Svakodnevno u našim životima označavamo nešto ili nekog kao dobro ili loše. Redovito pravimo tu distinkciju, a rijetko kad se pitamo po čemu mi to procjenjujemo da je netko dobar ili loš. Ponekad dobrotu izjednačavamo sa ljubaznošću i lijepim riječima. Svakako da je to važno, ali mi ljubazno možemo i ne pomoći drugome. Bilo bi vrlo jednostavno kada bismo po nečijem mrgudnom izrazu lica odmah znali da je ta osoba loša ili obratno, kada bismo po ljubaznosti i pristojnosti mogli znati da je osoba dobra. Ovom pitanju se svakako ne bi trebalo pristupati olako, pa reći da se neki jednostavno rode takvima. Ljudska osoba je po sebi vrlo kompleksa, pa bilo kakvo jednostrano i simplificirano rješenje ili definicija ne mogu biti zadovoljavajući.

Steve Taylor, psiholog i autor, u tekstu za Psychology Today „The Real Meaning of ‘Good’ and ‘Evil’“ piše kako se dobrota ogleda u empatiji, odnosno u sposobnosti da suosjećamo s drugima, tj. da prepoznamo, razumijemo i dijelimo misli i osjećaje druge osobe. Oni koji ne njeguju tu sposobnost, uvijek sebe i svoje potrebe stavljaju na prvo mjesto i njima drugi zapravo služe kao sredstvo za zadovoljavanje vlastitih želja i nakana. Prema tome, ove druge označavamo kao loše osobe. No što zapravo znači suosjećati s drugima? Je li to samo slušanje njihovih problema ili pak ono: „Kako sam se danas rastužila kad sam vidjela jednog prosjaka“? Tj. odnosi li se empatija samo na emocionalnu razinu? Ako uzmemo za primjer velike povijesne ličnosti poput Majke Terezije ili Mahatma Gandhija, reći ćemo kako su oni bili dobri ljudi. Ali da je ta njihova dobrota ostala samo na onoj emocionalnoj razini, malo tko bi znao za njih. Oni su zapravo učinili korak više od one, reći ćemo, početne empatije. Oni su empatiju konkretizirali. Prije svega, pogađalo ih je stanje onih najsiromašnijih, prezrenih, odbačenih, ali umjesto da samo kažu kako im je žao tih ljudi, oni su im konkretno pomagali. U Bibliji imamo mnoštvo primjera koji upravo o tome govore. U opisu događaja kad Isus Krist hrani preko 4 000 ljudi prvo što kaže jest: „Žao mi je naroda“ (Mt 15,32). Dakle, Isus izražava empatiju prvo riječima, a onda djeluje. To je zapravo ključno – djelovanje. Zatim kad Isus govori kako istinski vršiti volju Očevu, navodi sljedeću prispodobu:

”Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?” Kažu: ”Onaj prvi”.

Možda onaj prvi sin nije na prvu pokazao empatiju i poslušnost, ali ipak izvršava očevu molbu. Ali to i jest ključno. On je djelovao. Kakve koristi od obećanja i lijepe priče ako nismo u stanju priskočiti u pomoć osobi koja je u nevolji ili pak kad se rastužimo ugledavši gladnu, siromašnu djecu na televizoru, a u istom trenu ne želimo donijeti majci čašu vode?

Dakle, dobrota se ne odnosi na tzv. ”plitku empatiju” kao mogućnost vidjeti svijet ”tuđim očima”, nego na ”duboku empatiju” kao mogućnost da doista ”uđemo u nečiji um” i osjetimo sve njihove emocije, tj. na neki način prestaje razdvojenost između mene i te osobe. U skladu s tim, moralni imperativ koji vrijedi za sva vremena dolazi iz ove ”duboke empatije”: „Sve što želite da ljudi čine vama, činite to i vi njima“.

U Mostaru 30. 4. 2020.

K. L.

Izvori:

https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/psihologija/empatija-razumijete-li-doista-njezino-znacenje (Stanje: 30. 4. 2020.).

https://www.psychologytoday.com/intl/blog/out-the-darkness/201308/the-real-meaning-good-and-evil (Stanje: 30. 4. 2020.).

https://www.psychologytoday.com/intl/basics/empathy (Stanje: 30. 4. 2020.).

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: dolgachov