Ponedjeljak, 25 studenoga, 2024

Već u tugovanju što nas možda nitko neće pamtiti poslije smrti, postoji očekivanje da će se poslije smrti živjeti. Već u strahu što svijet neće stati u dan kad umremo i nitko neće zastati i ispratiti nas minutom šutnje ili pobožnom mišlju o našoj duši, iskazujemo usmjerenje prema onom još nedokazanom. Onomu što očekujemo primiti iako se nitko s tim primljenim nije uspio vratiti i donijeti ga kao dokaz života. Naše protivljenje življenju koje bi se svelo na umiranje kao konačni ishod i finalni horizont do kojega dopiremo još ništa ne dokazuje. U pitanju je tek znak nade ili samo iskustvo nade kojim se želimo ohrabriti u susretu s neminovnim i neizbježnim. Kako je to svojevremeno razradio filozof nade Ernst Bloch, mi smo uvijek u pokretu prema nekom naprijed, nekom sutra koje živi ne samo u onom danas nego i u onom što je prošlo. Jer, kako nas poučava Bloch, i prošlost se može promatrati i interpretirati kao mjesto rađanja nade, makar je u tom trenutku sama prošlost kao sadašnjost koju živimo i koja nas pogađa bila prostor očaja i gubitka svakog nadanja u budućnost. Odatle su naše nade istovremeno slične i drugačije od naših utopija. Jer dok se utopije u nemogućnosti da pređu i dodirnu onostrano i rezignirano urušavaju dopirući do krajnjih granica konkretnog života, nada daleko slobodnija i žilavija traži svoj vlastiti način kako dodirnuti ono iza smrti, ono što nada predosjeća kao postojeće, živuće i vječno. Nada je za Blocha ono što ostaje s čovjekom i u čovjeku onda kada sve njegove zemaljske utopije bivaju poražene bile one političke, religiozne, kulturne od onog neprijatelja koji zna poput hitronogog trkača preteći sve ostale i osvojiti cilj prije svih. Tog hirovitog neprijatelja kojega opisujemo kao stvarnost jer poznaje sve perfidne načine i forme oduzimanja i umanjivanja nade od prirodnih katastrofa preko besmislenih ratova do iznenadnih umiranja bliskih ljudi stvarnost se bezobzirno i drsko smije čovjeku u lice. Ona ga izaziva i pri tom izaziva njegovu nadu tražeći od njega da se na nju osloni ili da je konačno napusti i odbaci kao iluziju i zavođenje slabih i nesposobnih koji se ne mogu suočiti sa stvarnošću. Iako se tako stiže do nade kao nekakvog pokušaja bijega i nada se doima kao najgori kukavičluk pred stvarnošću koja je izaziva na dvoboj, ipak nada ne želi sukob sa stvarnošću. Štoviše, nada gleda preko ramena stvarnosti u onostrano. dok je stvarnost tom onostranom okrenuta leđima i ne primjećuje onostrano koje joj prilazi i koje joj se približava. Tako je čovjek postavljen u jedno neobično stanje ili položaj postojanja. Obuzet ili prožet nadom, gleda preko ramena stvarnosti i ta mu ista stvarnost, iako nesvjesna toga što čini, skriva onostrano svojim nastojanjem da čovjeka susretne licem u lice. Tako stvarnost o čovjeku misli kao o kukavici koji je ne gleda u oči, dok sam čovjek o stvarnosti misli kao o prepreci koja mu zaklanja pogled na ono na što ga nada upućuje i usmjerava. Svjestan nemoći pred stvarnošću, ali svjestan i pogubnosti utopije koja nije ništa drugo nego stvarnost preobučena u vještog glumca koji se pretvara da je onostrano, čovjek se jedino može osloniti na nadu.

Nada razotkriva stvarnost kao ono nešto što iako stoji nasuprot čovjeku i ponekad i protiv čovjeka nije krajnji prostor življenja i života. I utopiju nada razotkriva kao stvarnost koja glumi onostranost u pokušaju da čovjeka privoli na shvaćanje i vjerovanje kako poslije i izvan ove stvarnosti nema ništa. Odatle stvarnost ne vidi u samom čovjeku neprijatelja niti u njegovoj utopiji, odnosno utopijama, nego u čovjekovoj nadi. Nada je pogubna za stvarnost jer ona kao da naslućuje i intuitivno predosjeća onostrano kao čovjekov stvarni prostor postojanja i horizont kojega čovjek doseže i kojemu u konačnici dolazi i prilazi kako bi u njemu trajno ostao živjeti. Horizont na koji upućuje nada i usmjerava čovjeka je izvan i onkraj svake ljudske utopije koju čovjek pokušava i nastoji izgraditi u stvarnosti jer nada sebe ne razumijeva kao utopijsku vrlinu, gestu, osjećaj i stanje. Nada kao da svoju ozbiljnost i usmjerenost crpi i povlači iz onostranog kojega smatra postojećim, stvarnijim od svake stvarnosti i svake pokušavane, ali istovremeno i neuspješne utopije kojoj je čovjek povlađivao kao kraljevstvu onostranog ovdje na zemlji, sve dok se smrt ne bi javila kao neželjeni gost u tim utopijskim carstvima izmišljene i nepostojeće vječnosti. Tek sa smrću i njezinim bezobzirnim zahtjevima prema kojima svaka čovjekova utopija duguje smrti nagradu bilo u krvi, bilo u žrtvama, bilo u zločinima, bilo u ubijanju nada ulazi u čovjekovu egzistenciju kao pokušaj, nastojanje, kao stvarnost koja preko ruba stvarnosti i preko ramen smrti vidi, pogleda prema životu i vječnosti, ali ne očima čovjeka kojima vidi stvarnost i smrt u svijetu, nego očima duha i nadanja koji vide posve novi i drugačiji horizont gdje će čovjek nastaviti postojati, živjeti i trajati kada umre. Horizont onostranog kojega smrt i stvarnost ne vide jer su mu okrenuti leđima, jer su okrenuti prema fizičkom postojanju čovjeka, dok sam čovjek plašeći se smrti i stvarnosti koja je prožeta umiranjem, pogled usmjerava iza njih i preko njih. Gledajući s nadom s onu stranu stvarnosti i smrti, predosjeća nešto više. I drugo. I novo. Horizont vječnosti koji se širi u beskonačnost izvan granica i dosega stvarnosti. I smrti.

U Sarajevu 14. 8. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: niserin

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment