Najopasniji i najpogubniji oblik strpljivosti je osveta. Osveta je strpljivost koja ima poguban kraj, jer kad se osvetnik osveti, strpljivost gubi smisao i prestaje. Kratki trenutak ispunjena osvetom koja je strpljivo dočekala da se ispuni blijedi, prestaje i nestaje. Međutim, ni tad osveta ne prestaje živjeti u mislima osvetnika. On razmišlja o osveti, o onome kome se osvetio, o onome kome bi se još trebao osvetiti. Osveta je smrt svakog iskrenog ljudskog strpljenja s drugim i njegovim slabostima, propustima i grijesima. Osveta je otrovna strpljivost. Izjeda osvetnika iznutra. Hrani se njegovom dušom, hrani se njegovim srcem, njegovom savješću i njegovim karakterom.

Osvetnik samo razmišlja o osveti. Ona je njegova jutarnja molitva i večernja zahvala Bogu. Osveta je otrovna strpljivost do te mjere da zamagljuje čovjeku pogled na molitvu i pogled na Boga i pogled na čovjeka. Osveta je glumljena strpljivost, prividna dobrota ispod koje se kuje zavjernički plan protiv drugoga. Nije dovoljno jednostavno osvetiti se. Odjednom. Udariti. Ubiti. Oklevetati. To je premalo. Osveta mora živjeti u osvetniku. Mora živjeti mjesecima, godinama. Mora dozrjeti u pakleni plan protiv drugoga. Mjeseci i godine su vrijeme kovanja plana. Ne može i ne smije biti jednostavan plan niti na brzinu, niti iznenada.

Plan mora biti prožet nutarnjim stanjem osvetnika. Ljubomorom, zavišću, mržnjom koje sazrijevaju kroz mjesece i godine. I onda napad. Iznenada. Bez najave. Bez pružanja mogućnosti da se drugi brani. Užitak osvete penje se do neslućenih vrhunaca. Mjeseci i godine zavisti, ljubomore i mržnje eksplodirali su u jednom udarcu, jednoj kleveti, jednom odbacivanju, jednom ostavljanju, jednom vrijeđanju, jednom omalovažavanju. Žrtva se ne brani, ne shvaća, ne razumije. Iznenađena je. Osvetnik nije. Mjesecima i godinama gledao je to lice u svojim mislima. Gledao je to tijelo. Te oči. Usta. Glavu. I sada je drugi pred njim. Bespomoćan i iznenađen.

Osvetnik ne udara odmah. On mora objasniti što se ima dogoditi. Objašnjava svojoj žrtvi kao da piše epsku pjesmu ili narodni ep. Osvetnik se osjeća kao pjesnik. Poezijom svoje osvete otvorio je neslućene dubine ponora, tame. I u tome uživa. Prožet osjećajima neopisivog užitka osvetnik odgađa završni čin. Želi uživati. Hoće da čin osvete traje vječno. Ali ne može. Žrtva u jednom trenutku se prestaje boriti, ne uzvraća i prihvaća svoju sudbinu. Osvetnik to ne želi. Prije nego žrtva uspije izgovoriti riječi isprike, žaljenja, osvetnik zadaje udarac i time dostiže svoj otrovni vrhunac. Osveta je izvršena svečano, poetično, a u osvetnikovim mislima još uvijek odzvanja obećanje dano prije nekoliko godina ili mjeseci uobličeno u frazu gdje se čak i Bog spominje: Vidjet ćeš ti svoga Boga!!! Ispada da je i Bog na njegovoj strani. Osveta je izvršena. Užitak osvete polako jenjava. Što sad? Osvetnik razmišlja. Nisam se dovoljno osvetio. Trebao sam više. Ali žrtve više nema. Nestala je. Ali imaju drugi. I oni zaslužuju osvetu. I tako u ludilu vječnog kruga osvetnik traži ponovo žrtvu.

Osveta je otrovna i proždiruća strpljivost. To je gladna strpljivost koju je nemoguće nahraniti i napojiti. To je proždiruća strpljivost koja jede i dušu i srce, ali i kosti i meso. To je otrovna strpljivost koja se ujutro moli, a navečer zahvaljuje Bogu što joj je darovao još jednu žrtvu. To je strpljivost bez Boga, bez milosrđa, bez ljubavi. Osveta je strpljivost mržnje same sa sobom. Strpljivost koja proždire i jede osvetnika u njegovom vječnom traženju žrtve prije nego sam sebe pojede do kosti i pretvori se u kostur. Kostur koji otrovan, proždrt osvetom ne shvaća da uopće više nije čovjek niti liči na čovjeka.

U Sarajevu, 18. 7. 2017.

O. J.