Kad ne želimo biti ono što jesmo ili bježimo od stvarnosti svi ćemo posegnuti za određenim riječima da prikrijemo da smo to doista mi, odnosno, stručno rečeno, svi smo bar jednom koristili obrambene mehanizme kao načine da se zaštitimo od onoga što nam ne odgovara kod nas samih.

Za pretpostaviti je da smo do sada barem jednom čuli za Sigmunda Freuda, ali ukratko ćemo se podsjetiti da je Sigmund Freud bio austrijski neurolog i psihijatar, začetnik psihoanalitičke teorije i terapije koje su proizašle iz temeljne ideje da su neuroze posljedica neprikladnog seksualnog razvoja. Freudova teorija smatra se jednom od najobuhvatnijih teorija ličnosti, jer se bavi njezinim razvojem, strukturom i psihopatologijom. Ličnost je podijelio na tri dijela: id (nesvjesni), ego (svjesni) i superego (kontrolirajući dio ličnosti.) Najveći dio ličnosti zauzima id, odnosno, nesvjesni dio ličnosti. Unatoč brojnim kritikama psihoanalize, Freudove ideje o nesvjesnoj motivaciji, važnosti ranih iskustava u oblikovanju kasnijeg ponašanja i obrambenim mehanizmima utkane su i u suvremenu psihologiju.

Freudova psihoanaliza je teorija o ljudskom doživljavanju i ponašanju, usmjerenom na razumijevanje, prevenciju i liječenje mentalnih poremećaja. U teoriji psihoanalize velika pozornost se posvećuje obrambenim mehanizmima.

Obrambeni mehanizmi su prirođene ili stečene reakcije koje smanjuju frustraciju i anksioznost koja nam prijeti. Rijetko je koji od mehanizama društveno pozitivan ili poželjan, jer mnogi od njih objektivnu situaciju (naročito ako se radi o međuljudskim odnosima) mogu učiniti još težom. Njihova glavna korist je u tome što smanjuju unutarnju napetost i služe uglavnom kao uspješni mehanizmi.[1]

U klasičnoj psihoanalizi se smatra da su obrambeni mehanizmi načini kojim se pojedinac štiti od anksioznosti, pripisujući vlastite motive, čuvstva ili osobine ličnosti drugim ljudima. Ekstremni oblik projekcije, koja potpuno negira realnost, javlja se u paranoji i kod drugih psihoza. Obrambeni mehanizmi se još mogu opisati kao interpretacija situacija, događaja ili podražaja, naročito onih koji su nedovoljno strukturirani ili višeznačni, u skladu s vlastitim željama, potrebama ili interesima, bez ikakve patološke konotacije.

U svojoj teoriji ličnosti Sigmund Freud obrambene mehanizme opisuje kao mehanizme koji egu omogućavaju kontrolirati id i ukloniti njegove impulse, zahtjeve i prohtjeve i dovesti do njegova zadovoljenja i onda kad id nije moguće zadovoljiti na realan način.[2] Ova se Freudova koncepcija obrambenih mehanizama razlikuje donekle od one koja je uobičajena u suvremenoj psihologiji, a po kojoj mehanizmi obrane predstavljaju način obrane ličnosti kad postoji frustracija ili opasnost od frustracije. U takvoj koncepciji ti mehanizmi štite ličnost kao cjelinu, a ne samo ego.[3]

Obrambene mehanizme svi „živimo“. Branimo se od neuspjeha na različite načine: smišljamo dobre razloge kojima opravdavamo svoje ponašanje, izbjegavamo čuti što drugi govore o nama, ukoliko se to ne uklapa u predodžbu kako sebe vidimo. Drugima pripisujemo ponašanja kojima smo sami skloni. U mašti ostvarujemo nešto što u stvarnosti nismo spremni uraditi ili realno ne možemo ostvariti. Okrivljujemo vremenske (ne)prilike za naše neuspjehe ili se pozivamo na nesposobnosti drugih koji su se ispriječili na putu do ostvarenja našeg cilja. Tako podešavamo (uljepšavamo) realnost onako kako nam odgovara ili kako jedino umijemo. Međutim, međusobno se razlikujemo u strategijama koje koristimo pri podešavanju realnosti. Strategije koje koristimo kako bi se zaštitili od različitih životnih stresora u značajnoj mjeri ovise o obilježjima naše ličnosti. Pri tome, svako od nas je jedinstvena i neponovljiva individua s različitim potencijalima.[4]

Fulgosi[5] navodi da svi mehanizmi ega imaju dvije zajedničke karakteristike:

1. oni funkcioniraju na nesvjesnom planu i zbog toga na razini svijesti predstavljanju samoobmanu i
2. iskrivljuju percepciju realnosti tako da se tjeskoba koju ta realnost izaziva kod pojedinca smanjuje.

Rijetko se kad događa da se pojavi samo jedan od obrambenih mehanizama, nego ih se uvijek javi više kako bi na što bolji mogući način zaštitili organizam u cjelini ili ego.

Mehanizmi obrane su područje interesa različitih psiholoških disciplina psihologije ličnosti, kliničke psihologije, socijalne psihologije, kognitivne psihologije i razvojne psihologije. Svaka od pobrojanih disciplina je na sebi svojstven način upotpunila spoznaje iz ovog područja. Posebne zasluge u objašnjenju mehanizama obrane pripadaju znanosti o ličnosti. Primarni interes kojeg su teoretičari ličnosti razmatrali jest kakva je uloga obrambenih mehanizama u prilagodbi ličnosti.

