Najteže je biti krivac pred samim sobom, i najteže je u procesu pomirenja oprostiti samome sebi.

Govoriti o krivnji znači ući u vrlo složen svijet razumijevanja jedne stvarnosti koja je toliko zamršena da je gotovo nemoguće razmišljajući o iskustvu krivnje i ne upasti u poteškoće, kriva shvaćanja, kritike. Krivnja je i suviše složeno iskustvo da se ne bi pogriješilo u shvaćanju što je krivnja, kako počinje i zbog čega. Tolike definicije, opisi, pokušaji i neuspjesi u izricanju iskustva krivnje pred čovjeka stavljaju onu poznatu Nietzscheovu misao o istini. Na jednom mjestu njemački filozof će reći kako je istina „vojska metafora“. To možemo dopuniti s izričajem da svatko od nas ima svoju vlastitu vojsku metafora.

Primjenjujući ovaj izričaj možda možemo reći da je krivnja vojska metafora i svatko od nas ima svoju vojsku. S ovim se ne bi složili oni koji nastoje objektivno definirati krivnju kao recimo povredu državnog zakona. S ovim se ne bi složili ni oni koji nastoje krivnju definirati kao povredu univerzalnih zakona. S ovim se ne bi složili ni oni koji smatraju da je krivnja uvijek vrlo jasna, omeđena i precizna i da tu ne može, a i ne smije biti nejasnoća, odnosno privatnih metafora. Za neke je pitanje krivnje, ako ništa, u pravnom smislu vrlo jasna stvar koja se nastoji precizno, konkretno, egzaktno dokazati i definirati. Ovu vrstu krivnje koja se najčešće definira u sudskim procesima, možemo nazvati pozitivističkom krivnjom.

Pozitivistička krivnja

Pozitivistička krivnja bila bi jasna i konkretna povreda ili prekršaj zakona koji jasno i precizno propisuje što se ne smije činiti i zbog čega. U kategorije pozitivističke krivnje možemo ubrojiti recimo prometne prekršaje, financijski kriminal, krađe, planirana ubojstva. Ovu krivnju možemo nazvati pozitivističkom jer se temelji na jasnom i preciznom definiranju zakona koji ju definira time što je suprotstavlja konkretnim prekršajima, koji su zabranjeni pozitivnim civilnim, državnim i društvenim zakonima. Pozitivistička krivnja isključuje mogućnost da netko privatno može tvrditi kako je krivnja njegova osobna vojska metafora… To bi značilo nitko mi ne može reći da sam kriv osim i ukoliko ja sam nisam odlučio što je za mene krivnja. Pozitivistička krivnja je na neki način nužna jer drži društveni i socijalni život u određenom balansu i redu. Kad ne bi bilo te vrste krivnje, socijalni život bio bi nemoguć i bilo koje društvo koje bi negiralo pozitivističku krivnju prije ili kasnije bi utonulo u anarhiju.

Mi svi sudjelujemo u pozitivističkoj krivnji bilo da se pozitivno zalažemo za nju kao odgovorni članovi društva zbog društvenog reda i stabilnosti, bilo da je trpimo kao neodgovorni članovi društva koji odbacuju tu vrstu krivnje. Ova prva vrsta krivnje pred pozitivnim zakonima je nužna i ako društvo ne želi propasti ona mora postojati. Za pozitivističku vrstu krivnje ne može se reći kako je krivnja poput istine vojska metafora i svatko od nas ima svoju vojsku, odnosno, apsolutno svoju definiciju krivnje.

Ontološka krivnja

S druge strane, postoje različita osobna iskustva krivnje na koje se može primijeniti naznačena Nietzscheova fraza kako je krivnja vojska metafora, i svatko od nas ima svoju vojsku. To je jedno specifično iskustvo krivnje koje nije nužno ni moralno ni religiozno, iako može biti s njima povezano. Ovdje ga možemo u nedostatku boljeg izraza nazvati jednostavno ontološkom krivnjom. Ontološka krivnja nije nužno krivnja pred moralnim zakonom ili božanstvom premda ih može uključivati, nego je krivnja pred samim sobom koja do te mjere zahvaća samog čovjeka da je čovjek pogotovo kasnije u životu osjeća toliko snažno da ona utječe i mijenja njegovu sliku o samom sebi.

Kao primjer možemo uzeti čovjeka koji je imao recimo sve uvjete da postane vrstan pisac, slikar, znanstvenik, intelektualac ali je slobodno i svjesno odlučio od toga odustati. Nije odustao od toga jer su ga drugi prisilili, jer nije imao uvjeta bilo materijalnih ili bilo kojih drugih. Jednostavno je u jednom trenutku slobodno odlučio da to ne želi. Osjećaj ontološke krivnje počinje se javljati u onom trenutku kada čovjek počinje shvaćati da je odustao od vlastite savršenosti u onome u čemu je mogao biti izuzetan, nevjerojatan, i u ljudskom smislu gotovo savršen, ali je odustao ne zbog drugih, nego svjesno i slobodno zbog samog sebe. U tom trenutku na određeni način odustao je od samoga sebe.

I u tom osjećaju da je „prokockao“ vlastitu savršenost u slikarstvu, znanosti, umjetnosti, književnosti počinje se javljati taj osjećaj krivnje pred samim sobom i tu se ostvaruje ta misao kako je krivnja ponekad osobna vojska metafora i svatko od nas ima svoju osobnu vojsku metafora koju drugi nemaju i ne mogu imati. I to iskustvo krivnje pred samim sobom jest ontološko iskustvo krivnje jer taj osjećaj do te mjere ponekad čovjeka pogađa da se čovjek mijenja ne samo površno nego u dubini svoga vlastitog bića shvaćajući da je gubitak koji je nastao nenadoknadiv. U tom trenutku nastupa ogorčenje, razočarenje, nostalgija, ljutnja na samog sebe. A one čine upravo tu osobnu vojsku krivnje, one su osobne metafore krivnje koje su teško priopćive drugim ljudima i tu se pokazuje istina kako je krivnja vojska metafora i tu i tamo svatko ima svoju vojsku.

Nama je puno lakše i jednostavnije razumjeti, prihvatiti pozitivističku krivnju jer shvaćamo da bez nje ne možemo funkcionirati kao normalno društvo. Međutim, ontološku krivnju zbog slobodnog odustajanja od vlastite savršenosti teže razumijemo i još teže prihvaćamo. Dok se od pozitivističke krivnje može pobjeći i bježi se stalno na različite načine, od ontološke krivnje pred samim sobom je nemoguće pobjeći jer tu vojsku i metafore krivnje sam ja sam stvorio i one nisu mogle nastati bez mene i moje slobode i slobodnih odluka i postaju s vremenom dio moga bića. Zbog toga to i jest ontološka krivnja pred samim sobom, a ne pozitivistička krivnja pred zakonom.

U Sarajevu, 7. 5. 2017.

O. J.