Trebat će puno vremena da se uklone stereotipi o ljudima koji idu u kupovinu. Jedan od njih je kako to čine samo žene, dok muškarci to ne rade i drugi kako ljudi kojima je dosadno, koji nemaju što raditi i koji su intelektualno površni idu u kupovinu. Činjenica da svi idemo redovito u kupovinu već dovoljno govori o pogrješnosti tih stereotipa, a ima ih još. Ovdje nećemo pisati o stereotipima.
Trgovački centar je kao kazalište, za njega se sređujemo i uređujemo. Ne želimo biti viđeni u „lošem“ izdanju. Izlozi trgovačkih centara i van i unutra su kao kazališne kulise, tu su da nam privlače i zadržavaju pažnju. Prodavači su poput sporednih glumaca u predstavi. Smješkaju nam se, pristojno pozdravljaju, koriste različite glumačke tehnike bilo govora bilo gesta, ali cijelo to kupovno ili prodajno kazalište bilo bi prazno i napušteno da nije nas glavnih glumaca. Mi smo glavni likovi u toj predstavi, glavni glumci zbog kojih je cijela predstava, zajedno s kulisama, mi smo glumci zbog kojih je cijelo to kazalište i napravljeno.
Kao da smo svjesni da je trgovački centar poput kazališta. Pristojno se oblačimo, nastojimo se pristojno ponašati (ne uvijek uspješno), odlično igramo svoje uloge uspješnih ljudi, poslovnih ljudi, ljudi punog novčanika. Čak i rekviziti, kazališnim rječnikom rečeno, služe našoj glumi: mobiteli, torbe i torbice, jakne, hlače, cipele, način hodanja, govora, način gestikuliranja. Naš susret s prodavačicom može svakako ući u antologije glumačkog umijeća.
U onom trenutku kad znaš i osjećaš da je prodavačica umorna i da joj nije ni do čega i kada joj želiš malo napakostiti kao da te zanimaju cipele u izlogu, a zapravo joj samo malo želiš zagorčiti kraj radnog dana. I to izgleda sve tako ljubazno i pristojno da zaslužuje mjesto u antologiji najbolje odglumljenih scena. A o glumačkim vještinama u susretima s prijateljima i poznanicima koje ne volimo da ne govorimo. U ovom prodajnom kazalištu se grlimo i ljubimo do iznemoglosti, žalimo se kako se nismo dugo vidjeli i kako se obvezno moramo sresti, a zapravo se ne podnosimo.
Povremeni glumac koji otvoreno pokazuje da mu u ovom kazalištu ne odgovara predstava i da mu je predstava pomalo i dosadna i jednolična u drugim glumcima zna izazvati osjećaj neugode. Od njega se na brzinu sklonimo, a i sporedni glumci, odnosno, prodavači vrlo brzo sa scene komedije i smijeha, kad je takav glumac u pitanju, prebace se na scene drame i tragedije. Trgovački centar je tip otvorenog kazališta koje radi svaki dan i gdje svatko igra ulogu glavnog glumca, svaki od nas koji kupuje glavni je glumac u svojoj predstavi, nitko nije i nema sporednih glumaca osim prodavača. Naša posjeta prodajnom kazalištu uvijek se odvija u četiri čina koji mogu početi bilo kao komedija bilo kao drama, ali uvijek imaju tragičan završetak.
Prvi čin: Odlazak u trgovački centar kao početak komedije ili drame
Odlazak u trgovački centar zahtjeva dugotrajne glumačke pripreme, izbor garderobe koja odgovara sceni je li kiša, hladno toplo ili vruće. Izbor rekvizita za posjet prodajnom kazalištu, samo mobitel bez torbe, manja ili veće torba, šal ili bez njega. Izbor glumačke šminke, jaka ili slaba šminka, samo brada ili skroz brijanje, ili brada stara par dana. Kosu u rep ili raspušteno, šišanje na kratko ili samo skraćivanje na zatiljku i oko ušiju. Nismo ni svjesni koliko često traju naše glumačke pripreme za prodajne kazališne daske na kojima želimo nastupiti.
Nakon odabira garderobe slijedi izbor drugog glavnog glumca, ili više njih. Ako smo obiteljski ljudi i imamo djecu, glumačke pripreme mogu potrajati dugo, često izazivaju nervozu, dernjavu i plakanje, pa se odlazak u prodajno kazalište umjesto opuštene komedije može pretvoriti u pravu dramu. Ako smo samci, a imamo najboljeg prijatelja i prijateljicu, onda glumačke pripreme uglavnom teku mirno tek s povremenom usporedbom glumačke garderobe i rekvizita. Ako smo se tek vjenčali, komedija bi trebala biti valjda zagarantirana!
Posebno mjesto u prvom činu našeg posjeta prodajnom kazalištu zauzima proizvod kojega želimo. Ako nam je prodavačica već javila da nas proizvod čeka i da ne trebamo žuriti, onda prvi čin našeg odlaska u prodajno kazalište traje kao opuštena komedija, ne žurimo, čak ponekad zbog glumačkog uzbuđenja dolazimo skoro kad se kazalište treba zatvoriti samo da uzbuđenje traje što duže, osjećamo leptiriće u trbuhu kao da smo prvi put zaljubljeni ili ćemo dobiti nagradu za najboljeg glumca. Međutim, ako nam je prodavačica javila da trebamo požuriti jer će proizvod nestati, onda se odlazak u prodajno kazalište pretvara u dramu, a zna završiti i kao tragedija. Prvi čin našeg odlaska u prodajno kazalište hoće li biti komedija ili drama ne ovisi o nama kao glumcima, nego o proizvodu kojega žudno vrebamo i želimo imati.
Drugi čin: kupovina ili nastavak komedije ili drame
Ovisno o proizvodi kojega želimo ako je dostupan i čeka nas, naš ulazak u prodajno kazalište je samouvjeren. Opušteno se smješkamo, čavrljamo, dobacujemo i pažljivo i precizno, ali nevidljivo svojim izvanrednim glumačkim talentom ciljamo očima na izlog gdje nas čeka naš omiljeni proizvod: novi mobitel, parfem, torba, cipele, laptop, tablet. Uzbuđenje je do te mjere na razini da nas preplavljuje nevjerojatna toplina. Na trenutak pomislimo da je ovaj lagani filmski prilazak izlogu i željenom proizvodu uzbudljiviji od vođenja ljubavi. Međutim iznenada nas nešto presiječe u našem zanosu. Novac. Grozničavo tražimo po torbi i džepovima i onda napipamo spasonosni komad tvrde plastike. Kartica. Brišemo znoj s čela, hvala Bogu spašeni smo! (Doduše, nismo spašeni od minusa na kartici, ali to trenutno nema veze, time ćemo se baviti kasnije).
Gledamo proizvod, nestrpljivo gledamo kutiju na pultu, čekamo puni uzbuđenja, konačno kartica je provučena. Prodavačica s najljepšim osmijehom na svijetu nam kaže: „Izvolite!“. Uzimamo vrećicu. Neopisiv osjećaj uzbuđenja je na vrhuncu!
Ako proizvod nije dostupan i ako nam je prodavačica javila da možda neće biti proizvoda dok mi stignemo u posjet prodajnom kazalištu, zamislite se u obrnutoj slici od ove gore opisane sa svim najgorim mogućim negativnostima, i bit će dovoljno da shvatite da vam predstoji prvo drama, a onda vjerojatno i tragedija s elementima kozmičke katastrofe. To će biti dovoljno!
Treći čin: Završetak kupovine i odlazak iz prodajnog kazališta
Proizvod je u vašim sigurnim rukama ili duboko u vašoj torbi. Sada možete uživati malo i u drugim sadržajima kazalištima. Ne smeta vam što vam djeca stalno nešto galame i traže i oni su vješti mali glumci, a kako ne bi bili kad uče od najboljih u tom poslu, to jest od vas. Gledajući vaše uzbuđenje, radost i blistav osmijeh jer ste neku vrećicu stavili u torbu, i ona žele vrećicu možda više zbog vašeg osmijeha i radosti, jer im to nedostaje kod kuće, nego zbog nekog proizvoda kojega ćete im uzeti.
Ne smeta vam što je vaša najbolja prijateljica ili prijatelj s vama Štoviše, nastojite da to uzbuđenje pretočite u riječi, objasnite koliko su vam značili u ovom glumačkom poslu danas, njihova podrška, njihovo iskustvo u kupovini su vam bili od velike važnosti. Sada vas već pomalo uzbuđenje popušta i konačno počinjete primjećivati i druge glumce, veliki broj njih koji kao i vi s izgledom uzbuđenja i sjaja u očima grčevito drže vrećice u rukama i idu bilo na kavu bilo prema izlazu. Vi želite prije završnog čina malo odmoriti, popiti kavu, pročavrljati s drugim glumcima koji su s vama. Sjedate u bar opušteno, nezainteresirani ste zato hoće li i drugi glumci uspjeti postići ono što ste vi, doći do svoga žuđenog proizvoda danas. Vi ste svoju glumačku zadaću za danas obavili.
