Sažetak:

Cilj ovoga izlaganja je u skladu s naslovom pokušati predstaviti problematiku društvenih sukoba i međuljudskog nasilja u širem kontekstu Darwinove teorije evolucije. Pri tome se prvo nastoji situirati navedenu teoriju naspram pozicije katoličke teologije i učiteljstva. Povijest ovoga odnosa sugerira kako je isti prečesto bio opterećen bremenom ideoloških sukoba. Tu se pokazuje kako darvinizam po sebi nije uspio dugo opstati u okvirima znanosti koja između ostalog govori i o naravi sukoba u prirodi. Tomu naprotiv, darvinizam se vrlo brzo uspio prometnuti u prvu filozofiju svijeta, a zatim i ideologiju, koja je i sama kadra generirati društvene sukobe ili barem znatno utjecati na njih. Nadalje, ovdje se nastoji izložiti viđenje društvenih sukoba u izvornom, ali i novijem neodarvinizmu. Na koncu će biti govora o nekim novijim znanstvenim otkrićima koji spomenutu teoriju izgledno upotpunjuju te joj samim tim daju i novi smisao. Ovo se posebno odnosi na pojam „morfogeneze“, koji po sebi otkriva integracijsku i objedinjujuću dimenziju evolucijskih procesa.

1. Uvod

Ovo izlaganje započinjem s pitanjem:  Što bi to jedan katolički teolog imao zajedničkog s Darwinovom teorijom evolucije? Ili uopće: Što bi to katolička teologija imala zajedničkog s navedenom teorijom? Ne radi li se ovdje o nekim posve različitim – međusobno suprotstavljenim – istinama i svjetonazorima? Ovo pitanje prvenstveno postavljam u smjeru vlastite vjerodostojnosti i kompetencije da govorim o naznačenoj temi, no, to je istovremeno i pitanje za koje smatram da može poslužiti kao solidan i jasan uvod za ono o čemu će ovdje dalje biti riječi.

Papa Pio XII. u svojoj Enciklici „Humani generis“ iz 1950. god. ‒ između ostalog ‒ poziva teologe da pokušaju „ukoliko je to ikako moguće“ uskladiti vjerske istine o postanku života na zemlji, kao i samog čovjeka s načelima evolucije.[1] Koliko je poznato, ovo je ujedno bio prvi put da se jedan crkveno-učiteljski autoritet afirmativno izražava o Darwinovoj teoriji evolucije, premda još uvijek na vrlo oprezan način. Dakle, ovdje se pružala teoretska mogućnost da evolucijska načela optimiranja vrsta na temelju prirodne selekcije i mutacije uistinu diktiraju biološki razvoj života na zemlji, dok se za samog čovjeka govorilo da on ipak nije u potpunosti protumačiv isključivo na temelju bioloških datosti. To jest, za njega se tvrdilo, a i danas u Crkvi tvrdi da ima dušu koju Bog izravno stvara za svakog pojedinog čovjeka (DS 3896).[2] Poslije toga i brojne će se druge pape, kao i crkveni dokumenti, pozitivno izražavati o faktičnosti evolucijske teorije. Tako će papa Ivan Pavao II. 1996. ustvrditi „da su evolucionističke spoznaje više nego samo ‘puke hipoteze ili teorije’“,[3] dok će se papa Franjo nedavno sa izjavom da „Bog nije mađioničar s čarobnim štapićem“ pozitivno izjasniti kako o faktičnosti teorije evolucije, tako i o faktičnosti teorije „velikog praska“. Slično tomu, i papa Benedikt XVI. se više puta pozitivno izjašnjavao o faktičnosti teorije evolucije, donoseći pri tomu i svojevrsnu kršćansku interpretaciju iste.[4]

