Kad čujemo za riječ psihopat, vjerojatno će nam odmah na pamet pasti neponovljivi zaleđeni pogled filmskog dr. Hannibala Lectera, a starijem gledateljstvu moguće čak i prije smušeni ali krajnje nepredvidljivi lik Normana Batesa (Psycho).
S tim u vezi, odmah na početku po jedna dobra i loša vijest. Dobra je da nisu svi psihopati serijske ubojice, pa čak ni kriminalci, premda – s druge strane – svaki serijski ubojica po sebi jest psihopat. Loša vijest je ta da psihopata među ljudima ima znatno više nego što inače mislimo. Na razini cijelog društva, pretpostavlja se da oni čine oko 1,5% cjelokupne populacije, dok se kod istaknutih i cijenjenih zanimanja njihov broj – pretpostavka je – penje čak do 10%, jer psihopati jako vole takva mjesta i pozicije koje im pružaju moć, kontrolu i utjecaj nad običnim ljudima.
Ni zdravi, ni bolesni!
No, vratit ćemo se malo u bližu prošlost. Recimo, ako zavirimo u neku stariju medicinsku enciklopediju iz 60-tih godina XX. st., pronaći ćemo nešto drugačiju definiciju i klasifikaciju psihopatije nego što to pronalazimo danas. Prema velikom njemačkom psihijatru Kurtu Schneideru (1887.-1967.) pod psihopatijom treba razumijevati prirođenu abnormalnost ličnosti, bilo da od toga trpi dotična osoba ili društvo oko nje. Pri tome „abnormalna ličnost nije bolesna ličnost u medicinskom smislu. Kod nje se ne radi o bolesti nego o varijanti koja odstupa od normalnog prosjeka.“ S druge strane, psihoanalitička škola pod psihopatijom smatra „teški oblik karakterne neuroze“.
Kako se za psihopate kaže da nisu bolesni u punom smislu ali zato jesu abnormalni, bilo je potrebno uspostaviti određenu medicinsku klasifikaciju koja bi naznačila u kojem točno smjeru ide ta njihova abnormalnost. Premda je postojao veći broj ovakvih pokušaja, na kraju se najznačajnijim činio ipak onaj od spomenutog Schneidera.
On je izvršio podjelu psihopata u slijedeće tipove:
Hipertimici. U načelu ovo su pozitivne, aktivne i produktivne osobe s tingirano maničnim prizvukom. Ovo bi značilo da znaju biti vrlo neumjereni pa čak i ekstremni u emotivnim reakcijama. Također, skloni su naglim promjenama radnog mjesta i životne sredine, a mogu biti skloni i sitnim prijevarama. Površni su i nestalni, počesto vrlo svadljivi, premda veliki broj hipertimika spada u onaj produktivni dio stanovništva.
Depresivni tipovi. Najlakše ih je predstaviti kao antipodobove hipertimika. Oni pate zbog svoje depresije, ali također su teški za svoju okolinu. Vječito nezadovoljni, pesimisti, ne uspijevaju ništa vidjeti kao dobro, definitivno se ne znaju radovati. Previše razmišljaju i skloni su vlastitom precjenjivanju kao i podcjenjivanju okoline.
Nesigurno-malodušni tipovi. Kako sama riječ kaže, vrlo su nesigurni i neodlučni. Često se osjećaju nedoraslo naspram životnih izazova i zadaća. Vrlo su osjetljivi, ali zato mogu imati bogat nutarnji život. Kako nisu u stanju pravilno kanalizirati svoje emocije, one se nagomilavaju što na kraju rezultira povremenim arogantnim i agresivnim epizodama u ponašanju.
Fanatici predstavljaju snažne osobnosti s jakim nagonima, zadovoljne samima sobom. Aktivni, borbeni, eksplozivni; mnogi ih doživljavaju inspirativnim i uzbudljivim likovima. Fanatici, ukoliko nisu osobenjaci i čudaci, po prirodi su vođe. Rado će osnovati političku stranku ili religioznu sektu. U socijalnom smislu, često započinju velika nasilja i sukobe. Ako to ne, onda će minimalno biti skloni sudskom parničenju sa svim i svakim.
Tipovi željni uvažavanja ili tipovi histeričnog karaktera. Izvještačeni i teatralni, nerijetko je cijeli njihov život jedna besmislena predstava kojoj je jedini cilj istači sebe. Unutar ove skupine postoje dvije podskupine: Ekscentrici koji snažno vrednuju sve što je drugačije, te hvalisavci i pseudolozi. Ovi potonji su često vrlo vješti manipulatori, skloni velikim prijevarama.
Tipovi labilnog raspoloženja. Skloni su naglim promjenama raspoloženja bez većeg vanjskog povoda. U kriznim periodima odaju se alkoholu, bježe od kuće, izbjegavaju poslove i obveze.
Eksplozivni tipovi ili tipovi razdražljivog, impulzivnog i nasilnog karaktera. Žestoko reagiraju već kod najmanjeg povoda. Skloni su nanošenju teških ozljeda, pa i ishitrenom ubojstvu bez predumišljaja. Ponekad se u njihovom kontekstu govori o reakcijama „kratkog spoja“. U nekim situacijama baš kao da im nešto „kvrcne“ u glavi te u potpunosti izgube kontrolu nad svojim ponašanjem.
Bezvoljni tipovi. Najistaknutija im je psihološka karakteristika slabost volje. Kao takvi lako postaju pijuni u rukama jačih ličnosti. Vrlo su skloni zavidjeti onima za koje drže da su bolje prošli u životu od njih. Iz njihovih redova se regrutira znatan broj narkomana, kriminalaca i prostitutki.
