Trgovinu ne treba uzimati olako, a još manje podcjenjivački. Štoviše, treba se itekako čuvati onih koji osuđuju životnu logiku „fifty/fifty“. Jer tko kaže da to nije ljudski, to je obično znak da vam je isti/ista spremio/la neki „eighty/twenty“ ili čak „ninety/ten“ odnos – i to naravno – u vlastitu korist.

Ako je netko studirao ekonomiju, lako će se prisjetiti kako se u okviru traktata „političke ekonomije“ jedna od uopće prvih lekcija odnosila na tzv. univerzalni zakon trgovine, a to nije ništa drugo nego ono sasvim jednostavno „jeftinije kupovati, skuplje prodavati“ pravilo. Ovaj zakon je univerzalan jer nije uvjetovan vremenski i prostorno, što će reći da ako bi ste sad na primjer nekakvim vremeplovom otplovili u staru Kinu 1000 godina pr. Kr., na lokalnoj tržnici biste vidjeli sasvim udomaćene prizore kako trgovci pokušavaju skupo zacijeniti svoju robu dok je kupci istovremeno pokušavaju što jeftinije dobiti. Dakle, tako je oduvijek i svugdje bilo, što će reći da se ovdje radi o nečemu duboko utkanom u našu ljudsku prirodu.

Pozitivni i negativni okvir

Kao i sve drugo na svijetu, i ovaj zakon se može promatrati bilo iz pozitivnog, bilo iz negativnog kuta. Neki bi s obzirom na izneseno ovdje rado počeli govoriti o posvemašnjoj sebičnosti ljudske prirode te o faktičnoj nemogućnosti istinskog međuljudskog altruizma. No, cijela stvar se može i pozitivno sagledati: Svatko je od nas sam sebi najbliži i svatko je od nas jedno zasebno središte svijeta. Stoga je logično da po prirodi stvari sebe cijenimo više od drugih. Naravno, ovo se ne odnosi samo na trgovinske relacije nego i na bilo što drugo u životu. U tom smislu, najtočnije mišljenje je obično ono baš moje osobno mišljenje. Zapravo, nemamo pojma je li naše mišljenje uistinu toliko točno, ali tako barem osjećamo. Slično tome, obično je moja osobna zasluga znatno veća od zasluga drugih ljudi, a isto tako i bol: Naime, gotovo uvijek u konfliktnim situacijama imamo dojam da su nas drugi znatno više povrijedili nego mi njih. Ljudi su u ovo toliko sigurni da bi se zakleli bilo čim, a i zaklinju se… Distorzija percepcije proistekla iz centriranosti u vlastiti svijet ide tako daleko da nam ista stvara privid kako se drugi ljudi zasigurno slažu s našim nutarnjim stavovima, ali eto, kao iz čistog bezobrazluka ne žele to priznati. Stoga, za svakog čovjeka veliki korak u životu predstavlja onaj trenutak kad konačno shvatimo da nam se drugi uglavnom ne protive iz tog nekakvog bezobrazluka nego iz čvrstog subjektivnog uvjerenja kakvo je i naše. I zatim, postupno kroz učenje, diskusiju, raspravu, tj. kroz intenzivnu interakciju s drugim ljudima, čovjek polako dolazi do onih zajedničkih objektivnih istina.

Definitivna neisplativost kriminala

Kako rekosmo na početku, univerzalni zakon trgovine podrazumijeva da je cjenkanje oko proizvoda sasvim normalno i prirodno. Svoj rad, kao i sami sebe obično visoko cijenimo, s tim da drugi imaju prirodno pravo pokušati to osporiti … pa se na kraju nađemo negdje na realnoj i objektivnoj sredini.

Međutim, od kad je svijeta i vijeka u svim kulturama se podrazumijevalo da pored onog poštenog trgovca postoji i onaj nepošten, a slično je vrijedilo i za kupce. Univerzalni zakon trgovine podrazumijeva da svoju robu smiješ zacijeniti nešto više nego što vrijedi, ali zato uopće ne podrazumijeva da smiješ prodavati neispravnu ili pokvarenu robu kao zdravu i ispravnu ili slično, da prodaješ nešto što nije tvoje, ili čak da prodaješ nešto što zapravo ni ne postoji.

Jedan od najstarijih pisanih zakona na svijetu – 37 stoljeća star Hamurabijev zakonik veliku pozornost posvećuje upravo imovinskim odnosima. Od ukupno 282. člana, 121 je posvećen trgovačkim, poslovnim, kao i pitanjima naslijeđa. Ovdje bi osobito mogli podcrtati recimo članke VII. i X. koji pod prijetnjom smrtne kazne potiču trgovce i kupce da svoje poslove ne sklapaju bez pisanog ugovora ili barem ne bez prisustva svjedoka. Očito je da je već u ono vrijeme bilo puno i kupaca i trgovaca koji su se naknadno žalili da su prevareni, pa je pravedni, ali i izrazito okrutni vladar Hamurabi odlučio ovakve stvari sasjeći u korijenu. Cjenkanje da, ali u okvirima poštene i transparentne trgovine!

Vidimo, ljudi su oduvijek pokušavali varati i obmanjivati, no takvi bi se isto tako oduvijek prije ili kasnije nasukali o hridinu neumoljivih prirodnih zakona.

Slika 1: Jednostavna tržnica s Papue Nove Gvineje

Debalans uloženog i dobivenog

Univerzalni zakon trgovine nas neminovno podsjeća i na svu ozbiljnost i odgovornost življenja. Kako već rekosmo, ispade da nije grijeh ako nekada iz neke situacije dobijemo nešto više nego što smo uložili, no veliki je i grijeh i problem ukoliko negdje i u nečemu imamo ogromna očekivanja, a nismo uložili ništa konkretno ili smo uložili tek neznatno malo. Ovako nešto jednostavno ne prolazi, jer nije u skladu s prirodom, i što prije to shvatimo priuštit ćemo manje problema i sebi i drugima.

Umjesto zaključka: i ekonomija spasenja je jedna vrsta uzvišene trgovine

Trgovinu ne treba uzimati olako, a još manje podcjenjivački. Štoviše, treba se itekako čuvati onih koji osuđuju životnu logiku „fifty/fifty“. Jer tko kaže da to nije ljudski, to je obično znak da vam je isti/ista spremio/la neki „eighty/twenty“ ili čak „ninety/ten“ odnos – i to naravno – u vlastitu korist.

Trgovinske implikacije po sebi dotiču čak i čovjekovu relaciju s Bogom. U Kršćanskoj teologiji postoji vrlo važan pojam „ekonomije spasenja“. Njemački teolog Ottmar Fuchs kaže da je i ekonomija spasenja po sebi jedna vrsta ekonomije, ali koja se bazira na načelima milosrđa, pri čemu mi investiramo otprilike jednu kap osobnih zasluga u nepregledno more božanskoga milosrđa. I premda je kap samo kap, ona ipak u svemu tome mora postojati: kap dobrote, kap ljubavi, kap praštanja, kap zahvalnosti … bez nje ne ide!

Pred nama ljudima se kao veliki izazov pokazuje i nezgodna datost po kojoj od dobrih ljudi očekujemo uvijek još više dobrote. S obzirom da su već na neki način bogoliki, od njih se nepravedno očekuje savršenstvo, kažemo nepravedno, jer i dobar čovjek je još uvijek samo čovjek. S druge strane, od onih loših se ne očekuje više ništa dobro, a baš bi njih trebalo malo bolje pričepiti…

U Sarajevu, 21. 5. 2017.

M. B.