Poimanje vječnosti je prilično teško jer nemamo predstavu niti iskustvo o tome. Nastojimo to opisati određenim izrazima kao beskonačnost, bezvremenitost, nešto što je izvan prostora i vremena.

Vječnost za nas predstavlja poteškoću jer nemamo nikakvo opipljivo iskustvo vječnosti, što je, kako izgleda, kako se doživljava. Otprilike ako je možemo i zamisliti to je onda nekako i suviše apstraktno, odvojeno od svakodnevnog života s puno tehničkih riječi, izraza, logičkih operacija. Iz toga razloga vječnost se ne čini zanimljivom, zapravo ostavlja dojam dosade, vječnog stanja bez promjene. To je apstraktna, beživotna, dosadna vječnost o kojoj ne znamo ništa.

Ljudska vječnost

Možemo li govoriti o vječnosti na ljudski način? Moguće je i to, prije svega jer možemo umjesto apstraktne vječnosti zamisliti svoj konkretan život kao jedan oblik vječnosti u odnosu na život drugih ljudi. Prosječni ljudski život manje više danas traje otprilike između sedamdeset ili osamdeset godina. Tu i tamo susrećemo ljude koji žive i do stotinu godinu života. Što ako bi se našli u situaciji da nam netko ponudi trajanje života u razdoblju od pet stotina godina. Što ako bi nam netko ponudio život koji bi fizički trajao pet stotina godina, gdje bi tek – recimo – u pet stotoj godini života počeli polako stariti, dok bi prethodnih četiri stotine godina to bio život življen punim plućima: u zdravlju, u radosti i u uspjesima? Što ako bi sada dok je 2017. godina mogli živjeti do 2517. godine plus još par desetljeća za propisno starenje? Kakva bi to bila prilika za život?

Tolike mogućnosti, tolike prilike, mogućnosti promjena, ponovnih iskustava, tolikih ljubavi, putovanja, prilika za naučiti tolike stvari i ispraviti tolike pogreške! Nevjerojatna ponuda, neponovljiva mogućnost! Tko je ne bi odmah objeručke prihvatio? Ne bi li to bio osjećaj kao da ću živjeti vječno, jer živjeti petsto godina u odnosu na sve druge koji žive maksimalno do osamdesete čini se kao tračak vječnosti. Ponuda je neodoljiva, otvara tolike mogućnosti, daleko je veća od zgoditka na bilo kakvoj nagradnoj igri. Živjeti petsto godina, od toga četiri stotine godina živjeti kao mlad, pun života, okružen isključivo, uspjehom, radošću, zadovoljstvom. Rijetko tko bi odbio takvu ponudu, zapravo nitko je ne bi odbio jer to je jedinstvena apsolutna ponuda života koja se ne odbija.

Međutim, ta ponuda imala bi i svoju drugu stranu, mogli bismo reći sivu, područje tamnih boja. Što će biti s našim roditeljima recimo u takvoj situaciji? Oni će živjeti standardni ljudski vijek i umrijeti. Mi ćemo ostati. Što će biti s našom djecom, našom braćom i sestrama, njihovom djecom? I oni će živjeti standardni ljudski vijek, a mi ćemo ostati. Što će biti s našim mjestom? I ono će se promijeniti, ljudi će se smjenjivati, neki umirati, novi se rađati, a mi ćemo ostati. Svijet će se mijenjati, razne promjene, nove države, nove granice, a mi ćemo ostati. Nakon petsto godina života, što bi ostalo od onoga svijeta i od onih ljudi koje smo poznavali? Ne bi ostalo zapravo ništa, sve bi se toliko promijenilo i izmijenilo da bismo na kraju na svoj pet stoti rođendan slavili sami.

Nije da ne bismo bili drugima zanimljivi; bili bi itekako… Medicina bi nas koristila za istraživanje, kako produljiti ljudski vijek. Ljudi bi nas možda čak i posjećivali tražeći od nas eliksir mladosti i odgovor na pitanje dugotrajnog života, naš grad i naša zemlja bi nas stavljali u turističku brošuru kao atrakciju koju se mora vidjeti, posjetiti, dodirnuti. Svi bi nas prepoznavali kao nešto neobično, nešto čudno, bili bismo fantastična pojava u svijetu gdje se umire nakon ili do osamdesete.

A mi? Koga bismo mi prepoznavali nakon petsto godina? Svi naši bližnji više nisu s nama, naše mjesto se potpuno izmijenilo, naša zemlja, pa i cijeli svijet do te mjere bi se promijenio da se više ne bismo ni osjećali da pripadamo tom svijetu, osim kao neka neobična turistička ponuda, neko neobično ljudsko biće koje je eto uspjelo doživjeti tolike godine. Možda smo na početku objeručke prihvatili tu ponudu da živimo tako dugo, možda smo postigli toliko toga kroz tih petsto godina, tolike uspjehe, zadovoljstva, nove spoznaje i znanja, no sada na svoj pet stoti rođendan zapravo proklinjemo onaj trenutak kad smo tu ponudu prihvatili jer sad smo sami i nitko ne razumije da smo sami. Baš poput filmskog „Highlandera“ – Connora MacLoada koji svoju vječnost doživljava kao nesnosnu nebesku kaznu zbog jednog teškog mladenačkog grijeha, te u nebo vapi da mu ista bude oduzeta. Zanimljivo, i papa Benedikt XVI. u svojoj „Eshatologiji“ kaže da vječnost nije zamisliva unutar okvira i iskustva ovozemaljskoga života. Nitko ne želi živjeti vječno ovako kako već živi. Stoga ona kršćansko-eshatološka vječnost nije isključivo kvantitativna kategorija nego prvenstveno kvalitativna: Da bi vječnost imala smisla, to mora biti jedna sasvim drugačija egzistencija, iz naše sadašnje perspektive potpuno nepoznata i nezamisliva.

Umjesto zaključka

I na ovakav način razmišljajući o vječnosti kao dugom životu u odnosu na život drugih ljudi ima nešto što ne bismo željeli i zbog čega nam se vječnost čini strašnom. Ne želimo vječnost u kojoj bi mogli ostati sami. Bilo da je možemo zamisliti ili ne možemo, strah nas je razmišljati da bismo u njoj bili bez drugih te prepušteni sami sebi, bilo „samo“ pet stotina godina, bilo čitavu vječnost!

U Sarajevu, 14. 5. 2017.

O. J.