U romanu rumunjskog pisca Normana Manee Crna koverta jedan ženski lik pripovijeda o zaboravu. Kroz humor i smijeh (scena se odigrava u psihijatrijskoj bolnici) bolničarka opisuje ljude i njihove odnose. S određenim podsmijehom i zluradošću pripovijeda bolničarka kako ljudi boluju od zaborava. Neki su prisiljeni zaboraviti iz straha od odmazde vlasti, neki dobrovoljno zaboravljaju zbog privilegija koje su im dane zahvaljujući suradnji s vlašću. Bolničarka opisuje dva moguća oblika zaborava. Zaborav u kojem je čovjek prisiljen zaboraviti (ako je moguće biti prisiljen na zaborav) i dobrovoljni zaborav na temelju nečega što je dovoljno korisno i potrebno da zauzme mjesto onoga što čovjek ne smije zaboraviti. Zaborav može biti nametnut. Nametnuti zaborav je prihvaćanje življenja sa sviješću da još uvijek postoji zlo koje je odgovorno za određeni zločin. Još uvijek nema oproštenja kojega zločinac treba tražiti od žrtve ili preživjelog. Nametnuti zaborav nastavak je zlostavljanja i ubijanja nevinog i nevinih, progon preživjelog kojemu se zabranjuje misliti i promišljati zločin. Preživjeli ne može zahtijevati ni istinu ni pravednost kao moguće uvjete oproštenja zločincu. Takav zaborav nasilan i nametnut od samog početka jest diktatura zaborava ili režimski zaborav. Nemoguće je da pojedinac prisili pojedinca na zaborav, ali je moguće i izvjesno da organizirana i dobro utvrđena politička, kulturna i medijska struktura prisili pojedinca ili cijelu zajednicu na zaborav. Prijetnjama, zlostavljanjem, strahom, progonima, političkim pritiscima, javnim blaćenjima i napadima. U okolnostima prisilnog i nametnutog zaborava onaj koji prisiljava još uvijek ili nije razvio svijest i samosvijest o svojoj odgovornosti ili je duboko svjestan vlastite krivice, ali je planski i ciljano odbacuje i niječe. Najčešće se događa ovo drugo. Režimski zaborav je pokušaj gušenja kolektivne savjesti zajednice ili grupe koja je odgovorna za zlo i zločin. Režimski zaboravi nisu naivni. Oni vrlo dobro i umješno otkrivaju glavnu opasnost: ne dopustiti da se unutar same zajednice stvori jedna kritična masa onih koji će od političke strukture tražiti u ime cijele zajednice da prizna krivnju i prihvati odgovornost. Režimski zaborav ne pravi razliku između onih nad kojima je zločin izvršen i onih koji su zločin izvršili. Usmjeren je isključivo na nametanje zaborava bez obzira na to traže li preživjeli istinu i pravdu, ili kod zločinca progovara savjest i on odlučuje priznati da je kriv. Temeljna obveza režimskog zaborava je prisiliti čovjeka da ne slijedi glas svoje savjesti bilo da ga savjest obvezuje da traži istinu i pravdu za preživjele, bilo da ga savjest krivi i optužuje za zločine koje je počinio. Režimski zaborav je pokušaj kontrole i nadzora nad čovjekovom savješću i unutarnjim životom. U tom nastojanju da se pod nadzor stvari slobodna savjest pojedinca režimski zaborav se koristi drugačijom verzijom ili modelom svog istog oružja koje redovito koristi. To je dobrovoljni zaborav utemeljen na kupovini šutnje, odnosno nečije savjesti. Uvjeti za dobrovoljni zaborav nastaju u samom režimskom zaboravu kao metodi prisile i nasilja. Prijetnje, progoni, nasilje, zlostavljanja, oduzimanja ljudskih prava, javni napadi i sramoćenja su sredstva koje režimski zaborav svjesno koristi kako bi pokušao pojedinačnu savjest privoljeti da dobrovoljno zaboravi zločin. Pojedinac se dobrovoljno prisiljava da zaboravi jer se metode režimskog zaborava ne primjenjuju više na njega. Njega se više neće progoniti, maltretirati, javno napadati, njegovoj obitelji i djeci neće se prijetiti. Od njega se ne traži ništa osim da svjesno, slobodno i dobrovoljno pristane na zaborav. Međutim, svakom je jasno da je dobrovoljni zaborav i pristanak na njega uvjetovan režimskim zaboravom iza kojega mogu stajati sve dostupne političke, javne, medijske i kulturne strukture jedne određene grupe ili zajednice koja ima u cilju sve one koji slušaju glas savjesti ušutkati kako ne bi zahtijevali istinu i pravdu ni za sebe kao preživjeli, niti za žrtve koje su ubijene, nestale i mrtve.

