Stalno nam ponavljaju: „Mislite pozitivno!“ No, pitanje je: kako, zašto, koliko i napose zbog čega?
Danas postoji cijela ta nekakva psihologija, ako je uopće psihologija, u kojoj se sve manje-više svodi na ono „misli pozitivno“! Fino zvuči, no pitanje je koliko je to u stvarnosti moguće. Mi ljudi smo komunikativna bića i u praksi je teško spriječiti prodor informacija u našu nutrinu. Ako si danas vidio puno toga lošega, a i čuo, na kraju dana će se čovjeku teško biti osloboditi stresnih dojmova i pratećih negativnih emocija. Ali, spomenuti (nadri)psiholozi i za takvo nešto već imaju isprobano rješenje. Ako im se požalite da usprkos svemu uloženom trudu ipak ne uspijevate stalno misliti pozitivno, oni će vam tada početi pričati o potrebi raščišćavanja „toksičnih odnosa“. To otprilike znači tko god te čini nesretnim ili barem neraspoloženim, i tko god te sprečava u tvojem osobnom razvoju i napretku, jednostavno protjeraj ga iz svoga života. No, čekaj … stani malo … Prosječni čovjek u životu uglavnom nema problema sa sicilijanskom mafijom, crvenim kmerima ili sa afganistanskim talibanima. Tomu naprotiv, obično nam ponajviše glavobolje zadaju ljudi iz blizine: članovi obitelji, familije, prijatelji, susjedi, radne kolege. To su naši toksični odnosi glavom i bradom! I što onda? Hoću li ih sve ili manje-više sve rastjerati oko sebe u ime vlastitog mira i prosperiteta!? Mi smo ipak socijalna bića i ne podnosimo dobro samoću. Istini za volju, uvijek ima onih koji su po prirodi samotnjaci, i najbolje funkcioniraju sami sa sobom. No, mi ovdje i ne ciljamo na posebne slučajeve nego na onaj uobičajeni ljudski prosjek.
Uzmimo na primjer da netko ipak na kraju posluša svoga ljubljenog nadri-psihologa, rastjera bliske ljude oko sebe, i što onda slijedi? Pa naravno, slijedi kupovina psa ili nekog drugog ljubimaca … i to je otprilike to, a za ostatak zabave pobrinut će se Internet. Naravno, ovo nije tekst protiv pasa i interneta; samo želim podijeliti uvjerenje kako čovjek sigurno može bolje od ovoga. Zapravo, puno bolje …
Plamičak i plamen
Evanđelist Luka u 19. poglavlju svoga evanđelja donosi zgodu o obraćenju carinika Zakeja. Donosimo je ovdje u cijelosti:
„I uđe (Isus) u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: ‘Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.’ On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: ‘Čovjeku se grešniku svratio!’ A Zakej usta i reče Gospodinu: ‘Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.’ Reče mu na to Isus: ‘Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!’“ (Lk 19,1-10).
Dakle, vidimo, Isus ovdje na jedan nevjerojatno jednostavan – skoro da kažemo priprost – način uspijeva obratiti jednu opasnu, prefriganu, okupatorsko-podaničku spodobu od koje je patio i strepio cijeli Jerihon. Kako mu je to uspjelo? Nećemo ovdje pokušavati rasplitati suptilne duhovne niti između Isusovog i Zakejevog srca, nego jednostavno ćemo se držati izvanjskog i izrečenog. Isus polazi od toga da je ovaj nevaljalko stvarno zaglibio. Međutim, Isusu je sasvim jasno da je i Zakej „sin Abrahamov“, odnosno, baštinik Božjih obećanja upućenih izabranom narodu. Iz toga slijedi uvjerenje da Zakej svakako može i mora bolje. I onda, kad je Zakej na Isusovom licu iščitao taj stav povjerenja i prihvaćanja, i sam se sjetio da on uistinu može biti puno bolji nego što jest. S druge strane, svjetina k’o svjetina … prvo im se nije sviđao grešni Zakej; sad im se ne sviđa ni ovaj popravljeni Zakej; a više im se nije sviđao ni sam Isus, jer je učinio nešto u što oni ne vjeruju, premda je stvarno učinio. Oni jednostavno ne vjeruju u mogućnost obraćenja i popravka neke osobe, i toliko u to ne vjeruju da – vidimo – čak i kad se netko stvarno popravi, oni i dalje neće vjerovati svojim vlastitim očima. To je nekakav „žešći“ fatalizam, praktično i čvrsto uvjerenje kako zlo ima zadnju riječ nad životom posrnulog čovjeka. „Ni Bog mu ne pomože“ – reklo bi se …
Evanđelja obiluju ovakvim primjerima obraćenja, ali obiluje i povijest. Možda bi u tom smislu bilo zgodno spomenuti velikog franačkog vladara Karla Velikog (747-814). Danas neki povjesničari jednostavno dijele njegovu vladavinu u dvije etape: do smrti njegove majke (783.) i poslije smrti majke. Naime, mladi Karlo je bio poprilično ratoboran i okrutan vladar. Sve to nije bilo lako gledati njegovoj majci Bertradi od Laona, inače predanoj i iskrenoj kršćanki. Dugo nije znala kako da pristupi svome divljem sinu i na kraju će joj za to poslužiti vlastita samrtna postelja. Iz nje će takoreći posljednjim dahom zakleti Karla da se okani ratova i nasilja te da bude plemenit i dobar vladar koji će misliti na dobro svoga naroda. Karlo će – moguće i silom prilika – ratovati još koju godinu. Posljednji veliki rat vodio je 788. protiv nasrtljivih Avara, a otada tu i tamo, rijetko i pomalo … kad se već morao od nekoga braniti. Karlo će slijedeći majčin savjet početi s nekim drugim, kudikamo plemenitijim aktivnostima. Okupit će oko sebe najveće europske intelektualce toga vremena. Zajedno s njima počeo je planirati opismenjavanje naroda, što mu je i pošlo za rukom, kao i brojna druga dobra i plemenita djela. Na kraju će biti upamćen kao „Veliki“, ne samo po visokom stasu nego i po vlastitoj dobroti, mudrosti i plemenitosti. Ponovno vidimo, plemenita Bertrada je znala da njezin sin može bolje … puno bolje!
Sv. Ivan don Bosco je bio pravi stručnjak za odgoj problematične mladeži. Njegovi suvremenici počesto nisu mogli vjerovati kakav je sve ološ uspijevao popraviti te izvesti na dobar put. Pitali su ga kako mu to polazi za rukom? Svetac je jednostavno odgovorio da i u srcu najgoreg dječaka postoji mali plamičak dobrote koji se da raspiriti u veliki plamen krijeposti i ljubavi. Dakle, opet vidimo, nema trajno nepomozivih i nepopravljivih, sve dok ne počnemo vjerovati u suprotno!
Mogli bi svakako spomenuti i dojmljivo iskustvo američkog pentakostalnog pastora Davida Willkersona koji je većinu svoga poslanja posvetio radu s pripadnicima njujorških uličnih bandi, nadaleko poznatih po svojoj okrutnosti, raspuštenosti i posvemašnjem nemoralu. Ono što je iznenadilo i samog pastora Davida jest lakoća s kojom su okorjeli kriminalci prihvaćali bolji put kad im je isti bio ponuđen. Uglavnom djeca iz nefunkcionalnih obitelji, odrastali na ulici, pristup drogi i oružju počesto i prije desete godine života … bili su strašno zli jer za bolje nisu ni znali, niti im je tko o tomu govorio. Kad bi bili suočeni s pretpostavkom da mogu od toga puno bolje, mnogi od njih bi munjevito i zgrabili to bolje …
Pretpostavka situacije izravno utječe i na ishod situacije
Spomenuli smo na početku jednog cuku, pa ćemo probat i završiti s cukom. Iz iskustva znamo da je pas na lancu puno agresivniji od puštenog psa. U „svezanoj“ situaciji psi nisu agresivni zato što bi im lanac davao neke super moći, nego sasvim obratno, jer im lanac oduzima mogućnost odstupnice. Ukoliko je svezan, psu je jasno da pobjeći nema kuda. Ako bude napadnut, borba do zadnje kapi krvi bit će mu jedina isplativa solucija. Adrenalin ga preplavljuje, i zato više nije u stanju realno procjenjivati situaciju oko sebe. Ponašat će se agresivno prema svakom osim prema onome koji ga hrani.
Pretpostavka neke situacije bitno utječe na razvoj situacije, kao i na njen krajnji ishod. Kad kažemo kako treba vjerovati da svi mi možemo bolje, to neće rješavati probleme samo po sebi i automatski. Međutim, takvo uvjerenje stvara jednu sasvim drugačiju pretpostavku za izgradnju međuljudskih odnosa, te će ovi s vremenom i kretati većinom u pozitivnom smjeru. Stoga, probajte sada zamisliti neku svoju omraženu osobu, ili još eklatantnije, probajte si predočiti omraženog političara! Vjerujete li da oni mogu bolje ili ste ih u mašti već osudili na smrt, ili barem, proglasili moralno mrtvima? Moguće da zvuči teško, ali isto tako sasvim je moguće da se ovdje susrećemo s jedinom validnom i racionalnom formom pozitivnog mišljenja, koje je – kako rekosmo – danas nevjerojatno popularno. Ne treba čovjek bježati, kao što si također ne treba sumanuto ponavljati k’o papiga: „Misli pozitivno, misli pozitivno …“. Zlo je zlo, i što ne valja, ne valja. Ali pored svega toga ipak postoji solucija … ipak posvuda postoji onaj dobri plamičak koji se da rasplamsati do neslućenih visina. Dopustite da Vas dobrota iznenadi … i božanska i ljudska…
U Sarajevu, 26. 10. 2016.
M. B.
