O „sebi“

„Sebe“ je nemilosrdno. Govori. Računa. Zapitkuje. Kritizira. Dobacuje. Optužuje. Pohvaljuje. Potiče. Vrijeđa. Čak i u snovima nam ne da mira. Stalno nas provocira slikama u kojima nam šalje nerazumljive poruke. Nekad nas uspavljuje. Nekad nas budi. Nekad nas užasava. Nekad nas raduje. Uvijek kad se ponadamo da će nas pustiti da predahnemo, ono iznenada izroni pred našu svijest.

O pitanju

Razmišljamo o pitanju koje nam ne dopušta do kraja shvatiti vlastito postojanje, o pitanju na koje nam odgovor izmiče, o pitanju koje se opire konačnom odgovoru tko sam ja i zašto sam ovdje? Ovo nije biološko-fiziološko pitanje o vlastitom tijelu i onom nepoznatom što o tijelu još ne znamo. Ovo nije ni prostorno pitanje o mjestu gdje trenutno sjedim, stojim, o gradu i zemlji u kojoj živim. Ovo pitanje prodire dublje u mene i čini me nemirnim i znatiželjnim.

O razlogu

Razlog za život uvijek je naš i ne dolazi izvana. Jer kad bi razlog za život dolazio isključivo izvana, onda bi zajedno s njegovim propadanjem i mi propadali i nestajali. To ne znači da nas izvanjsko propadanje i gubitak razloga za život ne povrjeđuje i ne ranjava. On to čini. Ali i kad nestane razlog za život, barem na izvanjski način, još uvijek nismo spremni odustati od sebe i od pokušaja da ga pronađemo u nečemu drugom.