Subota, 23 studenoga, 2024

Etimologija riječi može biti zanimljiva. Može biti dosadna i suhoparna. Ponekad neku riječ možemo probati protumačiti kreativno. Pomalo izvan strogih zakona jezika i gramatike. Iako riječ pandemija izvorno dolazi od pan (grč. sve) i demos (grč. narod), prema onomu kako je doživljavamo i proživljavamo, mogli bismo reći kako ona dolazi od riječi pan (sve) i daimon (demon). Tako pandemija postaje demon. Ne demon u religioznom značenju nekog konkretnog zlog entiteta ili zlog bića. Pandemija je više opći ili kolektivni demon čovječanstva. Više kao opći demon nepoznatog i neodređenog straha. Istovremeno konkretan u iskustvu pojedinca i neodređen u našoj općoj ljudskoj svijesti. Pandemija je opće iskustvo nečega neodređenog i nepoznatog koje u nama izaziva nesigurnost. Zabrinutost. Napetost. Kao mješavina konkretnog straha i neodređenog budućeg iščekivanja koje ima nepoznate obrise nama nepoznatog apokaliptičnog zla. Pandemija zamagljuje granicu između osobnog iskustva straha i neugodnog i nelagodnog osjećaja da nam svuda oko nas prijeti nešto nepoznato. Nešto bez obrisa. Bez oblika. Ta zamagljena granica područje je beskrajnog niza zavjera, teorija, objašnjenja, ali i apokaliptičkih vizija budućnosti, neodređenih strahova i neobjašnjivih fobija. Pandemija je kolektivna neodređenost i nepoznatost straha koji se doživljava konkretno i osobno. Negdje na nas nešto vreba kao nešto skriveno i neodređeno i to vrebanje se pretvara u intenzivan i snažan osjećaj kao da možemo precizno reći kako izgleda to što nas promatra i čeka. To što nas plaši. Tek kad pokušamo precizno opisati počinjemo razumijevati koliko je zapravo teško opisati stanje stvari. Tu su prisutni briga o zdravlju. Briga za druge. Strah od smrti. Strah od gubitka posla. Zabrinutost za budućnost. Zabrinutost za posljedice. Čak i kad nam se ne događa ništa konkretno, pandemija kao nekakav opći demon straha postoji negdje oko nas. Sve se stapa u neopisivu mješavinu svega. Sve se pretvara u bezličnu masu pandemije zbog čega nerijetko ne uspijevamo staviti sebe pod kontrolu. I osjećaj da nas nešto stalno progoni. Da nam je nešto za petama. I diše za vratom. Pandemija kao nekakav opći demon koji nas progoni je bezoblična i neodređena. Istovremeno ona je svugdje i nigdje. Istovremeno i konkretna i apstraktna. I jasna i neodređena. Nas plaši ono što nema formu. Nema oblik. Nema izgled. Nema obris. Neodređeni i bezlični strah je najteži. Najneugodniji. Ne znamo što nas okružuje. S kim se trebamo boriti. Tko nam je neprijatelj. Kako izgleda zlo koje nas vreba. Pandemija je bezlični demon. Bez forme. Bez sadržaja. Bez značenja. Ne postoji uspješan egzorcizam koji bi njega mogao izopćiti. Protjerati negdje daleko. Istovremeno je sve što nas okružuje i ništa. Mi se ne snalazimo dobro s bezličnostima i neodređenostima. Plaši nas kad nešto nema konkretan oblik i jasnu i preciznu formu. Kad nešto nema granicu. Nema rubove. Nema dno. Kao dubok i mračan bezdan. Pandemija je drugačiji demon. Nema granicu. Nema rubove. Nema dna. Ona je ponekad poput bezdana čiji strahovi nemaju ni oblike ni obrise. Ni konkretnost. Ni pojedinačnost. Kao opći demon čovječanstva pandemija prodire u sve ljude i sve aspekte njihovog života. Kao što strah bez obrisa prodre u sve pore pojedinačnog ljudskog života i pandemija kao kolektivni demon upada i napada konkretan život. Kao poplava koja se iznenada i nenajavljeno obrušava na nezaštićen grad i ruši konkretne kuće, stvarne podrume, postojeće mostove i ulice. Bez oblika i bez obrisa.

Svugdje neodređeno prisutna i kao da je svugdje konkretno odsutna, pandemija kao nekakav naš opći demon straha i anksioznosti duboko u nas prodire. Ona nas vreba i napada svojom bezobličnošću. Nemanjem konkretnosti. I nemanjem pojedinačnosti. Prisiljava nas da je svugdje vidimo. Da mislimo da nas promatra iz svih kutova i svih mogućih pozicija i položaja dok istovremeno ne uspijevamo nikome pokazati jasno i precizno njezinu konkretnost. Središe. Srž. Početak. Onog prvog konkretnog demona koji nas je zarazio i sputao strahom, agonijom i očajem. Iako je pandemija sudeći prema etimologiji kolektivno iskustvo naroda, čini se sadržajnijim kada je pokušamo opisati kao iskustvo općeg demona čovječanstva. Onoga koji bezoblična i bez obrisa u svakom konkretnom ljudskom postojanju izaziva neodređen strah. Nepoznatu napetost. Maglovitu zabrinutost. Pandemija kao naš opći demon koji nas progoni kao da nema konkretno lice, nego je kao bezlična i beskonačna smjena lica straha. Nejasnih i nepoznatih lica. U tom je njegova moć. I nadmoć. U toj odvratnoj neodređenosti i bezličnosti strahova koji se nikako ne žele konkretizirati kako bismo im se suprotstavili i kako bismo ih svladali. Pandemija kao opći demon nema konkretno lice i zato mu se ne možemo suprotstaviti kako smo inače navikli u sukobu s konkretnim strahovima. I fobijama. I zabrinutostima. I napetostima. Preširok je za naš pogled jer dokle nam pogled dopire mi ne vidimo rubove. Ne vidimo granice. Kao da je svugdje oko nas opći demon koji je beskonačan i beskrajan. I to nas plaši. Ponekad pokušati sačuvati zdrav razum je najveća pobjeda protiv općeg demona. Jer on pandemija kao opći demon nije religiozni demon. Ne pripada nijednoj religiji. On je opći demon koji napada razum i um. I tek ako njih uspije svladati i uništiti, moglo bi se reći kako je konačno pobijedio. Sve dok ima imalo razuma i uma koji mu se odupire na sve moguće načine, pandemija kao opći demon ne može istaknuti zastavu pobjede nad nama. On prvo vreba naš um i razum. I najprije se njih želi riješiti. Jer su um i razum posljednji obrambeni nasip protiv općeg demona pandemije koji ako ih svlada, sije kolektivno ludilo. Kolektivne strahove. Kolektivne nemire. Kolektivne iracionalnosti. Pred takvim odnosom snaga pojedinačni i konkretni um i razum čovjeka su najčešće nažalost nemoćni. Ili ih se počinje progoniti kao neprijatelje. Kad nas zahvati nekakav opći demon kao demon pandemije, ponekad počinjemo sve gledati njegovim očima. Očima kolektivnog demona straha, krize, anksioznosti i očaja koji progoni i vreba konkretni zdravi ljudski razum i pojedinačni normalan um konkretnog čovjeka. Opći demon mrzi zdrav razum i normalan um. Oni su ponekad jedini oblik otpora kojim se čovjek može suprotstaviti općem demonu pandemije koji sije kolektivne strahove s nesagledivim budućim ishodima i posljedicama. Kao i sad, i tad će biti potrebno barem pokušati osloniti se na zdrav razum i normalan um.

U Sarajevu 7. 4. 2021.

O. J.

Izvor (foto): ©Pinandika Anindya Guna|Dreamstime.com

Tags: , , , ,
Oliver Jurišić

0 Comments

Leave a Comment