Astenični tipovi. Radi se o vrlo heterogenoj grupi, no zajednička karakteristika bi im bila općenito neurotično ponašanje, uz snažan i učestao osjećaj zamora i iscrpljenosti.
Bezosjećajni tipovi
Premda ih Schneider u svojoj klasifikaciji ne izdvaja posebno, mi ćemo ih ovdje izdvojiti s opravdanim razlogom, jer po današnjim psihološkim i psihijatrijskim standardima upravo se bezosjećajne tipove smatra psihopatima u punom smislu riječi ili čak jedinim pravim psihopatima, dok su ostali – gore navedeni tipovi – u međuvremenu povezani s nekim drugim poremećajima ponašanja.
Glavna psihološka karakteristika bezosjećajnih tipova je pomanjkanje moralnih osjećaja samilosti, krivnje, savjesti i stida. Nesposobni su da osjete tuđu radost ili žalost, dakle, kod njih se radi manje-više o potpunom nedostatku empatije. Prema okolini su brutalni i bezobzirni. U ekstremnim slučajevima iz ove skupine niču pervertiti, sadisti, zločinci s predumišljajem, teški obiteljski zlostavljači, pa čak i serijski silovatelji i ubojice. Kako smo već na početku rekli, uživaju u potpunoj kontroli nad drugima. Oni se vole igrati Boga, odlučivati o tome tko će uspjeti a tko neće, tko će živjeti, a kome je već pomalo vrijeme i da umre. Vrlo često kod drugih vole izazivati strah i bol te uživati u tome. Čini se da su to ujedno jedine emocije koje prepoznaju i vrednuju. Neki autori kažu da je njihov glavni problem „nutrina“, tj. nedostatak iste. Njih zanima samo ono izvanjsko. Tako, u mnogim slučajevima zauzeto i pažljivo brinu o svojoj garderobi, frizuri, stilu i imidžu, a po tome procjenjuju i druge ljude. Koncept „nutarnje ljepote“ i dobre ljudske duše njima ne znači ništa. Stoga ne čudi da se bezosjećajne tipove ponekad klasificira i kao bezdušne psihopatske tipove.
Psihopat, sociopat, narcis – koja je razlika?
Pored potonja dva naziva, bezosjećajne (ili bezdušne) tipove se klasificira i kao antisocijalne psihopatske tipove. Tako dolazimo i do nečasnog naziva sociopat. Psihopat i sociopat su se nekada podrazumijevali i kao sinonimni pojmovi. Danas liječnici rijetko pacijentima prišivaju ovakve prefikse, nego se radije sve ovo vodi pod antisocijalnim poremećajem osobnosti. Ipak, između psihopata i sociopata se povlače neke jasne razlike, a one se po sebi tiču prvenstveno prisutnosti, odnosno, odsutnosti savjesti. Naime, u svezi psihopata se govori o potpunoj odsutnosti iste. Kakvo god grozno djelo radio, psihopat zbog toga neće osjećati bilo kakvu nelagodu ili grižnju savjesti. S druge strane, sociopati imaju savjest, ali ona je poprilično slabo razvijena. Oni počesto znaju intenzivno patiti zbog svog ponašanja i dijela ali se svejedno neće promijeniti. Stoga bi se moglo reći da se psihopat rađa, dok se sociopat postaje. Tu je često u pitanju i neadekvatan odgoj ali također i traumatično djetinjstvo.
U ovom kontekstu ćemo spomenuti i narcistički poremećaj ličnosti. Narcisi se u mnogo toga mogu ponašati vrlo slično prethodnim skupinama, pošto nedostatak empatije također i kod njih igra važnu ulogu. No, uzroci su drugačiji. Naime, narcizam je donekle normalna faza u razvoju mladalačke osobnosti, koja se u ovom slučaju ne uspijeva nadvladati. Stoga se pokatkad u kontekstu narcističkog poremećaja govori i o sekundarnom narcizmu. Ovakve osobe su preokupirane samima sobom, imaju prenapuhan ego, sklone su grandioznim idejama o samima sebi, imaju ogromna i nerealna očekivanja od života, očekuju da njihove vlastite potrebe svima budu na prvom mjestu, od drugih vječito očekuju hvalu i odobravanje, ne znaju se nositi s kritikom i sl.
Nažalost, zajedničko svim trima prethodnim skupinama je i to da njihovo liječenje donosi vrlo slabe rezultate, pa se one ekstremne slučajeve jedino može dugoročno zatvoriti „na sigurno“.
U Sarajevu, 29. 12. 2018.
M. B.
Izvori:
-dr. Mirko Dražen GRMEK (Ur.), Medicinska enciklopedija, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1970.
– Dr. Vladimir HODULIN, Psihijatrijsko-psihološki leksikon, Panorama, Zagreb, 1968,
– ARNOLD – EYSENCK – MELI, Lexikon der Psychologie, Neuausgabe, Herder Freiburg – Basel – Wien, 1972.
– Narcistički poremećaj ličnosti (narcizam) – uzroci i simptomi, Kreni zdravo, Izvor: https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/mentalno_zdravlje/narcisticki-poremecaj-licnosti (Stanje: 28.12.2018.).
– Koja je razlika između psihopata i sociopata?, Centar zdravlja, Izvor: https://www.centarzdravlja.hr/zdrav-zivot/psihologija/koja-je-razlika-izmedju-psihopata-i-sociopata/?refresh=true (Stanje: 28.12.2018.).