Dobrovoljni zaborav, radikalno slobodan moguć je tek u onoj okolnosti kada zločinac priznaje krivnju, pristaje na istinu i pravdu i traži oproštenje za počinjeni zločin. I takvi zaboravi znaju se dogoditi na razini osobnih odnosa između zločinca i njegove žrtve. Međutim, širi i dublji zajedničarski i kolektivni dobrovoljni zaborav tako radikalno slobodan nikada nije moguć unutar sadržaja i opsega režimskog zaborava. Režimski zaborav zahtjev za odustajanjem od istine i pravde utemeljuje i uvjetuje zlom koje nastavlja činiti i u miru samo na drugi način i drugačijim sredstvima. I zato je nemoguće bilo kakvo pročišćenje režimskog zaborava. On ustraje u zlu drugim oblicima, načinima i formama. Režimski zaboravi mogu se eventualno barem oslabiti samo kolektivnim ili većinskim katarzama i priznanjima krivnje, odnosno odustajanjem režimskog zaborava od pokušaja i nastojanja da strogo nadzire, kontrolira i zapovijeda savjesti pojedinca. Bilo bi pogubno ne uvidjeti mudrost režimskih zaborava i njihovo izvrsno razumijevanje čovjekove nutrine, psihologije i savjesti. Makar su i ta mudrost i to razumijevanje kako perfidni tako u sebi do kraja zli i izvitopereni. Kako se da „iščitati“ iz Maneova romana, najvažnije je staviti pod kontrolu čovjekovu nutrinu, njegovu savjest, osjećaj za osobnu slobodu, osjećaj za postojanje drugog i drugačijeg. Prije izvanjskih kontrola i nadzora (od nasilja do uskraćivanja fizičke slobode, slobode kretanja, oduzimanja hrane) režimski zaborav mora pokušati uvjeriti pojedinca da on slobodno pristane na zaborav. I tu se uključuje čitava jedna ideološka struktura opisivanja i objašnjavanja kako je „drugi“ morao biti ubijen, likvidiran, istrijebljen jer je bio neprijatelj i krivac i zločinac. Ako ne uspije ova ideološka i režimska kulturna i povijesna revolucija protiv vlastite prošlosti i pamćenja, tek onda se pribjegava otvorenoj i nasilničkoj diktaturi nad pojedincima i njihovim savjestima. U tom procesu brisanja odgovornosti režimski zaborav zna da se ne smije dozvoliti stvaranje i nastanak jedne kritične i ozbiljne grupe pojedinaca koja bi mogla prokazati režimski zaborav i kao zločinački i kao nastavak zločina. I u tom pokušaju nadzora i kontrole režimski zaborav ne preže ni pred čim što može poslužiti kao oružje ili sredstvo za napad na pojedinca. I dobrovoljnost zaborava kojega nudi režim pojedincima nije uopće dobrovoljan ni slobodan. On je iznuđen perfidnim metodama i pojedinac je prisiljen zaboraviti iako mu se može učiniti da je to učinio slobodno kao što ženski lik u romanu pripovijeda o onima koji su zaboravili jer su nakon mučenja i progona dobili slobodu. Ali nisu, oni su ostali unutar režimskog zaborava i nemaju slobode, nego su prestanak mučenja i progona vidjeli kao slobodu. Ali to nije istinska i prava sloboda. Istinska i prava sloboda bi bila kada bi se režimski zaborav pokajao, priznao i preuzeo krivnju za zločin i zatražio oproštenje od preživjelih i od mrtvih. Sve dok se takvo nešto ne dogodi, režimski i dobrovoljni zaborav pod kontrolom režima su jedna te ista stvar između kojih nema nikakve razlike bez obzira na to o kojem je političkom uređenju i sustavu riječ. Režimski i s njim duboko povezan dobrovoljni zaborav zla i zločina mogu pripadati bilo kojoj politici i političkoj zajednici jer politika je tu puko sredstvo i oružje da se na sve moguće načine zabrani otkrivanje i razotkrivanje odgovornosti i krivnje za zlo. U tom pogledu jednako režimski mogu biti i jesu politički sustavi koji na prvu gledano stoje na različitim stranama onoga što generički opisujemo kao ljudska prava, slobode, prava pojedinca. Režimski zaborav tako može pripadati jednako i socijalizmu i demokraciji. Nevažno je. I svejedno. Najvažnije je prisiliti pojedinca da zaboravi bilo na silu, bilo (ne)dobrovoljno.

U Sarajevu 4. 6. 2021.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright:  Andrii Yalankysi