Kad bi ljudi bili dovoljno pravedni za vođenje jednog uistinu pravednog rata, tada rata zapravo više ne bi ni bilo …

Nije lako biti uposlenik Međunarodnog suda u Hagu za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. Što god dosudili ili ne dosudili, pri tomu radili ozbiljno, temeljito i pravično, ili lakonski fušerili, na kraju će uvijek biti više bijesnih, razočaranih i nezadovoljnih, nego onih spokojnih i zadovoljnih.

Na primjer, ako netko, za koga postoji opravdano i opće uvjerenje da je tijekom rata činio ili barem poticao ratne zločine, na kraju i bude osuđen, ostaje neugodno pitanje kako pravično kazniti osobu odgovornu za tisuće mrtvih,  desetke tisuća ranjenih, zarobljenih, mučenih, raseljenih, a da i ne spominjemo svu onu materijalnu štetu na stambenim i gospodarskim objektima, kao i na ostaloj javnoj infrastrukturi? Zar 20, 30, pa i 40 godina boravka u nekom pristojnom zapadnoeuropskom zatvoru može kompenzirati sve one – prethodno – nabrojene štete, patnje i uništene ljudske sudbine? Svakako da ne može! A da ga streljaju ili objese? Smrtne kazne u Europi više nema, a i da ima, opet bi ostalo pitanje da li kratka i brza likvidacija od ruke vještog profesionalnog krvnika može biti dovoljna kompenzacija za sve počinjene ratne strahote, jer mnogi su u ratu usred strašnih muka u Nebo vapili za jednu takvu brzu i laku smrt, a nije bilo nikoga tko bi im se smilovao, jer su njihovi neprijatelji i željeli da ovi pate – što duže i bolnije! Pa onda, da li bi ratne zločince trebalo mučiti, barem približno onako kako su oni mučili svoje žrtve? E to bi bilo još više besmisleno! Normalan i pravedan čovjek zna da se ne smije spuštati na animalnu razinu zločinca, jer kad bi se spustio, to ne bi bila pobjeda pravednika i pravde, nego zločina i zločinca … Njegova bi logika trijumfirala … Epilog bi glasio: zvjerstvo ipak ima smisla i nekad mu se moramo podati! S druge strane, i kad bi zločinac bio mučen na najgori mogući način, to opet ne bi povratilo njegove žrtve među žive, nit’ bi onim preživjelim žrtvama izliječilo njihove nebrojene tjelesne i emocionalne rane. Tako se na koncu susrećemo sa uznemirujućim paradoksom: čovjek može ponekad biti toliko zao i destruktivan da ga se poslije toga više uopće za to ne može adekvatno kazniti! Pravda jednostavno ostaje nezadovoljena i neispunjena, pa ne ostaje ništa drugo nego da konstatiramo ono: „Bog će mu sudit“!

Sljepoća nasilja

Bog će mu uistinu – po logici – vjere suditi, ali sudit će i svakome drugom od nas! Tu tek dolazimo do istinske neugodnosti u svezi ratnih zločina. Naime, nepobitno je da je na ovim prostorima u proteklom ratu zločina bilo na sve strane, međutim, pri tomu se za vlastitu stranu uvijek nađe nekakvo opravdanje, dok se druga strana preko svake mjere demonizira. Navedenu datost svakako nisu izumili osebujni žitelji zapadnog Balkana. Tomu naprotiv, ovo je nešto što zalazi u kontekst prafenomena nasilja. Ponajveći teoretičar nasilja u 20. st., francuski kultur-antropolog René Girard je uočio upravo dvije slijedeće karakteristike nasilja kao temeljne, te kao one koje uopće ne ovise o prostoru i vremenu dešavanja:

1) Nasilnik uvijek čvrsto vjeruje kako je njegovo vlastito nasilje opravdano, dok je nasilje njegovog protivnika lišeno bilo kakvog legitimiteta. Ovo svjedoči u prilog teze kako čovjek – uključen aktivno u čin nasilja – upada u svojevrsno stanje moralnog i razumskog slijepila …

2) Nasilje se nikad ili vrlo rijetko vraća njegovom primarnom inicijatoru, nego se obično sruči na nekog slučajnog i usputnog žrtvenog jarca. Npr. uzmimo „benigan“, tj. čest i svakodnevni primjer: Čovjek se vraća ljut s posla jer ga je šef bezrazložno uvrijedio. On zatim započinje žestoku svađu sa ženom, opet bezrazložno ili zbog nekog sasvim malog i trivijalnog razloga … Žena na kraju opali šamar djetetu … Dakle, kratko i jasno: od šefa je sve krenulo, a on na kraju jedini nije nastradao!

Ovaj vidik hijerarhijskog transfera nasilja odlično je opisao britanski pisac James Clavell u svojem znamenitom djelu King Rat (Kralj pacov). Inspiriran osobnim piščevim iskustvom u japanskom logoru na otoku Javi, te kasnije u zloglasnom Chnagi zatvoru u Singapuru, roman govori o ekstremnom preživljavanju britanskih i američkih ratnih zarobljenika u japanskim logorima tijekom II. svj. rata. Tako se pored ostalog spominje i jedna tragikomična scena, premda po sebi svakako više tragična, nego komična: Jednog dana se zapovjednik logora – japanski pukovnik zbog nečega strašno naljutio te poziva na odgovornost sebi podčinjenog bojnika (majora) i odalami mu šamar. Bojnik zatim hitro poziva sebi podčinjenog satnika (kapetana) i isto mu odalami šamar. Tako redom prema dolje padaju šamari: poručnik, narednik, desetnik, obični vojnik … kako obični japanski vojnik više nije mogao udariti nikoga svoga, on poziva korejskog časnika (Koreanci su ovdje bili kao saveznici, ali podčinjeni u potpunosti Japancima), i niz zatim nastavlja dalje sve do najniže rangiranog Koreanca. Ovaj zatim na kraju uhvati nekog savezničkog logoraša i iskali se na njemu … Ovaj primjer, kao i brojni drugi u navedenom romanu majstorski govore u prilog Girardovoj tezi. Nasilje se nikada, ili vrlo rijetko vraća svojim inicijatorima. Tako se nekako dogodilo i na kraju „Kralja pacova“. Poslije svih mogućih i nemogućih muka, jednog dana Japanci potpisuju kapitulaciju … U logor upadaju američki vojnici. Dojučerašnji japanski krvnici su se vrlo brzo prilagodili situaciji te se počinju ponašati izrazito ponizno i kooperativno prema Amerikancima. Zbog američkih interesa u Japanu vrlo mali broj mučitelja je na kraju bio procesuiran i optužen. S druge strane, pred bivšim logorašima je bio vrlo dug put psihofizičkog oporavka, kao i ponovnog privikavanja na normalan mirnodopski život …

Teorija pravednog rata

Prefinjeni zapadnjački „želuci“ se danas opetovano grče i u muci prevrću pred spoznanjem  strahovitih pojedinosti iz ISIL-ovih osvajačkih pothvata. No, ovi potonji se zapravo vode nekim uobičajenim arhaičnim ratničkim ophođenjem prema neprijatelju. Npr. ako čitamo biblijsku Knjigu o Jošui, tu ćemo naći slične strahote kao nešto sasvim uobičajeno u ona stara vremena. Kad se osvoji neprijateljski grad, prvo se u njemu pobije sve što je muškog roda (uključujući nerijetko čak i životinje). Žene i djevojčice se porobe, a grad se do temelja spali kao žrtva paljenica, Bogu na ugodan miris. Kritičko preispitivanje takve ratne prakse započinje već u antičko vrijeme. Platon, Aristotel i Ciceron prvi raspravljaju na tu temu, no istinski začetnik teorije pravednog rata bio je Sv. Augustin (354.-430.). Dosta kasnije svoj obol navedenoj teoriji dat će i Sv. Toma Akvinski, a zatim i Hugo Grotius te Franjo Suarez.  U novije vrijeme, osobito je bilo značajno ime austrijsko-američkog pravnika Josefa Kunza. Teorija pravednog rata je dosta kompleksna i obuhvaća po sebi tri zasebna područja: Jus ad bellum (pitanje pravednog postupanja kod početka, tj. proglašenja rata), Jus in bello (…pravda u samom ratu) i Jus post bellum (tiče se pravednog postupanja pri kraju rata i poslije svršetka rata).

Ukratko, po ovome bi pravedan bio onaj rat koji proglašava legalni i kompetentni državni autoritet. On bi morao javno objaviti rat i to nakon što su realno iscrpljene sve mirnodopske mogućnosti rješenja nekog međudržavnog problema. Sam razlog rata mora biti pravedan, a danas se pod tim misli prvenstveno na obrambeni rat kao jedini uistinu pravičan rat. Zatim tijekom samog rata, suprotstavljene vojske se moraju pridržavati predviđenih (Ženevskih) konvencija. To uključuje prvenstveno suzdržavanja od onih vrsta oružja i municije koji se nalaze na zabranjenim popisima (poput Napalma, kemijskog i biološkog oružja). Zatim bi se zaraćene strane morale ponašati humano prema ratnim zarobljenicima; omogućiti im pristojne životne uvjete u zarobljeništvu, a u dogledno vrijeme bi isti trebali biti razmijenjeni, a poslije svršetka sukoba i oslobođeni (ukoliko ne postoje dokazi da su vršili ratne zločine). Naravno, pravedni rat podrazumijeva i humano postupanje prema civilima neprijateljske strane, ta maksimalno suzdržavanje od uništavanja civilnih objekata itd.

U tom smislu, ako bi usporedili neki moderni ratni sukob sa onim arhaičnim ratovima, svakako bi bilo primjetno da je u međuvremenu uglavnom svugdje na svijetu došlo do osjetnog pozitivnog civilizacijskog pomaka. Ali isto tako, da se primijetiti da još uvijek na svijetu nema ratnih sukoba koji bi po sebi bili u potpunosti pravedni. Ratni zločini – nažalost – još uvijek predstavljaju neizostavni folklor svakog ratnog sukoba na svijetu! Zašto je to tako?

Humanost je za ljude, ali tko je u ratu čovjek?

Sovjetska heroina Lyudmila Pavlichenko se s 309 potvrđenih ubojstava smjestila na visoko 5. mjesto top snajperista u povijesti. Poslije II. svj. rata, sovjetska vrhuška ju je često koristila za ambasadorsko-propagandne aktivnosti, te je tako ova opasna djevojka često bila u prilici boraviti na Zapadu. Jednom su je zapadni novinari pitali o tomu da li osjeća grižnju savjesti ili kakav traumatski stres od svog tog silnog ubijanja koje je počinila? Ona je odgovorila potpuno smireno i samouvjereno kako ona nikad u životu nije ubila čovjeka; ona je samo ubijala naciste! Istini za volju, Lyudmila nije ubijala neprijateljske zarobljenike i civile, nego aktivne vojnike usred boja, od toga čak 36 dobro skrivenih neprijateljskih snajperista. No, njen stav ipak pokazuje onu opasnu tendenciju koja na kraju koncept pravednog rata čini neizvedivim. Naime, neprijatelj u ratu vrlo brzo počinje gubiti ljudske odlike i karakteristike u očima ratom pogođenog promatrača. Odnosno, neprijatelj se u ovom smislu vrlo brzo pretvara u životinju, i po sebi su poprilično rijetki ljudi koji tijekom cijeloga rata zadržavaju puni rešpekt prema životima neprijatelja, smatrajući iste od početka do kraja ljudima.

Mogli bi smo reći da je u svakome od nas zakopan nemal’ polog dobrog čovjekoljublja, ali i to kako ono u konačnici važi samo za one koje uistinu smatramo ljudima. U ratnim strahotama se – kako rekosmo – lako dogodi da ljudi počinju gubiti svoje ljudske osobine u očima potresenog promatrača. I zato se onda i događa da se ljudi prema ljudima počinju ponašati kao prema životinjama, pa čak i gore nego prema njima. Tada prorade bičevi, lanci, noževi, logori nalik štalama i sve one moguće strahote … Dehumanizacija protivnika nije samo temelj za činjenje ratnih zločina; moglo bi se reći da ona ujedno stoji u temelju svakog mirnodopskog bigotizma. Npr. bijeli rasisti često opravdavaju svoje rigidne stavove prema crncima uvjerenjem kako ovi potonji uopće nisu ljudi, nego nekakva subhumana niža vrsta, koju je Bog stvorio upravo da budu sluge i robovi bijelcima! Ili, neizostavno za spomenut, nacistička ideologija se uvelike temeljila na teoriji supremacije bijele arijevske rase. Po ovome je ispadalo da je samo arijevac čovjek u punom smislu, i zato je pravog Nijemca i obvezivalo da se ljudski ophodi samo prema drugim čistokrvnim Nijemcima! Opet vidimo, humano ponašanje postoji samo tamo gdje postoji identifikacija čovjeka kao čovjeka. S druge strane, zvjersko ponašanje je uvijek povezano sa izvitoperenom identifikacijom čovjeka kao životinje, ili barem kao nekakvog polu-čovjeka!

