Petak, 22 studenoga, 2024

Među mnogim pitanjima suvremenog društva kojima se bavi knjiga Douglasa Murraya The Madness of Crowds problematizira i nešto o čemu se rijetko razmišlja. Murray počinje s tvrdnjom da internet ništa ne zaboravlja i navodi pri tom nekoliko primjera različitih poznatih osoba od novinara, preko političara do glumaca, koji su u različitim razdobljima svoga života imali različite stavove o nekim važnim društvenim pitanjima. Svi njihovi stavovi ostali su zabilježeni na različitim internet forumima i socijalnim mrežama preko Twittera do Facebooka. Može li se čovjek promijeniti u svojim stavovima i mijenja li se u svojim stavovima? Murray piše o internetu kao prostoru u kojem je lako otvoriti rane i povrijediti, ali ne može se pronaći ili dobiti oproštenje u slučaju kajanja. Tako Murray među različitim primjerima navodi i odluku novina The New York Times da zaposli novinarku, koja je inače stručnjak za tehnologiju i tehnološke inovacije. Međutim, zbog nekoliko tweetova na Twitteru koje je novinarka objavila nekoliko godina prije, dolazi do snažne negativne reakcije korisnika Twittera protiv njezinog zapošljavanja. Novine odustaju, iako novinarka objašnjava u svojoj reakciji da su tweetovi stari nekoliko godina i da ona više niti dijeli niti podržava stavove koje je nekad iznosila. Murray pita postoji li mogućnost da se netko promijeni i bude drugačiji u svojim stavovima u eri kada sve ono što se piše ili eventualno misli ostaje trajno zabilježeno na nekom serveru i po potrebi se izvlači kao oružje za odstrel? Nerijetko svjedočimo kako se nekoj osobi, najčešće javnoj, ne dopušta mogućnost da iznese svoje stavove i mišljenja o nečemu što je pisala, mislila i govorila u prošlosti kao da je nemoguće da čovjek sazrije i promijeni se, proširi svoje znanja, spoznaje i iskustva. Zašto smo, kako to Murray opisuje, došli u situaciju ili stanje da jedan tweet, post i dislike neku osobu obilježi za cijeli život i time joj na sve moguće načine oteža svakodnevno življenje, posao, mogućnost napredovanja? Je li u pitanju nedostatak odgovornosti za javno napisanu riječ ili je pametnije potpuno se povući i ništa javno ne pisati i ne govoriti? Murray primjećuje kako se intelektualno sudište o nečijem djelovanju, pisanju i mišljenju s ozbiljnog i kritičkog osvrta na osobu premjestilo na internet, posebno socijalne mreže. Danas je moguće svakog ozbiljnog znanstvenika, filozofa, pisca, nobelovca ili nekoga tko je ozbiljno zadužio društvo diskreditirati tek jednim tweetom ili hashtagom, postom putem neke od socijalnih mreža i onda kada dotična osoba ne sudjeluje u raspravi i diskusiji. Murray u ovom diskreditiranju poseban problem vidi u nemogućnosti interneta i socijalnih mreža i njihovih korisnika (ili barem većine njih) da prepoznaju mogućnost promjene i mijenjanja čovjeka, njegovih ideja, stavova, misli kroz njegov život. Murray ovu nesposobnost povezuje s nekoliko drugih fenomena koje je internet, odnosno socijalna mreža stvorila. Jedan od fenomena je odnos prema ljudskoj povijesti gdje se neopravdano i neutemeljeno odbacuje sva prošlost, tradicija i kultura na temelju kriterija proizvedenih preko interneta i socijalnih mreža zbog čega je moguće, recimo, tražiti da se misao filozofa kao što je Aristotel izbaci iz studija filozofije jer je bio navodno ženomrzac i rasist. Nesposobnost da se povijest i prošlost promatraju kroz kriterije onoga vremena o kojem se govori i koje se proučava dovodi do pokušaja brisanja kako dijelova povijesti, tako i povijesnih osoba iz ljudske kulture. Drugi fenomen odnosi se na fiksirana mišljenja o pojedinim povijesnim razdobljima i osobama bez ikakve posebne nijanse i razlikovanja. Uzrok ovakvog stava nalazi se u odbijanju korisnika većine socijalnih mreža i interneta da prihvate osobu kao nekoga tko se s vremenom mijenja i ne misli isto kao prije, tako neki povijesni događaj ili osoba biva strogo pozitivna ili strogo negativna, kao što je u zadnjih nekoliko mjeseci pokazalo rušenje povijesnih spomenika u Americi i nekim europskim zemljama. Treći fenomen je miješanje virtualnog odnosno nepostojećeg i stvarnog, pri čemu se virtualnom daje prednost, dok se stvarno potpuno briše kao da ne postoji ili se nije dogodilo, tako se uništavanje spomenika kulture trebao smatrati činom brisanja stvarnosti i uspostavljanja nove, koja je stvorena putem Faceboka, Twittera i drugih socijalnih mreža u formi poziva na rušenje i brisanje povijesti. Iz svijeta socijalnih mreža nastalo je ono što se nedavno opisalo kulturom otkazivanja.

Na ovaj fenomen reagirali su različiti intelektualci, različitih političkih i drugih nerijetko suprotstavljenih uvjerenja, ističući da korisnici kroz pojedine socijalne mreže pozivanjem na javni linč javnih osoba nastoje potpuno izbrisati svaki intelektualni i kulturni doprinos nekog pojedinca ljudskoj zajednici. Za Murraya kultura otkazivanja nije nikakvo iznenađenje. Kako navodi Murray, dovoljno je da vas netko iz nekog razloga (ponekad iz čiste mržnje, ili iz dosade, ili iz zabave) označi na nekoj socijalnoj mreži i nazove, recimo, „rasistom“, „homofobom“ ili nečim sličnim na što je javnost osjetljiva i vaša javna, a nerijetko i znanstvena i akademska karijera bi mogla vrlo brzo biti okončana, makar u cijelom svom životu i radu ne dijelite i ne iznosite takve stavove jer to nije ni vaš privatni stav. Kod nas u Bosni i Hercegovini također nerijetko socijalne mreže u formi posta, tweeta, hashtaga određuju sve vaše ostale kvalifikacije, uključujući i one ljudske i karakterne. Dovoljno je da vas netko označi, recimo. „nacionalistom“ „uzp-eovcem“ „daidžom“, „ljevičarem“, „fašistom“, „desničarem“ „talibanom“, „četnikom“, „ustašom“, „turčinom“, „osmanlijom“ i da u vrlo kratkom vremenu postanete žrtve kulture otkazivanja i da sav vaš rad, ljudskost, obrazovanje, uspjeh, priznanja budu prekriženi kao da vas nema i nikada niste postojali. Sve se to događa, prema Murrayu, jer socijalne mreže i internet kao umjetni i mehanički čovjekovi proizvodi nisu sposobni registrirati promjene i mijenjanja čovjekovih ideja i stavova, za takvo nešto sposobno je tek drugo ljudsko biće. I socijalne mreže i internet dok stvaraju uvrede i povrede, ne mogu osigurati stvarno oproštenje za one koji se kaju zbog svojih prethodnih krivih i pogrešnih stavova i mišljenja. Ali ono o čemu Murray najčešće piše u svojoj knjizi jest to kako internet i socijalne mreže jednostavno brišu povijest, povijesne događaje i povijesne osobe u njihovom povijesnom kontekstu i načinu života. Zato je moguće Aristotela nazvati ženomrscem i rasistom, Homera rasistom i nasilnikom, zato je moguće tražiti ukidanje emitiranja serije Alo Alo na britanskoj televiziji i zabranu emitiranja Disneyevih crtanih filmova, zato je moguće bilo koga od nas bez nekog posebnog razloga označiti na Twitteru, Facebooku, Instagramu i staviti nam metu na čelo i tražiti naš javni linč i javno pogubljenje. Jer živimo, kako to naslov Murrayeve knjige i ističe, u vremenu ludila gomile, o čemu je još davno prije Murraya pisao puno dublje i ozbiljnije nobelovac Elias Canetti u vremenu ludila mase kada je sreća i spas pronaći drugog čovjeka koji ima razumijevanja za vaše greške i propuste jer kao i vi zna da se čovjek kao biće stalno mijenja i stalno je u promjeni. Gomila ili masa tako o vama ne misli.

U Sarajevu 26. 8. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: hkeita

Tags: , , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment