„Tko rano rani, dvije sreće grabi!“ Poznata poslovica želi istaći kako su ranoranioci organiziraniji i produktivniji od ostalih ljudi. Međutim, mnogi kao da su sumnjičavi kad je u pitanju istinitost i smislenost ove poslovice, pa tako postoje i neke njezine pervertirane inačice. Hogar Strašni još davno zaključi: „Tko rano rani, cio dan zijeva“, a u Bosni bi još brutalnijim tonom istakli: „Tko rano rani, il’ je pekar il’ budala“! Dakle, već ovaj mali neuobičajeni uvod sugerira kako je tema ljudskog truda i zalaganja po sebi vrlo kontraverzna i kompleksna. Vrijedni ljudi su nerijetko cijenjeni, ali pokatkad su također predmet podsmijeha i sažaljenja. Ista kontroverza prati i rezultate njihovog rada …

Sjeđah jednom u visoko intelektualnom društvu, barem bi se tako moglo reći. I zatim čuh kako jedan prijatelj – inače uvaženi intelektualac – reče drugom prijatelju – ne baš toliko uvaženom intelektualcu: „Kolega dragi, vidim da imate završen fakultet, ali izgleda da nemate završenu gimnaziju“! O čemu je bilo riječ? Pa ovaj „neuvaženi“ jedan je od onih ljudi koji se vole nametnuti u društvu. Pričaju svašta, kao sve znaju … pa dobro, ponešto i znaju, ali u svemu tome nekako se osjeća nedostatak zdravih temelja i korijena … baš ono, kao da čovjek ima faks, ali je nekako preskočio srednju, pa skoro čak i osnovnu školu.

Kad smo već kod osnovne škole i zdravih temelja, tamo nekad u petom razredu ili šestom iz fizike se uče Newtonovi zakoni gibanja (Newtonovi aksiomi, ili tri zakona klasične mehanike). Premda bi se i iz temeljnog zakona gibanja (2. Newtonov zakon) mogle izvući neke humanističke konsekvence, ovdje ćemo se više fokusirati na 1. i 3. zakon (zakon inercije i zakon akcije i reakcije). Prvi zakon kaže da svako tijelo ostaje u stanju mirovanja ili jednolikog gibanja po postojećem pravcu (ukoliko se već kreće) sve dok vanjske sile ne prouzrokuju promjenu tog stanja. Treći zakon nastavlja otprilike gdje je stao prvi: ukoliko jedno tijelo silom djeluje na drugo tijelo, tada će i ovo drugo uzvratiti silom prema prvom. Ove dvije sile su jednako snažne, suprotnog smjera i jednakog pravca. Dakle, sve što ima masu opire se promjeni svoga stanja i uzvratit će istom mjerom na izvanjske utjecaje.

Ovo su temeljni fizički zakoni, ali kako već rekosmo, nas ovdje zanimaju više neke humanističke konsekvence istih. Glede rečenog, reklo bi se: za svaku promjenu u životu bit će potrebno uložiti nešto truda, međutim, pri tome i s trudom treba oprezno, jer prevelik i silovit trud može biti itekako kontraproduktivan. Ovo ćemo prvo pokušati potkrijepiti jednim fizičkim primjerom. Recimo, imate zadatak da premjestite kamen od nekih desetak kilograma. Kako je to najpametnije izvesti? Zaletjeti se punim sprintom i zatim svom snagom odalamiti kamen nogom!? Naravno da nećete to pokušavati, jer ne samo da bi vas noga zaboljela, nego bi izgledno pukla i pokoja koščica u stopalu, a to bi se dogodilo upravo zbog navedenih datosti 1. i 3. Newtonovog zakona. Da bi pomjerili ili pokrenuli nešto morat ćemo uložiti stanovitu silu, no, što je sila veća, to će i otpor biti snažniji. Zato, da nas kamen ne bi iznenadio svojom protusilom, najpametnije mu je oprezno pristupiti … Pokušati ga odgurnuti odmjerenim guranjem rukom ili nogom, ili tko ima dovoljno snage, pažljivo ga uzeti u ruke i odnijeti ga gdje je već potrebno. U društvenom kontekstu naznačenog primjera mogli bismo se vratiti na sami početak teksta, tj. na slučaj „neuvaženog intelektualca“. Naime, sasvim je prirodno osjećati u životu neke ambicije, htjeti ostaviti iza sebe nekog traga i značenja, htjeti biti poštovan i uvažen od strane društva. Ali pri tomu se mora računati na društveni otpor i to je sasvim normalno. Društveno tijelo već ima svoju hijerarhiju, svoje autoritete i veličine, te ideje kojima se vodi. Zato društvo i neće tek tako dopustiti nekomu novom pretendentu da jednostavno upadne. Ovaj potonji može pomisliti da će mu u njegovoj zamisli biti od pomoći neka velika sila. No, kako već rekosmo, što je sila veća, bit će jači i otpor, stoga se na kraju neka blaža ali kontinuirana sila pokazuje kao puno bolji životni izbor. „Tiha voda brijege dere“ – davno je još zaključeno. Ili ako bi smo se prebacili sad u svijet ljubavi, već smo jednom ranije spominjali ono od Dostojevskog: Smirena ljubav (blaga ali uporna) je najmoćnija snaga u prirodi i nipošto je ne treba podcjenjivati! I tko je jednom prezre, ova će ga progonit dok je živ!

Početnička sreća i zakon obrnutog truda

Inače, ovaj cijeli tekst je i zamišljen kao nastavak onog prethodnog o enantiodromiji:

Više o temi: http://poptheo.org/enantiodromia/ ‎

Tamo se i bilo nekako zaključilo da pretjerani trud i htijenje u životu dovode počesto do neželjenih rezultata i kontraefekata, te kako se čovjek i sam počesto pod pritiskom ambicija i neutaživih želja na kraju pretvori u svoju neželjenu suprotnost.

Zato ćemo se sada malo posvetiti fenomenu zvanom početnička sreća (Beginner’s luck). Spomenuti termin se uobičajeno veže za područje društvenih igara, a osobito onih s kartama. Naime, tu se nerijetko dogodi da neki potpuni početnik sasvim neočekivano pobijedi iskusnog igrača, a vjerujem kako svatko od nas već i sam ima neko takvo iskustvo u životu, bilo da je kao početnik dobio ili da je kao iskusan igrač izgubio. Zašto se ovo događa? To nije lako odgonetnuti, a neki bi čak rekli da se ovo u stvari i ne događa. Takvi cijelu stvar jednostavno dovode u vezu s tzv. greškom potvrđivanja (Confirmation bias), što će reći da se iz života prisjećamo ponajbolje onih neuobičajenih stvari: Npr., kad početnik pobjedi, to je sasvim neuobičajeno i neočekivano, pa će nam se to i uvući u sjećanje; s druge strane, kad iskusan igrač „rasturi“ početnika, to je sasvim očekivano i normalno, pa zato takvom događaju i ne posvećujemo neku posebnu pažnju i sjećanje. Međutim, i greška potvrđivanja zapravo barem djelomično potvrđuje postojanje početničke sreće, jer ne isključuje iskustvo da početnici ipak ponekad pobjeđuju iskusne igrače. Kako rekosmo, vjerujem da po tom pitanju svi već imamo i neka vlastita iskustva, premda smo usput vjerojatno zaboravili i puno onih normalnih partija gdje znalci očekivano pobjeđuju. Dakle, zašto se to događa?

Premda postoji više tumačenja, spomenut ćemo ono najjednostavnije i najučestalije: Početnik ima htijenje i želju za sudjelovanjem u nečemu novom, ali pri tomu ne očekuje da će pobijediti, jer to niti bilo tko drugi očekuje. Ovaj stav ga čini rasterećenim i opuštenim, dok se favorit uvijek pomalo mora boriti sa pritiskom uloge favorita. Dakle, kroz početnikovu opuštenost i ekspertovu opterećenost formira se neočekivana početnikova pobjeda. Međutim, ja bih osobno ovdje ipak načinio malu korekciju glede eksperta. Uloga favorita kao i pritisak koja ona stvara javlja se najčešće tamo gdje se ekspert suočava s nekim tko ne važi kao vrhunski igrač, ali je ipak poprilično dobar, i samim tim miljama daleko od početnika. Logično, ekspert u ovom slučaju unaprijed zna da postoji određena mogućnost da izgubi, a ipak ne bi trebao, jer ekspert je ekspert. S druge strane, njegov protivnik i sam tendira da postane ekspert, a to će se dogoditi kada pobjedi jednog takvog. Zato će ovaj biti maksimalno motiviran i fokusiran, ali s druge strane, još uvijek dovoljno opušten, jer društvene konvencije i standardi nalažu kako nije sramota izgubiti od boljeg i iskusnijeg. Dakle, u ovakvom slučaju ekspert je u realnoj i objašnjivoj situaciji da izgubi meč, no što se onda događa u slučaju njegovog susreta s početnikom? Rekao bi tada da dolazi do sasvim obratne greške: do prevelike opuštenosti eksperta, kao i do njegove prevelike samouvjerenosti glede pobjede. Ovaj put, on toliko čvrsto vjeruje u pobjedu da zapravo gubi iz vida sve ono što je potrebno za njezinu realizaciju. Možda će čak početi mijenjati i vlastitu igru kako bi što više ponizio početnika i pokazao svoju superiornost. Želi se poigrati s njim i dobro zabaviti publiku … A to je opasno, i tako se gubi …