Sigmund Freud neurozu (anksioznost) definira kao neurotičku tjeskobu kojoj je izvor u opasnosti da bi impulsi ida mogli postati svjesni. To je strah da ego neće biti sposoban kontrolirati id i da će nakon toga uslijediti reakcija okoline ili agenata društva. Da bi se sigurnost ega pojačala i uklonila takva prijetnja iz ida, razvijaju se mehanizmi obrane ega.

Dok Sigmund Freud neurozu objašnjava kao prijetnju egu i mogućnost osvještavanja ida te razlog radi kojeg se javljaju obrambeni mehanizmi, Karl Gustav Jung neurozu definira kao izraz ometenog čovjeka i njegove individuacije. Disocijacija i razdor čovjeka sa samim sobom dovode do psihoneurotičnih poteškoća. Raskorak i suprotnosti, u koje se čovjek zapetljava, najčešće postoje u konfliktu između duhovno-moralnog zahtjeva i prirodno-nagonske težnje. Međutim, time se ne misli na to da Jung vidi uzrok u konfliktu nagona, nego u životu imanentnom postojanju dvije suprotstavljene tenzije. One mogu dovesti do nastajanja kompleksa i izazvati fenomene nagomilavanja, koji u toj mjeri opterećuju proces duševnog doživljavanja i težnju za psihičkim rastom, kao i samoostvarenje, da dolazi do neuroze. Neuroza bi se općenito mogla zamisliti i kao privremeni ili čak kao „truli kompromis“, kao jedna vrsta prelaznog rješenja prije pokušaja iznalaženja pogodnog rješenja.[6]

Za Junga je bilo važnije pitanje „zbog čega“, nego „zašto“ nastaje neuroza. Kada čovjek razabere i shvati poruku svojih simptoma, onda može s takvim uvidom početi s kompletnim usmjeravanjem i oblikovanjem svog života.

Kao bolesne procese kod neuroze K. G. Jung ubraja potiskivanje, regresiju, fiksiranje i iznevjeravanje, ali ne i projekciju. Stoga, vidljivo je da i u cjelokupnoj psihonalitičkoj epohi nemamo konstantan pogled na projekciju kao obrambeni mehanizam, jer Jung smatra da bolesnik ne bi trebao učiti kako se osloboditi neuroze, nego kako je podnositi. A neubrajanje projekcije u metode kojima se učimo podnositi neurozu možemo zaključiti da je projekcija obrambeni mehanizam koji izričito „pomaže“ u oslobađanju od neuroze.

Općenito gledajući za pretpostaviti je da je K. G. Jungovo objašnjenje neuroza „zrelije“ i „bolje“ za cjelokupnu ličnost i život kako pojedinca tako i društva. Međutim da je tako lako prihvatiti činjenicu da se ne trebamo učiti tome da se oslobodimo neuroze, nego naći način kako s njom živjeti davno bi teorija Sigmunda Freuda bila opovrgnuta. Da, čovjek u svojoj evoluciji još uvijek nije uspio naći način kako prihvatiti neurozu kao dio sebe, nego se od nje mora braniti, a za to nam je „najidealnije“ rješenje ponudio Sigmund Freud. Koliko god nam bilo drago ili ne što se moramo boriti sa svojim idom u očuvanju ega, jedno je sigurno – to nam je veoma potrebno. Potrebno je iz razloga što čovjek kao ličnost „ne podnosi“ biti ugrožen. S toga je najbolje „krivicu prebaciti na drugoga“ kako se to obično događa prilikom korištenja projekcije.

Jedna drevna legenda priča o tri muškarca koji su nosili svaki po dvije vreće, ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda, a druga s traga, visjele obješene na drvenoj motki na ramenu. Upitali su prvog čovjeka što ima u vrećama. Odgovorio je: „Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, promatram, proučavam, mozgam što ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima.“ Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unatrag, mučio nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.

I drugog čovjeka su upitali isto. Rekao je: „U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži grješke i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kamo god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške.“

Treći čovjek je odgovorio: „Na prednjoj vreći napisao sam riječ „dobrota“. Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih dijela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi sreća nije teška. Naprotiv, poput brdskih jedara pomaže mi u kretanju naprijed. Vreća na leđima ima natpis „loša sjećanja“ i prazna je, jer sam joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje kadikad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.“.

Postavlja se pitanje gdje su naše vreće i jesmo li doista ono što mislimo da jesmo?

U Sarajevu, 1. 6. 2016.

B. K.

[1] Petz, B. (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap, str. 305-306.

[2] Fulgosi, A. (1997). Psihologija ličnosti. Zagreb: Školska knjiga, str. 54.

[3] Zvonarević, prema Fulgosi (1997).

[4] Kulenović-Đapo, J., Drače, S. I Hadžiahmetović, N. (2015). Psihološki mehanizmi odbrane. Sarajevo: Filozofski fakultet u Sarajevu, str. 3.

[5] Fulgosi (1997), str. 55.

[6] Hark, H. (1998). Leksikon osnovnih jungovskih pojmova. Beograd: Dereta, str. 110.