Donekle negativan publicitet koji je pobudila potonja izjava pape Franje kod dijela katoličke javnosti, kao i činjenica da se prvo pozitivno akceptiranje teorije evolucije – ono spomenuto od Pia XII. – događa skoro stotinu godina nakon izvornog objavljivanja Darwinovog rada[5], svjedoči kako se teorija evolucije nije nikad, ili barem još ne u potpunosti udomaćila u totalitetu katoličke misli i svjetonazora.[6] Ova svojevrsna zadrška u prihvaćanju i ne čudi ako uzmemo u obzir da su se evolucionistički krugovi 19. st. počesto dovodili u vezu s radikalnim ateizmom, tj. s jednim sustavnim nijekanjem Božjeg postojanja.[7] Premda je ovakav sustavni ateizam kod evolucionističkih znanstvenika danas manje-više prevladan, još uvijek ga možemo u nemaloj mjeri susresti npr. kod Richarda Dawkinsa ili u još većoj mjeri kod Sama Harrisa, čija ateistička gorljivost i entuzijazam po sebi mnogo više podsjećaju na borbeni ateizam moderne nego na poslovični metodički i indiferentni ateizam današnjice.[8]

2. Darvinizam između znanosti i ideologije

Posljednji navodi o snažnoj evolucionističkoj protuvjerskoj akciji, kao i o kršćanskoj reakciji sugeriraju da se darvinizam u svoje vrijeme bio vrlo brzo prometnuo u nešto puno više od znanstvene teorije, a što je izvorno bio. U svemu tomu nekako se vrlo brzo rasplinuo i sam Darwinov povijesni lik. Malo je tko više spominjao zanimljivost da je Darwin po izvornoj struci bio anglikanski teolog. Premda se vrlo brzo nakon studija znanstveno preorijentirao na područje geologije i biologije, on sam nikad nije zanijekao Božje postojanje. Štoviše, nebrojene indicije pokazuju da je i naznačene evolutivne procese promatrao kao izraz Božjeg stvaralaštva.[9] Isto tako, uskoro kao da više nije bilo važno niti to što je Darwin prema svim raspoloživim podacima bio čovjek uzornog života: strpljiv, radišan i samozatajan znanstvenik, bez ikakvih ideoloških i političkih pretenzija. Uz to: jedne žene muž i otac desetoro djece. Tomu naprotiv, kako za sljedbenike, tako i za oponente on će vrlo brzo postati revolucionar, anarhist, ateist, rasist i što sve ne … Rekli bismo jednostavno: ideološka meta.[10] No zbog čega je to tako? Na ovo pitanje bismo mogli jednostavno odgovoriti da je Darwin sa svojom teorijom ponudio jednu sasvim novu i revolucionarnu interpretaciju nastanka i razvoja života na zemlji, kao i samog čovjeka. A pitanje Postanka po sebi je vrlo bremenito i dalekosežno, jer je neotuđivo povezano s pitanjem smisla, cilja i konačne svrhe života. Stoga i ne čudi da je u svoje vrijeme uzbudio i uzbunio mnoge duhove, a da to posredno čini i dan danas. Po L. Kolakowskom, ideološke konstrukcije nemaju puno toga zajedničkog s razumom; one pretežito djeluju na ljudske emocije i nadanja.[11] Stoga bismo mogli konstatirati kako je Darwin uspio pogoditi i emocije, a tako i nadanja mnogih, te da ga je upravo to učinilo jednom od omiljenih ideoloških meta čovječanstva kroz zadnja dva stoljeća.

Stoga se čini sasvim mogućim govoriti o dva posve različita darvinizma: o onomu egzaktno-znanstvenom, te onomu ideologiziranom. Analogno tomu, možemo govoriti i o međuljudskom nasilju iz perspektive znanstvenog darvinizma, te na potpuno drugačiji način govoriti o istome iz perspektive jednog ideologiziranog darvinizma. Između ova dva, razlika je naprosto nemjerljiva: dok onaj prvi na nasilje gleda kao na prolaznu fazu ljudskog razvoja, onaj drugi nastoji ustvrditi kako je nasilje naša sudbina.

Ovdje bismo svakako trebali staviti i jednu važnu napomenu, a koja po sebi izgledno predstavlja i otežavajuću okolnost ovoga rada. Naime, pojam ideološkog ili ideologiziranog darvinizma je po sebi čisti hipotetski konstrukt, te ga nije moguće obrađivati na uobičajeni znanstveni način. Zašto?  Zbog izrazito pejorativnog prizvuka gotovo je sigurno da se nitko nikad nije javno deklarirao kao ideološki darvinist, slično kao što se nitko nikad nije javno izjasnio ni kao ideološki znanstvenik, umjetnik, filozof ili vjernik, premda je to gotovo opće mjesto da ideološka uplitanja stvarno postoje, te da su stara koliko i sama ideologija.[12] Zbog toga se u daljnjem tijeku rada želimo fokusirati prvenstveno na stajališta znanstvenog darvinizma, smatrajući da je to ujedno ponajbolji put u nastojanju oko demistifikacije i razotkrivanja ideoloških konstrukta, koji su se u međuvremenu prilijepili uz Darwinov lik i djelo.