Već ovdje vidimo, kada kažemo ono da je trud precijenjen s tim svakako ne želimo reći da je on posve neutemeljen i suvišan. Bez truda nikada nema rezultata, osim u nekim iznimnim rijetkim i sretnim okolnostima. No s druge strane, pretjeran trud se pokazuje kontraproduktivnim jednako kao i nedostatak bilo kakvog truda. Potrebno je u životu naći neku mjeru, neki srednji put, koji se u suštini i ne može jasno definirati na papiru, nego se do toga puno prije dolazi promišljanjem vlastitog životnog iskustva. Zapravo, ovdje se radi o stanovitom polju, tj. širem području uspjeha, koje je s jedne strane omeđeno početkom našeg aktivnog angažmana i sudjelovanja, a s druge strane višekratnim iskustvom neuspjeha. Dakle, jedino što bi trebali znati jest da izvan ovoga polja nema i ne može biti uspjeha, ili da ga može biti jedino pod vidom čiste vjerojatnosti i čuda, a to se po sebi ne događa često i ne ovisi o nama samima. Jednostavnije rečeno, ako nešto uistinu želim moram se prvo upitati jesam li nešto konkretno poduzeo glede toga ili očekujem da će sama želja riješiti i ostvariti cjelokupnu stvar? Sjetimo se uvijek prvog Newtonovog zakona: stvari se ne pomjeraju same od sebe, tj. u ovom slučaju, ne pomjeraju se samom željom. Istini za volju, postoje oni telekinetici koji što nakon cjelodnevnog buljenja uspiju pomjeriti olovku za dva-tri centimetra na stolu, ali to se sve ipak može puno jednostavnije odraditi uobičajenim i normalnim putem.

To je nešto poput one istočnjačke priče o duhovnom učitelju i njegova dva nadobudna učenika. Stari ih je ostavio neko vrijeme na samo da nešto pokušaju i sami ostvariti ili naučiti. Nakon nekog vremena došao je do njih da vidi što su postigli. Prvi je rekao da je naučio svetu knjigu napamet. Učitelj mu je rekao: „A što će ti to? Kad mi nešto treba iz svete knjige, jednostavno je otvorim i potražim to mjesto“. Drugi se pohvalio kako je nakon godinu dana iznimnog truda i nadljudskih napora uspio naučiti hodati po vodi. Učitelj će i njemu: „Što će ti to? Kad trebam preći na drugu stranu rijeke dadnem splavaru dva novčića i jednostavno prijeđem!“ Sa ovim želimo reći da u ljudskoj volji postoji ta tendencija za mijenjanjem stvari, ljudi i okolnosti. I ponekad su ljudi nevjerojatno uporni u takvim nastojanjima, tako da cijela stvar počne poprimati magijska obilježja. Međutim, uz pomoć volje bi trebali prvenstveno ovladati sami sobom, odnosno, pokrenuti sami sebe na stanovite aktivnosti i rad. To je istovremeno i lakši put, ali također razumniji i pravedniji. Tu bi se uvijek trebalo sjetiti onoga telekinetika od maloprije, koji po cijeli dan trenira snagu volje pokušavajući pomjeriti olovku, žlicu ili već nešto drugo. Čak ako na kraju i uspije, ostaje nepobitna činjenica da se ta olovka rukom mogla pomjeriti puno jednostavnije i brže. Slično je i sa životnim planovima, situacijama i drugim ljudima. Neki jednostavni konkretni potezi su puno učinkovitiji od sumanute pasivne želje. I ne samo učinkovitiji, nego i normalniji, zdraviji, pametniji, a samim tim i pravedniji – kako već rekosmo.

E sad ona druga granica polja uspjeha: Po zakonu obrnutog truda[1] ukoliko se duže oko nečega aktivno trudimo, a svejedno ne uspijevamo, to samo znači da nam ta stvar po prirodi nije ni namijenjena. A kako smo onda uopće pomislili da nam je nešto namijenjeno ako nije? Ništa lakše, reklo bi se … po tegobnom zakonu mimezisa skloni smo početi željeti ono što i drugi ljudi žele. To bi ujedno bila iscrpna definicija požude Fjodora Dostojevskog koju je zatim preuzeo i dalje razradio francuski kultur-antropolog René Girard: Ljudska požuda nema svoj zadnji i konkretni objekt, nego ljudi jednostavno žele što vide da i drugi ljudi žele. Zatim, uz međusobnu konkurentnost oko zajedničke želje dolazi rivalstvo, iz rivalstva se javljaju nasilne fantazije, ove se opet na kraju izlijevaju – ne na začetnika nasilja nego – na nekog slučajnog žrtvenog jarca, i kako to sve već dalje ide kod Girarda …

Zato ako nam na nekom području jednostavno ne ide, ili možda i ide, ali sve skupa postaje opasno zamorno, ili zbog rivalstva samo opasno, to je vrlo izgledan znak da smo na krivom putu ili na tuđem području.

Ovo ne znači da na „pravom putu“ neće biti napora i problema, ali tu ćemo ipak jasno moći osjetiti zdravu proporcionalnost truda i uspjeha, uloženog i dobivenog, napora i zadovoljstva. Ili možda još više od toga, kad radimo pravu stvar, ili kad smo s pravim ljudima, nikad nećemo moći osjetiti protok vremena. Ako vam u nekoj situaciji tri sata prolete kao jedan, to znači da ste se mogli u potpunosti fokusirati na datu stvar, situaciju ili osobu … sve distance, ograde i rezerviranosti su pala, a s navedenom stvarnosti vi ste jednostavno postali jedno. To je svakako po sebi obećavajući znak, jer još su stari Grci bili zaključili da sve što postoji, može postojati samo na način jedinstva. Tamo gdje nema jedinstva, ne može biti ni uspješnog postojanja, barem ne na duže staze.

Molitva i trud

Čemu sve u životu služi i ne služi molitva, bila bi jedna posve nova i velika tema, i bolje o tomu naširoko neki naredni put. Stoga se ovdje želimo posvetiti samo jednom pitanju koje stoji u užem kontekstu s današnjom temom: Koliko molitva može pomoći čovjeku u ostvarenju nekih njegovih planova i zamisli? Tu zapravo i ne možemo nešto novo reći, a što ovdje već nije rečeno. Ako već računamo s Božjom milosti, tada se moramo sjetiti da smo već od rođenja obdareni mnogim darovima koje sami po sebi nismo stekli ni zaslužili. Ako nam je Bog već dao ruke, noge, razum, oči, uši, slobodnu volju, sposobnost učenja, pa izgledno nam je dao da se s time odgovorno služimo i koristimo. Tko ne računa s tim već primljenim darovima, teško da će mu i neki novi nezasluženi moći biti od koristi. „Milost pretpostavlja narav i vodi je njezinom dovršenju“ – stara je katolička teološka istina. Zahtjev za milošću koja bi djelovala mimo ili čak protiv prirode bio bi sasvim neopravdan i po sebi čak magijski zahtjev. Na kraju krajeva, otac europske duhovnosti – Sv. Benedikt nikad nije rekao samo „ora“ nego ono „ora et labora“ – moliti i raditi. Samo je to put uspjeha i istinskog materijalnog prosperiteta.

U Sarajevu, 23. srpnja 2016.

M. B.

^[1] “The harder we try with the conscious will to do something, the less we shall succeed. Proficiency and the results of proficiency come only to those who have learned the paradoxical art of doing and not doing, or combining relaxation with activity, of letting go as a person in order that the immanent and transcendent unknown quantity may take hold. We cannot make ourselves understand; the most we can do is to foster a state of mind, in which understanding may come to us”. Aldous Huxley (The Law of Reversed Effort).