Subjektivnost i samoobrana

Kako već rekosmo, danas je obrambeni karakter nekog rata temeljni zahtjev njegove pravednosti. No, prema interpretaciji sudionika ispada da su danas uopće svi ratovi samo i isključivo obrambeni! Tako je to nekako ispalo i na našim prostorima: svi su se isključivo branili! Ako je netko svojom vojskom i zagazio na teritorij tuđe države, opet će reći da je tamo samo branio svoje sunarodnjake u tuđini, a to je u konačnici ustavna obveza skoro svih država na svijetu! Dakle, ako je ljudima za vjerovati, ovdje definitivno nitko nije kriv, a 100.000 ljudi pobijeno (samo u BiH), jedna trećina stanovništva rastjerana, a materijalnu štetu da i ne spominjemo. Ne treba ovdje biti veliki filozof kako bi se došlo do zaključka da nešto opasno ne štima s ljudskom interpretacijom pravde. Za mene je osobno pojam pravednog rata poprilično opasan termin, jer kad bi ljudi bili dovoljno pravedni za vođenje istinski pravednog rata, tada rata zapravo ne bi ni bilo. Zamislimo civilizaciju u kojoj je većina stanovnika stekla kontrolu nad osobnim bigotističkim tendencijama, te gdje su manje-više svi uspjeli kanalizirati svoje niže strasti kroz altruističke i sublimacijske oblike kreativnog izražavanja i ponašanja. U takvoj civilizaciji ne bi se vodili nekakvi pravedni ratovi, nego rata jednostavno ne bi ni bilo! Ako bi na površinu i izbili neki neriješeni problemi i pitanja, takvi ljudi bi se mogli lako dogovoriti i naći već neki – za sve – zadovoljavajući kompromis. Čak i kad ovo potonje po sebi ne bi lako išlo, oni bi i dalje uporno tražili neko mirnodopsko rješenje jer bi u svojoj humanosti i čovjekoljubnosti znali kako je bolje stotinu godina pregovarati nego samo jedan jedini dan ratovati. Premda je ideja pravednog rata svijetu ipak nužno potrebna, ona u konačnici ne može biti ideal i dugoročni cilj civilizacije. Jer to je nešto poput spašavanja onoga što se može spasiti u prevladavajućoj klimi ne spasa; nešto poput pravne legalizacije nepravde; poput idealizacije oksimoronskog „živog mrtvaca“ i njegove sestrice „ljepuškaste rugobe“!

S druge strane, vidimo da ljudima uopće nije problem zapakirati bilo kakvu agresiju u omot pravednog obrambenog rata. Nasilje ih olako dovodi u stanje slijepog samoopravdanja vlastite agresije te nedostatka bilo kakvog suosjećanja prema neprijateljima. Od humanističkog privida svakodnevnice vrlo brzo se stiže do one kaubojske maksime: „Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac“!

Teritorijalnost rata

Države nema bez suvereniteta neke društvene zajednice nad određenim teritorijem. Isto tako, ta društvena zajednica i po Božjem i po ljudskom ima potpuno pravo silom braniti svoj teritorij. Međutim, kad govorimo o jednom takvom legalnom posjedovanju nekog teritorija od strane ljudi, i tu ćemo se u konačnici susresti s nemalim paradoksom: Naime, s obzirom na teško sagledivi broj ratova u ljudskoj povijesti, na kraju ispada da na zemlji apsolutno nema nastanjivog teritorija koji se barem dva puta do sada nije od nekoga nepravedno otimao. Gdje god živjeli kao svoji na svome, nepobitna je činjenica da je taj komad zemlje nebrojeno puta u povijesti bio natapan krvlju. Prvo su se u vlasničkom  pravu smjenjivala plemena, zatim kraljevstva i carstva, a na kraju i države. To se neizostavno događa jer je u ljudskoj prirodi uvijek prisutna tendencija da dvoje ili više njih teže za jednom te istom stvari (Girard). Zato bi trebali biti vrlo oprezni kad neki teritorij svojatamo kao svoj vlastiti. Taj komad zemlje je već više puta otiman, a moguće da će ga netko i u buduće ponovno nekome oteti …

Vlasništvo nad samim sobom kao jedino metafizički utemeljeno vlasništvo

Kad se netko ponaša agresivno, neuobičajeno i neprilagođeno, nimalo ne čudi što ljudi za njega kažu kako taj nije pri sebi, ili kako je izvan sebe. Još se kaže: „nije pri pameti“, ili još bolje „ne vlada nad samim sobom“. Gdje god i kad god ljudi ne vladaju samima sobom tu lako dolazi do ruiniranja i svih drugih oblika i tekovina materijalnog i intelektualnog vlasništva. Tada više nitko nije siguran ni u čemu, ni na čemu … Zato bismo mogli pouzdano reći kako je jedini uistinu pravedni rat pod suncem onaj rat koji čovjek vodi za kontrolu nad samim sobom. Bez pobjede na ovom području sve druge ljudske pobjede će biti samo Pirove. Bez stjecanja ovog vlasništva teško će biti ostvariti i bilo koje drugo vlasništvo!

U Sarajevu, 4. 4. 2016.

dr. Mario Bernadić