3. Evolucijsko nasilje ili nasilje kulture?

Govoriti o međuljudskom nasilju iz perspektive jednog znanstvenog darvinizma uopće nije jednostavno, već zbog mnoštva različitih mišljenja koja pronalazimo u naznačenom kontekstu. No, krenut ćemo redom … Na primjer, ako zavirimo u Darwinovo djelo „Podrijetlo čovjeka“[13], modernom kompjuterskom pretragom riječi ćemo lako ustanoviti kako se riječ „nasilje“ tamo uopće i ne spominje. Riječ „sukob“ se spominje nekoliko puta, ali nikada u kontekstu međusobnog sukobljavanja većih ljudskih skupina, nego, ili u kontekstu nutarnjeg sukoba čovjeka sa svojim nagonima,[14] ili u smislu primitivnog sukobljavanja muškaraca oko žena[15] i sl. Nadalje, riječ ubijanje se javlja također samo par puta … Na jednom mjestu se povezuje s čedomorstvom[16] ili na drugom, sa praksom ubijanja ženske djece kod nekih primitivnih plemena[17]. Na 68. str. naznačenog djela, Darwin spominje uznemirujuću praksu kod sjevernoameričkih Indijanaca gdje su žene i djeca nerijetko pomagale ratnicima kod mučenja neprijatelja. Darwin to pripisuje njihovom primitivizmu i divljaštvu, no, istovremeno hvali njihov razvijeni altruizam i simpatiju prema bolesnim članovima plemena. Uopće za Darwinovo viđenje razvoja čovjeka vrlo je važan pojam „društvenog nagona“. Društveni nagon je dugotrajni nagon koji nadvladava kratkotrajne primitivne nagone i potiče pojedinca da radi za opće dobro zajednice[18].  Stoga bi se pouzdano moglo reći da Darwin percipira evoluciju čovjeka kao pozitivan i optimističan proces, gdje civiliziranost i društvenost postupno nadvladavaju okrutnost i divljaštvo.

Ukoliko dalje govorimo o međuljudskom nasilju unutar jedne evolucijske perspektive, u novijem darvinizmu, tj. neodarvinizmu, pronaći ćemo više različitih i počesto međusobno suprotstavljenih mišljenja. Zapravo, točka razdora se izgledno javlja oko jednog – za teoriju evolucije ‒ skoro fundamentalnog pitanja: Naime, temelje li se evolucijski procesi na optimiranju vrsta ili na optimiranju pojedinaca? Darwin je zastupao ovo prvo: vrste se sukobljavaju međusobno, ali ne i unutar samih sebe; stoga je logično da unutar jedne pojedine vrste nasilje bude minimalizirano, te da u njoj s vremenom nadvladavaju altruistički i kooperativni oblici ponašanja. Npr. vukovi ubijaju jelene, ali se praktično nikada ne ubijaju međusobno. Oni sukobi koji postoje među njima, npr. oko pozicije alfa-mužjaka i alfa-ženke ili oko granica teritorija pojedinog čopora, po sebi služe dobru vrste i vrlo rijetko završavaju s fatalnim posljedicama. U takvim internim sukobima, dovoljno će biti da se jedan od rivala u određenom momentu povuče iz borbe, i onaj drugi ga više neće ugrožavati.

No, neki autori radije računaju sa evolucijskim optimiranjem pojedinaca, a ne vrste.[19] U tom slučaju s vremenom će altruizam unutar vrste biti prevladan sebičnim i samoživim oblicima ponašanja, a što po sebi uključuje i nasilje prema srodnicima, odnosno, prema pripadnicima vlastite vrste. Npr. „po Freudovom shvaćanju, povijest ljudske evolucije je bila puna pokolja, a Andrey kaže da ‘je čovjek grabežljivac s prirodnim nagonom za ubijanje uz pomoć oružja’; iz svijeta čovjekolikih majmuna izronio je jedino stoga što je ubojica.“[20] Ipak, posljednji navod nam ne sugerira jasno koliko se ovdje radi o agresivnosti vrste, a koliko o agresivnosti pojedinaca unutar ljudske vrste.

Jedna druga skupina autora poput Engelsa i Keitha ističe da su za čovjekovo prapovijesno preživljavanje bile podjednako važne  kako agresivnost, tako i kooperativnost; stoga čovjeka karakterizira komplementarnost ovih dvaju – međusobno ‒ suprotstavljenih osobina.[21]

Korak dalje u ovom kontekstu odlazi Fromm čineći „razliku između poriva dobroćudne agresivnosti koja služi preživljavanju vrste, pa je biološki utemeljena, od nagona rušilačke agresivnosti koja je bitno kulturalna i društvena datost“.[22] U prilog tezi da je „rušilačka agresivnost“ prvenstveno kulturološki i civilizacijski utemeljena ide i opsežno istraživanje američkog politologa Quincy Wrighta. Proučavajući ravno 653 ratna sukoba on zaključuje: „Lovci-sabirači hrane i sitni ratari bijahu manje ratoborni. Razvijeniji ratari i lovci bili su borbeniji, dok su pastiri i najrazvijeniji ratari bili borbeniji od svih ostalih … Po mišljenju toga autora, sklonost ratovanju bila bi razmjerna stupnju civilizacije“.[23]

Gledano iz naše današnje perspektive, čini se da uopće nije potrebno odlaziti u daleku prošlost kako bi se ustvrdilo da je sklonost ratovanju razmjerna stupnju civilizacije. Naime, dobro je znano da su glavni akteri dva najveća rata u povijesti ‒ I. i II. svjetskog rata ‒ bili odreda sve civilizirani i napredni narodi. Ostaje pitanje da se barem okvirno odredi zašto je to tako? Prema Stewartu primitivne rodovske zajednice s obzirom na težak način života te čestu izloženost najrazličitijim pogiblima nisu mogle imati veliki prirodni priraštaj, tako da ujedno nisu ni imale nekog velikog razloga za ratovanje. Dakle, prema ovom autoru povećanje ukupnog broja stanovništva bi bilo ono što povećava potrebu nekog društva za životnim resursima, a ovo opet po sebi implicira ekspanzionizam i ratovanje.[24] Drugi razlog bi mogao ležati u sposobnosti kanaliziranja nasilnih fantazija i uopće čovjekove difuzne agresivnosti.  Prema tomu bi aktivan i riskantan način života primitivnih lovaca-sakupljača činio od njih načelno miroljubljive ljude. S druge strane, višak energije i slobodnog vremena kod civiliziranog čovjeka predstavljaju svojevrsni problem i izazov u smjeru očuvanja sveukupnog mira i stabilnosti. Kako bi to ustvrdio Nietzsche:„Srce puno hrabrosti i dobrote treba od vremena do vremena nešto opasnosti, inače mu svijet postaje nesnosan.”[25]

Mimetička teorija Renéa Girarda je moguće po sebi uspjela objediniti oba prethodna razloga nasilnosti civilizacije, odnosno, ona – čini se ‒ uspijeva staviti ekonomski i psihološki razlog u isti kontekst: Prema Girardu rivalstvo se javlja tamo gdje dvojica ili više njih teže za istim dobrom. Ovo dalje kod uključenih rivala generira nasilne fantazije i agresivno raspoloženje, koje se na koncu izlijevaju ne na njih međusobno, nego na nekog slučajnog žrtvenog jarca, što po sebi aludira na sablasnu i nepravednu logiku žrtvenog mehanizma, koji po sebi svakako nije pošten prema žrtvi, ali čini dobro zajednici koju na spomenuti način čuva od sveopćeg krvoprolića i kaosa.[26] Izraženo darvinističkim rječnikom, i Girardov „žrtveni mehanizam“ bi se možda također mogao okarakterizirati kao jedan „društveni nagon“, što bi na koncu značilo da ljudi ipak evoluiraju kao vrsta, a ne kao pojedinci. Međutim, s posljednjim redcima smo svakako izašli iz područja jednog znanstvenog darvinizma u užem smislu riječi, te zašli duboko u područje humanističkih znanosti. No, vrlo je moguće da u konačnici darvinizam i jest osuđen na multidisciplinarnost, jer fenomenologija ljudskog bića i društva izgledno nije svodiva isključivo na biološke datosti i zakonitosti, kako je to na početku ovog izlaganja spomenuto u kontekstu enciklike pape Pia XII.

Prethodni dio izgledno iza sebe ostavlja dosta nejasnoća. Generalno govoreći, među samim evolucionistima ne postoji koncensus oko toga evoluiraju li ljudi kao vrsta ili kao pojedinci, te u skladu s tim, hoće li budućnost donijeti neko zatišje u pogledu međuljudskog nasilje, ili će se ono još više raspiriti? Drugi veliki problem odnosi se na nejasnu korelaciju evolucijskih procesa i kulture. Postavlja se pitanje je li kultura po sebi i sama dio šireg evolucijskog procesa ili je ona fenomen čiji izvor treba tražiti na nekom drugom mjestu?

4. Optimiranje vrsta: Ne samo selekcija nego i integracija

Premda se darvinizam u svoje vrijeme lako prometnuo u „prvu filozofiju svijeta“,[27] on je po sebi predstavljao krhak teoretski okvir koji je tražio daljnja usavršavanja i pojašnjenja. Prvi veliki problem Darwinove teorije bila je nemogućnost davanja odgovora na pitanje: kako se nasljedne osobine s predaka prenose na potomke? Ovo će tek razjasniti Gregor Mendel sa svojim otkrićem tzv. nasljednih paketa, koji će se s vremenom u biologiji nazvati genima.[28] Drugi veliki nedostatak Darwinove teorije ležao je u nemogućnosti pojašnjenja nastanka posve novih životnih oblika i vrsta. Odnosno, Darwin je na temelju selekcije i odabira mogao protumačiti kako pojedina vrsta napreduje i evoluira unutar same sebe, no nije mogao dati jasan odgovor o tomu što inicira nastanak posve novih životnih oblika.

Potonje pitanje će postati jasnije tek 70-tih godina XX. stoljeća. Naime, tada je u nepreglednoj šumi života identificiran jedan zajednički princip, ili drugačije da kažemo, Darwinova priča o optimiranju vrsta na temelju međusobne konkurencije  dobila je neočekivani nastavak i obrat: u prirodi se doslovno od početka događa to da konkurenti nakon nekog vremena postaju partneri, te na koncu zajednički formiraju sasvim novi oblik života. Da se radi o zbilja dramatičnom obratu svjedoči i to što promatranje prethodne situacije uopće nije obećavalo mir. Tomu naprotiv, među konkurentima je sve izgledalo kao da se sprema neka epska odlučujuća bitka. Jer, ovdje se uobičajeno radi o višegeneracijskom sukobu koji se prenosi s „koljena na koljeno“, a cijela situacija po sebi dobrano podsjeća na modernu utrku u naoružavanju između svjetskih „supersila“. Ipak, konkurenti s vremenom postaju partneri; ispočetka nezavisni partneri, a zatim formiraju novu, kompleksniju formu života. U naznačenom smislu, današnja evolucijska znanost govori o osam velikih stupnjeva biološke evolucije: sve je počelo nekad davno – u sami osvit života ‒ s međusobnim udruživanjem tzv. replicirajućih molekula, pa onda preko udruživanja nezavisnih replikatora, zatim RNA molekula, enzima, prokariota, nespolnih klonova, protista, zasebno živućih organizama, pa sve do organiziranja zajednice primata i razvoja ljudskog društva.[29]

Navedeni morfogenetski procesi izgledno daju jedno sasvim novo viđenje evolutivnih procesa u prirodi. Naime, u prirodi se očito ne svodi sve na međusobno proganjanje, nadmudrivanje i proždiranje. Tomu naprotiv, povrh svega toga stoji jedno veliko udruživanje i stapanje. Svojim tumačenjem morfogeneze P. Schuster pruža i jedan sasvim drugačiji uvid u narav međuljudskog sukobljavanja. On kaže: „Zajednička značajka svih oblika suradnje među bivšim konkurentima jest ta da se uvijek iznova pojavljuju pojedine individue koje pokušavaju napustiti udruženje radi vlastite koristi. A kako bi to spriječila, zajednica mora razviti nadzorne mjere“.[30] Ovim se govori da istinski neprijatelji jednog organizma, bilo biološkog ili društvenog, nisu njegovi konkurenti, nego paraziti. Dok oni prvi djeluju poticajno i  nesvjesno se spremaju za neočekivanu integraciju, ovi drugi se potajno infiltriraju i crpe životne snage, ne doprinoseći pri tome s ničim dobrim. Organizam koji ne stekne kontrolu nad parazitima, osuđen je na stagnaciju i smrt.

Morfogeneza po sebi izgledno govori u prilog konačnog okončanja međuljudskog nasilja. Pri tomu je značajno što ona predviđa povremene neočekivane erupcije nasilja. Naime, prije spomenuto Darwinovo – tako reći ‒ linearno nadvladavanje „društvenog nagona“ se – s obzirom na opće poznatu nasilnost visokih kultura ‒ pokazuje neodrživim. Međutim, navedeno nasilje je s obzirom na narav morfogenetskih evolucijskih procesa posve predvidljivo, ali u konačnici i izvjesno nadvladivo.

5. Evolucija društva i evolucija ideja

Prethodni podnaslov sugerira da nisu samo biološki organizmi ti koji su podložni evolucijskim procesima i zakonitostima. To podjednako vrijedi i za društvena zbivanja. Odnosno, samo ljudsko društvo se pokazuje kao jedan super-organizam, iznikao na morfogenetskom zbližavanju ljudi. Evolucijska logika nalaže da će ovo zajedništvo s vremenom postajati još kompaktnije. Možda je preuranjeno o tomu govoriti, ali moguće je to kako će se ljudi s vremenom lišiti svoje vlastite individualnosti i svijesti, te zaživjeti na jednoj višoj razini kolektivne nad-svijesti.

Za kraj ćemo se vratiti još malo Dawkinsu i njegovom neobičnom „Mem“ pojmu. „Najveći dio neobičnog kod čovjeka kao vrste može se sažeti u jednu jedinu riječ: ‘kultura’. Tu riječ ne iznosim u njenom snobovskom značenju, već onako kako je upotrebljavaju znanstvenici. Prijenos kulture analogan je prijenosu gena jer, iako je u biti konzervativan, može dovesti do određenog oblika evolucije“.[31] Dawkins polazi od toga da se cjelokupna ljudska kultura bazira na razmjeni informacija, a informacije se po sebi ponašaju istovjetno genima: šire se, odnosno, razmnožavaju; međusobno se bore za pozornost čovjeka, pri čemu važnije informacije istiskuju iz sjećanja one manje važne; međusobno se ‒ morfogenetski ‒ udružuju u složena znanja, koja opet po sebi imaju sklonost da se prilagođavaju aktualnom vremenu i okolnostima, integrirajući pri tome u sebe neka nova znanja i istine, prikladne za novo vrijeme i izazove. Odatle i kovanica „mem“ – on bi jednostavno značio informacijski gen.

Svakako nam se može činiti vrlo zabrinjavajućim to, što se međusobno konkurentska znanja ili ideologije stalno usavršavaju u svojim sposobnostima preživljavanja, pa i agresivnog širenja. Međutim, kako je već ranije rečeno, logika evolucije nalaže da će se konkurenti kad-tad i sami međusobno zbližiti i ujediniti.

Zaključak

Tijekom ovoga izlaganja dva puta smo spomenuli da je „teorija evolucije puno više od puke teorije“. Jednom se ova izjava odnosila na afirmaciju darvinizma od strane pape Ivana Pavla II., gdje se očito htjelo reći da ova teorija zaslužuje više pozornosti od strane katoličkih teologa, te isto tako, da je se kršćanski vjernici ne trebaju plašiti. Drugi put smo rekli da je teorija evolucije više od teorije u smislu njezinog čestog ideološkog krivotvorenja. Ova kontraverza darvinizma se očito prenosi i na užu tematiku ovoga izlaganja: s jedne strane, teorija evolucije uistinu može pružiti pomoć u boljem shvaćanju i promišljanju čovjekove prirode, uključujući tu i onu njezinu nasilnu stranu. S druge strane, u krivim rukama – rekli bismo, ona je u stanju i sama postati ubitačnim oružjem različitih ljudskih ideologija.

