Stajali su nad mrtvim tijelom neke žene. Granata je pala nekoliko metara od nje. Nedostajao joj je dio lica, desna noga ispod koljena visjela je na nekoliko preostalih komada kože. Stevo nije izdržao. Okrene se i povrati. Dejan ga stane udarati po leđima.

– Bit će dobro, uvijek je ružno prvi put dok se ne navikneš.

– Zna li se ‘ko je žena?

– Ne vjerujem, neka muslimanka vjerojatno.

Džip stane pored njih.

– Šta je bilo?

– Stevo se još nije navikao na mrtve.

Dejan se smijao od uha do uha. Džip nastavi dalje. Stevo se uspravi. Lice mu je požutjelo.

– Šta ako ima pravde?

– Kakve pravde?

– Pa za ovo što radimo znaš, što ubijamo žene i djecu?

– Nema pravde Stevo ne brini, i ako je ima, tko zna gdje je i kako izgleda?

– A hrišćanstvo, a Hristos?

– Šta s njima?

– Zar nisi učio na vjeronauku o Hristosu i pravdi?

– Ne sjećam se, možda i jesam. Kakve to veze ima s nama?

– Pa kad umremo, hoće li nam se suditi?

– Za šta?

Stevo pogledom pokaže prema mrtvoj ženi.

– A ‘ko će nam suditi?

– Hristost i svetitelji.

– Ti si baš pravi vjerski fanatik, kakav Hristos, znaš li ti da je Hristos Srbin i da je uvijek na našoj strani, na strani naše otadžbine.

Stevo ponovo povrati.

– Jesi li ti slušao paroha neki dan kad nas je došao blagosloviti?

– Nisam bio, došao sam kasnije.

– E pa paroh je fino sve natenane govorio o hrišćanstvu, o oproštenju, o kajanju, ali tek nakon što pobijemo muslimane i prestane rat.

– A dotad?

– A dotad, moj Stevo, borimo se za otadžbinu i srpstvo pa, kao što reče paroh, ako moramo i nekoga ubiti, neka, nekršteni ionako neće u raj kod našeg Gospoda, oni imaju svoj raj.

Stevo je zurio u tijelo žene.

– Ne znam, paroh pretjeruje, šta on zna tko će gdje kad umre i gdje ‘ko ide kad umre, ‘ko da je on bio kod Gospoda i vratio se da nam kaže šta je Gospod odredio.

Dejan ga pogleda iskosa.

– Stevo, šta je tebi čovječe, pa rat je, ljudi ginu, ubijaju se, šta te sad spopalo kajanje i hrišćanstvo, jesi li ti normalan? Pa nismo ti i ja ubili ovu ženu, pala je granata i ubila je, nismo je ni ispalili mi, nego je topnička jedinica pucala po njima.

Stevo je šutio. Uspravi se i krene nizbrdo stazom prema sljedećoj kući. Dejan ostane pored tijela.

– Odakle parohu pravo da on nama tumači šta Gospod hoće ili neće, šta je Gospod odredio ili nije, ‘ko da on zna Gospoda licem u lice.

Mislio je Stevo i spuštao se sve bliže kući. Zastane pred kućom. Nekoliko granata palo je oko kuće. Prozori su popucali, tragovi od gelera su se vidjeli po zidovima. Uđe u dvorište. Na pragu kuće nečije noge su virile prema vani. Stevo ponovno osjeti nagon za povraćanjem. Nekako se svlada. Popne se stepenicama. Tijelo starijeg čovjeka ležalo napola vani, napola unutra. Ispod njega bila je velika lokva krvi. Izgleda da ga je geler pogodio u predjelu grudnog koša. Stevo se nije usuđivao pomjeriti tijelo. Čekao je Dejana. Pogled mu privuče starčeva napola otvorena ruka izbrazdana i prošarana venama s mrljama skorene krvi. U ruci je držao nešto maleno kao kocka. Sagne se. Malena ikona Bogorodice poprskana kapima krvi. Stevo je uzme. Bila je to ikona Bogorodice iz manastira kojega je jednom davno kao dječak posjetio. Sjećao se koliko ga je bilo strah polumraka, mirisa tamjana i bradatih monaha odjevenih u crno. Čudio se otkud muslimanu Bogorodičina ikona. Sagne se i prekopa džepove. Napipa komad tvrdog papira. Stara lična karta. Otvori je. Lice mu se učinilo poznatim. I ime mu je zvučalo poznato. Češao se po glavi i razmišljao gdje je čuo to ime i vidio to lice. Onda se sjeti. Problijedi u licu i ponovno povrati, ovaj put žestoko hvatajući zrak. Zatetura i iziđe vani na stepenište. Sjećao se kad je kao dječak jednom u parohijskoj crkvi prevrnuo svijećnjak, a paroh umjesto da ga izgrdi i istuče, utješio ga je i pomilovao po licu i rekao mu da se ništa ne brine. Zbog toga je jedno vrijeme ozbiljno razmišljao da se zamonaši. Bio je to pobožan paroh, fin i prema svima i sa svakim dobar. Čuo je da je otišao u penziju zbog bolesti i da se vratio u rodno mjesto. Stegne Bogorodičinu ikonu i stavi je u džep. Ličnu podere i baci. Vidio je Dejana kako se spušta. Stevo dodirne obraz i pogleda mrtvo tijelo. Jedna suza zastala mu je na pola obraza. U nedoumici nije znala treba li nastaviti ili se vratiti odakle je došla. A ni Stevo nije znao. Topnička jedinica, pomislio je. Nismo mi krivi. Nije mu bilo lakše. Obraz ga je pekao kao živa vatra.

U Sarajevu 20. 3. 2022.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: kalyanby