Petak, 22 studenoga, 2024

Pisanje rukom je nekako naš osobni čin i događaj. Ako se netko još sjeća koliko je značilo ručno napisano pismo nekoga izdaleka koje se dugo čekalo, nekoliko puta čitalo, godinama čuvalo, onda razumije i važnost te značenje pisanja rukom, tj. rukopisa.

Danas nam se čini skoro pa nemogućim zamisliti da bismo mogli neko predavanje, tezu, magisterij, doktorat ili knjigu pisati rukom. Pred nama izranja misao kako bi pisanje rukom nečega što ima više od recimo pedesetak stranica trajalo veoma dugo. Koliko grešaka u pisanju ne bismo mogli ispraviti nego bismo morali prekrižiti i nastaviti pisati dalje? Koliko bismo misli morali započeti pa prekinuti na pola pisanja da bismo napisali drugu misao koja nam se čini boljom, jasnijom, važnijom. Kako bi tek izgledala neka naša knjiga pisana rukom, bez mogućnosti da ispravimo greške, započete i prekinute misli.

Tko bi još na sve to mogao pročitati naš rukopis, trenutke kada su nam zbog nervoze slova raštrkana, nečitljiva, gruba i nepravilna, trenutke kada su nam zbog mira, slova lijepa, uredna, široka, nježna? Kako bi gledali danas na nekoga tko bi sjeo za stol i uzeo na primjer olovku ili pero umočeno u tintu i na velikom komadu papira počeo polako, precizno i s pažnjom nešto pisati? Danas se ovakav način pisanja ostavlja uglavnom za svečane prigode, potpisivanja svečanih ugovora, deklaracija, političkih odluka.

Nekada su svi pisali na ovaj način, danas je pisanje rukom neka vrsta svečanog događaja. Pisanje rukom nije posao, nije rad, pisanje rukom je prije svega događaj i iskustvo samog sebe. U pisanju rukom ono što pišem nekako ostaje i jest dio mene, bolje pamtimo ono što rukom pišemo, više se osjećamo ispunjeno kada pišemo rukom. Pisanje rukom je nekako naš osobni čin i događaj. Ako se netko još sjeća koliko je značilo ručno napisano pismo nekoga izdaleka koje se dugo čekalo, nekoliko puta čitalo, godinama čuvalo, onda razumije i važnost te značenje pisanja rukom, tj. rukopisa.

Neosobno pisanje

Ne možemo danas zamisliti život ni rad bez pomoći različitih uređaja, među koje svakako spada kompjuter kao sredstvo pisanja. Kompjuter nudi daleko više mogućnosti nego pisanje rukom, pogotovo u tehničkom smislu brisanja, ponovnog pisanja, uređivanja, formatiranja, napose brzine kada nam nedostaje vrijeme za završetak pisanja. Kompjuter je izvanredna pomoć i bez njega je teško zamisliti pisanje, kao i standarde koji su propisani i prihvaćeni svugdje kada je riječ o pisanju. Kompjuter nema nedostatke u smislu pisanja, uglavnom ima prednosti i mogućnosti o kojoj naše drhtave i nesigurne ruke mogu samo sanjati.

No svejedno, kompjuter nema ono što je ponekad nama najvažnije, a to je da osjećamo pisanje kao svoj vlastiti događaj, kao svoje osobno iskustvo, a ne kao posao i rad s kojim nismo povezani. Pisanje na kompjuteru iako efektivno, brzo, iako daleko lakše i preciznije, manje je osobni događaj – osobno iskustvo. Nekad imamo osjećaj da ne sudjelujemo u samom pisanju, da smo od njega odvojeni. To iskustvo neosobnog pisanja prelilo se i na korištenje drugih uređaja, napose mobilnih telefona. Sve pisanje pomalo je postalo neosobno, SMS, elektronska pošta, uredno formatirani tekstovi, elektronske poruke svih vrsta preko različitih uređaja. Ponekad dok odgovaramo na elektronsku poruku lupkajući prstima po tipkovnici ili ekranu mobitela i sami pomalo razumijemo i osjećamo da na neki način ne sudjelujemo u tome. Nije da za nas te poruke nemaju značenja ili smisla, dapače ponekad su nam prevažne. Radi se prije svega o našem osobnom iskustvu ili doživljaju pisanja, a ne o našoj interpretaciji poruke.

Bliskost pisanja

Pisanje je na neki način jedna vrsta procesa u kojem mi sami ne samo sebe izražavamo drugima nego i upoznajemo sami sebe. Ako imamo neki svoj stari tekst, bilo kratki ili dugi koji smo pisali rukom, uzeti ga i ponovno čitati nije samo čitanje nekog teksta. Stari tekst koji smo rukom napisali je posebno iskustvo samog sebe u određenom trenutku vlastitog života. Gledati sva ta kriva, raštrkana, neuredno složena slova, riječi i rečenice otvara jedan prostor u kojem razmišljamo o tom događaju koji smo opisivali ili koji nam se dogodio, u tim slovima, riječima i rečenicama promatramo sebe.

Ne reagiramo isto kada vidimo i čitamo samo svoj potpis na komadu papira među uredno i jednolično poredanim slovima koja sva izgledaju isto i kada gledamo i čitamo neki svoj – ili tuđi nama poslan – privatni rukopis o nekom važnom događaju iz našega ili njegovog života. U tome postoji određena bliskost između onoga što smo napisali i nas samih, kao da je taj privatni rukopis kojega čuvamo i povremeno čitamo naša vrlo osobna i intimna stvar koju nećemo olako podijeliti s drugima, kao što ćemo im dati par uredno formatiranih i isprintanih stranica.

S druge strane, svijet „savršenih“ elektronskih slova, riječi i rečenica možda je vrlo sličan modernom ušminkanom, izvještačenom i psihofarmaticima „popravljenom“ društvu … ono kad istovremeno osjećaš da je sve u redu i ništa nije u redu … kad se u zraku osjeća višak savršenstva i manjak ljudskosti.

Umjesto zaključka

Ne treba radikalno suprotstavljati i međusobno isključivati pisanje rukom i pisanje na kompjuteru, jer svako od njih ima i svoje prednosti i svoje nedostatke. Ono na što se treba podsjetiti jest da sljedeći put nekome tko nam je blizak, važan, napišemo nešto svojom vlastitom rukom, pismo u kojem ćemo i sebe i druge podsjetiti kako je pisanje posebno iskustvo koje nas međusobno blisko veže i ostavlja u kontaktu s drugima, i kako smo mi jedina bića koja pišu i pisanjem izražavaju sami sebe. Možda bismo mogli danas ili sutra rukom napisati nešto sebi ili nekomu drugom, barem kratku poruku, poziv, poticaj, čestitku…

 

U Sarajevu, 29. 5. 2017.

O. J.

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment