Živimo u svijetu gdje ne želimo da nas se zna; tolike zaštitne mjere privatnosti na društvenim mrežama i drugim komunikacijskim kanalima govore kako čovjek danas ne želi da ga se zna. Taj bijeg od toga da ga se na bilo koji način zna utječe na čovjeka i njegove konkretne odnose s konkretnim ljudima gdje ponekad ne dopušta ni onima koji su mu najbliži da mu se bilo fizički bilo duhovno približe jer ga znaju „u dušu“, nego ih odbija od sebe misleći da ljudi koji ga znaju napadaju njegovu privatnost.
Čitajući novine ili internet često nažalost nailazimo na vijesti o tome kako je netko počinio nekakav teški zločin. Nakon toga slijede analize stručnjaka, psihologa, sociologa, analitičara, kako i zbog čega je do toga došlo, je li se moglo predvidjeti ili spriječiti takvo nešto? Među svim tim izjavama i informacijama koje do nas stignu i mi sami često puta pokušavamo shvatiti što se dogodilo i zašto. Međutim, zbog velikog broja informacija koje jednostavno ne možemo odjednom primiti pa smatramo ili da su sve jako važne ili nevažne, uvijek postoji jedna osoba koja će možda na najbolji način izreći jedan suvremeni paradoks našega življenja. Ta osoba je susjed i njegova izjava je jedna vrsta mantre – ponavljajuće rečenice koja otprilike glasi kako je osoba koja je počinila tako stravičan zločin bila mirna, tiha, povučena, uvijek bi pristojno pozdravila na stubištu i sl.
Znati
Postoji velika razlika između znati nekoga i poznavati nekoga. Znati nekoga znači da je osoba s kojom komuniciram, s kojom se susrećem, osoba kojoj vjerujem, osoba čije navike, karakter i dušu poznajem. Majka zna svoje dijete, muž ili žena zna svoga supružnika, prijatelj zna svoga prijatelja. Kada kažemo da znamo, onda smo uvjereni da nam ništa nije promaklo o nečemu ili nekomu. Kada nekoga znamo to znanje prate i određeni osjećaji kao što su sigurnost, povjerenje, bliskost, duboka povezanost. U svijetu u kojem živimo zbog velikog broja ljudi kojima smo okruženi svaki dan, zbog svakodnevnih susreta s novim licima, broj ljudi koje znamo se sveo na vrlo mali i uzak krug ljudi, najčešće obitelj i tu i tamo neki prijatelj. Osobe koje znamo su uvijek u centru naše pažnje i našeg interesa, zanimamo se za njihov život, njihove probleme i poteškoće, njihove planove i motive. Naše zanimanje za njih dolazi iz činjenice da znamo tko stoji pred nama, ne samo u fizičkom izgledu, nego i u nutarnjem karakteru i raspoloženju. Stoga znati nekoga uvijek uključuje na neki način brigu za njega ili nju, živo i stalno zanimanje za njegov život. Znati nekoga znači biti opterećen njime u smislu brige i zabrinutosti za njegov život, njegovu budućnost, njegove planove, njegove motive.
Znati i privatnost
Međutim, znati nekoga danas se shvaća uglavnom negativno, kao nastojanje da se „proviri“ u nečiju privatnost, pa čak i neki najbliži ljudski odnosi kao što su obiteljski i prijateljski opterećeni su ovim negativnim pristupom gdje se znati osobu tumači kao napad na njezinu privatnost. Živimo u svijetu gdje ne želimo da nas se zna; tolike zaštitne mjere privatnosti na društvenim mrežama i drugim komunikacijskim kanalima govore kako čovjek danas ne želi da ga se zna. Taj bijeg od toga da ga se na bilo koji način zna utječe na čovjeka i njegove konkretne odnose s konkretnim ljudima gdje ponekad ne dopušta ni onima koji su mu najbliži da mu se bilo fizički bilo duhovno približe jer ga znaju „u dušu“, nego ih odbija od sebe misleći da ljudi koji ga znaju napadaju njegovu privatnost. U zbrci koja nastaje između onoga što je zaista privatno i nije za „javno“ promatranje bez obzira o kakvom i čijem se zahtjevu radilo – i onoga što je privatno ali djeljivo s bliskim ljudima jer nas znaju – nastaje fenomen „poznavanja“, fenomen izrečen u izjavi susjeda: bio je miran, povučen, čak bi pristojno i pozdravio na stubištu!
Poznavati
Mi generalno poznajemo veoma puno ljudi. Sama činjenica života u velikom gradu otvara mogućnost poznavanja velikog broja osoba. Upotreba društvenih mreža tu mogućnost pojačava do neslućenih mogućnosti. Više nismo osuđeni poznavati samo susjede u svojoj zgradi ili ulici, sada možemo poznavati ljude širom svijeta, različitih profila, godina, religija, kultura, interesa. Poznavati nekoga obično izričemo u izrazu „znamo se iz viđenja“, odnosno poznajemo nekoga površno, usputno. Poznavati nekoga znači ne dijeliti iste interese – možda ih i imamo – ali se ne znamo na taj način.