U trenutcima čak pomišljate da više ne treba glumiti, čin je odigran, scena je gotova, ali iz solidarnosti prema drugim glumcima još ćete malo igrati svoju ulogu. Konačno, vrijeme je za odlazak sa scene. Odlazite zadovoljni, pomalo emotivno iscrpljeni od uzbuđenja, gledate u izlazna vrata prodajnog kazališta i nije vas strah. Prodajno kazalište će i sutra biti otvoreno, a i idućih 365 dana koji su pred vama.
Četvrti čin: otvaranje kutije i tragični svršetak
Jedan od prijatelja, prijateljica, muž, supruga koji je išao s vama želi da još malo prođete gradom na večeru i druženje. Vi ne želite. Nestrpljivi ste. Želite otvoriti kutiju što prije i kažete njoj ili njemu kako vas boli glava, umorni ste, sutra morate na posao, i bez ikakve rasprave naređujete taksisti da vas vozi kući. Ako imate djecu, već ste malo nervozni što ćete morati sačekati malo duže dok djeca zaspu da ostanete sami sa svojom kutijom.
Nakon minuta ili sati, ovisno koliko vam je trebalo, konačno ste sami i kutija je pred vama! Više niste glumac, u pidžami ste, nemate šminke na sebi, nemate rekvizita, sad ste samo potrošač koji zaluđeno gleda u kutiju pred sobom. Sada uzbuđenje također doseže vrhunac veći i od same kupovine. Dodirujete kutiju polako uklanjate najlon, ljepljive, trake i otvarate! Pred vama je zaslužena nagrada! Gledate novi mobitel zaluđeno, tako je lijep, savršen, ne želite ga ni dodirnuti samo ga gledate i uživate. Nije važno što je prethodni model kojega već imate izašao samo prije pola godine. Gledate novi laptop, nove cipele, novu jaknu, novi parfem, novu igračku, novi tablet. Nije važno koji proizvod gledate, ali ne možete skinuti svoj pogled. Konačno, kao da dodirujete nešto sveto, vadite proizvod iz kutije i tada počinje tragični svršetak posjeta prodajnom kazalištu. Još uvijek ste uzbuđeni, ali uzbuđenje je sad prožeto razočaranjem što već ujutro neće biti uzbuđenja, mobitel će biti samo mobitel, cipele samo cipele, tablet samo tablet, a minus na kartici će vas dočekati na kraju mjeseca kao i prošlog mjeseca i tolikih mjeseci prije.
Umjesto zaključka
Ima i onih koji se neće složiti kako je posjeta prodajnom kazalištu osuđena na tragični završetak uvijek i svaki put, ali ono što je uvijek tragično za nas kao glumce je gubitak uzbuđenja kad proizvod izgubi svoju privlačnost kao i nastali osjećaj razočaranja zbog samog proizvoda kada nas prestane zanimati. Tada ni mi više ne želimo glumiti i prestajemo glumiti. Tada postajemo tek obični ljudi, radnici, potrošači, umorni od posla, minusa na karticama, ljuti na sebe što smo se dali zavesti, ljuti što imamo kuću punu stvari koje više nikada nećemo upotrijebiti.
Stalno pokušavanje da se uzbuđenje vrati kroz kupovinu čini se kao uzaludan posao, jer se ne kupuje više zbog samih proizvoda od kojih neke moramo kupovati jer su nam potrebni za praktični život, nego zbog uzbuđenja same kupovine koja se uvijek odvija otprilike u ova četiri čina i uvijek nakon što otvorimo kutiju uzbuđenje polako prestaje i nastavlja se naš trud da ga ponovno pronađemo u prodajnom kazalištu gdje smo mi glavni glumci i gdje je cijela scena postavljena samo za nas. U prodajnom kazalištu jedini koji trajno osjeća uzbuđenje i trlja ruke i ne treba glumiti je redatelj predstave, a mi iako glavni glumci, nažalost nismo redatelji, tako da često glumimo u predstavi koja je napisana i režirana za svakoga od nas pojedinačno.
U Sarajevu, 9. 6. 2017.
O. J.
