrelosti. Usto, svaka religija potiče dalje na što veću dosljednost religijskim vjerovanjima i normama. Festingerova teorija sugerira da i samo sudjelovanje u životu neke zajednice, čak i bez intenzivnog osobnog predanja, u pojedincima može uzrokovati prihvaćanje vjerovanja koja čine temelj zajedničkog života zajednice. Stoga je opravdano pretpostaviti ne samo da je izvjesna razina dosljednosti nužan preduvjet za razvoj zdrave religioznosti i da veća kognitivna dosljednost omogućuje motivaciju za intrinzičnom religioznošću, nego i da religioznost dalje generira dosljednost. Iskazano u terminima teorije kognitivne disonance, mogli bismo reći kako za osobu, koja je prihvatila religiju, njezina religioznost postaje integrirani i integralni skup kognicija koje karakteriziraju subjektivna važnost i obvezanost. Upravo zbog tih karakteristika kod osobe se povećava mogućnost pojave disonance kao i intezitet moguće nedosljednosti, što dovodi do povećane intrinzične motivacije za konzistencijom u cilju izbjegavanja ili reduciranja prevladavajućeg unutarnjeg nemira.
Najopasniju vjerničku strategiju nadvladavanja kognitivne disonantnosti predstavlja relativiziranje normativnosti postojećih vjerovanja, moralnih standarda, stavova, ideja, mišljenja i ponašanja. Primjere takve relativizacije u cilju postizanja kognitivne konzistencije, kao forme unutarnjeg zadovoljenja pojedinca, predstavljaju primjerice sljedeći iskazi:
„Nisam svetac“; „Bog oprašta svima pa će i meni“; „pa što, griješe i crkveni službenici“; „i drugi se nemoralno ponašaju“; ili „ma daj, kad vidim što drugi čine, ja sam svet“, itd.
Ovakav vid samoopravdanja prema Allportu predstavlja karakteristiku nezrele religioznosti (Allport, 1954). Zapravo, iz navedenih primjera uočavamo kako konzistentnost predstavlja podešavanje djelovanja s vlastitim moralnim ili bilo kojim drugim standardima. Stoga, preferiranje kognitivne konzistencije doprinosi prosocijalnom ponašanju i integritetu ličnosti te se i tako pokazuje kao element zrele religioznosti svakog vjernika.
Iz ovog možemo dosljedno zaključiti kako svaki vid opravdanja ponašanja ili mišljenja koje nije konzistentno s ranije usvojenim vjerovanjima, stavovima, idejama i mišljenjima predstavlja jedan vid religiozne nezrelosti, ukoliko nije došlo do razložno potrebne promjene uvjerenja ili ponašanja. Vjera tako traži realnu motivaciju koja proizlazi iz unutarnje konzistencije mreže nebrojenih vjerovanja i ponašanja, odnosno iz vjerničke zrelosti.
Prema tome, trenutačni ključ rješenja je postati svjestan misaonih procesa koji nam pomažu priznati pogreške, a ne ih racionalizirati, tj. lažno opravdavati. Drugim riječima, nove nam spoznaje mogu pomoći pri svjesnom donošenju odluka, pri čemu se oslobađamo automatskog, samozaštitničkog mehanizma koji uvijek u našu korist otklanja neugodu, odgovornost i svijest o pogreškama.
U Sarajevu, 14. 7. 2016.
I. Ž.
REFERENCE:
Festinger, L. (1957): A Theory of Cognitive Dissonance. Stanford, CA: Stanford University Press
Littlejohn, S. W. & Foss, K. A. (2005): Theories of Human Communication (8th ed.). Belmont, CA: Thomson/Wadsworth
Allport, G. W. (1954): The Individual and His Religion. New York: Macmillan
Argyle, M. (2000): Psychology and Religion: An Introduction. London and New York, Routledge
Ariely, D. (2009): Predvidljivo iracionalni. Nevidljive sile koje upravljaju našim odlukama. VBZ, Zagreb