Poznavati nekoga znači ne pokazivati interes za njegov život, za njegove motive, planove, osjećaje, tjeskobe. Fenomen „poznavanja“ ljudi je praktičniji jer ne zahtjeva našu stalnu pozornost i usmjerenost na osobu, ne zahtjeva našu opterećenost drugom osobom i na poseban način ne zahtjeva naš osjećaj brige i zabrinutosti za drugoga. Poznavanje je vrlo ugodan, kratak, neobvezan i ne opterećujući susret s drugim. Iz poznavanja ne nastaje zahtjev drugoga prema nama o tome kako moramo o njemu brinuti, s njim suosjećati i jednostavno biti s njim. Volimo poznavanje drugog jer je poznavanje neopterećenost.
Neki novi ideali: privatna kuća na malom privatnom planetu…
Poznavati i privatnost
Fenomen „poznavanja“ drugog nastaje upravo zbog pitanja o privatnosti, jer poznavati nekoga znači da nas ne zanima njegova privatnost, njegov privatni život. Iako je to dobro i potrebno u velikom broju naših susreta s drugim ljudima, to poznavanje kao nezainteresiranost za drugoga postaje problem kada se ono pojavi kao zahtjev ili ultimatum tamo gdje se osobu ne može jednostavno poznavati, nego ju se mora i treba znati; gdje se ne može za nju biti nezainteresiran, nego se mora biti opterećen njome kao što su recimo odnosi unutar obitelji ili oni između bliskih prijatelja.
Međutim, i suviše jak naglasak na poznavanju i s njim povezanim pitanjem o apsolutu privatnosti dovodi do sukoba među ljudima koji se znaju. Ljudi koji se znaju na način kako je gore opisano ne poznaju apsolut privatnosti, oni imaju dijeljenu privatnost, uvijek su u brizi jedno za drugo, uvijek su na neki način u središtu interesa onoga drugoga i takvih ljudi i odnosa nema previše. Oni su svedeni na rijetke i dragocjene međuljudske odnose.
Sukob nastaje onda kada privatnost postane apsolut i osobe više ne dopuštaju jedna drugoj da se znaju. S vremenom odnos prestaje biti „znati drugu osobu“ i pretvori se u „poznavati drugu osobu“, površno, neopterećeno i usput. Na taj način, poznavati kao suvremeni fenomen zapravo rastače malo pomalo dijeljenu privatnost, jer privatnost se ne sastoji samo u tome da nešto želimo s pravom zaštititi, nego se privatnost sastoji i u tome da postoji osoba ili osobe s kojima ono što štitim mogu podijeliti bez straha da će moja privatnost biti povrijeđena.
Paradoks poznavanja svodi privatnost isključivo na jednu osobu koja sebe mora i treba zaštititi od svih čak i od onih koji osobu zaista znaju, pri čemu se ona privatnost koja se dijeli recimo između bliskih obiteljskih članova ili bliskih prijatelja polako ali sigurno gubi i svi se pretvaramo u osobe koje poznaju jedni druge, ali više ne znaju jedni druge, odnosno apsolutno štitimo svoju osobnu privatnost, gubeći pri tom malo pomalo onu privatnost koju smijemo podijeliti s osobom ili osobama koje nas znaju.
Umjesto zaključka
Svakodnevno nailazimo na vijesti gdje ne samo mi, nego i susjedi tih ljudi ostaju iznenađeni njihovim postupcima ponavljajući mantru: „Bio je tih, miran, povučen, pristojno bi pozdravio na stubištu“. To ne vrijedi samo za odrasle ljude koji počine nešto stravično. To možda još više vrijedi za mlade ljude koji često puta u nemogućnosti da ih se čuje pribjegnu krajnjem i radikalnom rješenju oduzimanja vlastitog života. I tu se opet ponavlja jedna mantra: „Bio je mlad, pun života, veseo, tek upisao fakultet, sportaš, uvijek bi veselo pozdravio na izlazu iz zgrade“. Kako se onda dogodi da netko miran, tih, fin i povučen učini stravičan zločin ili netko tko je veseo, pun života, oduzme sebi život? Svaki put kad čujemo ili pročitamo takvu izjavu, to nam je podsjetnik da mi sve više i više jedni druge poznajemo, a sve manje i manje jedni druge znamo i da u međusobnim odnosima postoje trenutci kada moramo i trebamo jedni druge znati koliko god to bilo opterećujuće, a ne samo jedni druge neopterećeno i usput poznavati.
U Sarajevu, 21. 5. 2017.
O. J.