Zusammenfassung:

Diese Präsentation  versucht im Zusammenhang mit dem Titel, die Problematik der gesellschaftlichen Konflikte und zwischenmenschlicher Gewalt in den breiteren Kontext von Darwins Evolutionstheorie darzustellen. Als erstens, versuchen wir die besagte Theorie gegenüber der katholischen Theologie und Lehramt zu positionieren. Die Geschichte dieser Beziehung schlägt vor, dass das gleiche zu oft mit einer Belastung von ideologischen Konflikten belastet wurde. Das zeigt, dass der Darwinismus nicht lange im engen Bereich der Wissenschaft zu bleiben gelang. Mit den anderen Worten: einerseits stellte sich der Darwinismus als  die Wissenschaft dar, die um die Natur von den sozialen Konflikten und zwischenmenschlichen Gewalt dozieren könnte. Anderseits, er wird – mindestens teilweise ‒ in der Geschichte auch ein ideologischer Konstrukt, der die verschiedensten gesellschaftlichen Konflikte erzeugen kann. Danach versuchen wir die gesellschaftlichen  Konflikte in der Sicht eines ursprünglichen Darwinismus darzustellen, aber auch in der Sicht eines neueren Neudarwinismus. Schließlich werden wir über einige neueren wissenschaftlichen Entdeckungen diskutieren, die die besagte Theorie hoffentlich ergänzen und zu ihr eine neue Bedeutung geben. Dies gilt vor allem für das Konzept der „Morphogenese”, die eine integrative und zusammenfassende Dimension der Evolutionsprozesse entdeckt.

U Sarajevu, 18. svibnja 2016. godine

doc. dr. Mario Bernadić

[1] Usp.: Ladislav NEMET, Teologija stvaranja, KS Zagreb, 2003., str. 136.

[2] Usp.: Predgovor kardinala Chrostopha Schoenborna u: Stvaranje i evolucija. Kolokvij na kojem je sudjelovao papa Benedikt XVI., Učenički krug pape Benedikta XVI. (Priredili S. O. Horn i S. Wiedenhofer), , Verbum Split, 2008. Str. 7-25., ovdje 8.

[3] L. NEMET, Teologija stvaranja, 136., poziva se na Johannes Paulus II., Christliches Menschbild und moderne Evolutionstheorien, Osservatore Romano (njem. izdanje), 26 (1. studenog 1996.) 1-2.

[4] „Kršćanska slika svijeta kazuje da je svijet u svojim pojedinostima nastao u veoma zamršenu evolucijskom procesu, no da on u svojoj srži ipak proizlazi baš iz Logosa. Svijet je utoliko u sebi razumski“ – Kardinal Schoenborn se u (naznačenom) Predgovoru (u: Stvaranje i evolucija, Str. 24.) poziva na Ratzingerov intervju s Peterom Seewaldom, ali ne identificira izvor.

[5] Charles R. DARWIN, On the Origin of Species, by Means of Natural Selection, London: John Murray, Albemarle Street, 1859.

[6] Usp.: Riječi pape o Velikom prasku i evoluciji nekontroverzne. Profesor astrofizike na Sveučilištu u Padovi o govoru pape Franje članovima Papinske akademije znanosti (Rim, 3. studeni 2014.), http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=49245, Stanje: 17. rujna 2015.

[7] Usp.: L. NEMET, Teologija Stvaranja, str. 134.

[8] Ovdje osobito stavljamo naglasak na Harrisovo djelo „Letter to a Christian Nation“ iz 2006.  Kod nas je prevedeno iduće godine: Sam HARRIS, Pismo kršćanskoj naciji, Izvori – Zagreb, 2007.

[9] U kontekstu Darwinovog odnosa prema vjeri u Boga vidi Josip BALABANIĆ, Bog Stvoritelj u djelu Charlesa Darwina, u: Nova prisutnost, god. 7 (2009) 3, 351-373.