…Tjeskoba se plaši sigurnosti. Želi je izbjeći. Nastoji je zaobići. Kada se u zraku osjeća sigurnost, tjeskoba pokušava umaći. Sakriti se. Tjeskoba se uvijek povlači. Sigurnost uvijek napada. Tjeskoba je bjegunac kojega sigurnost progoni. Sigurnost je kao lovac koji nenametljivo, tiho, ali uporno ide za svojom lovinom. Tjeskoba to zna. Svjesna je da joj je sigurnost za petama. Tjeskoba osjeća da su joj male šanse ako joj sigurnost uđe u trag. Ako dođe do otvorenog sukoba, sigurnost će je svladati. Tjeskoba je snažna jedino kad je sama. Zatvorena u sebe. Neprimjetna. Tjeskoban pravi veliku grešku kada ostaje sam s tjeskobom. Iako ne zna, već je izgubio jer su njegove snage nedostatne protiv razorne moći koja prati tjeskobu. Mora izići iz sebe. To je jedini način. Pronaći drugoga. Osobu. Čovjeka. Ljudsko biće. Nekoga tko ne mora imati ništa. Ne mora biti netko. Ali da iz njega zrači sigurnost. Najčešće su u pitanju oni koji su svladali tjeskobu. Koji znaju kako se tjeskobu hvata, lovi, kako se tjeskobi postavljaju zamke i kako je se svladava. Ako treba, i uništava. I ubija. Izlaskom iz sebe tjeskoban ulazi u neizvjesnu borbu. Tjeskoba će ga svim silama povlačiti natrag. U samoću. U tugu. U bezvoljnost. U podcjenjivanje. U obezvrjeđivanje. Uhvaćen u snažna kliješta tjeskobe istovremeno mora pronaći sigurnost. Tjeskoba to zna. I kao svako zlo koje živi od toga da isisava život i radost iz čovjeka, i tjeskoba pokušava učiniti isto. Iscrpiti čovjeka prije nego pronađe sigurnost. Tjeskoba iscrpljuje čovjeka prokušanim metodama koje je razvila pokušavajući uništiti čovjeka. Nesigurnost. Strah. Bezvoljnost. Apatija. Odsutnost. Povlačenje u sebe. Odbijanje pomoći. Preziranje savjeta. Podcjenjivanje dobrote. Raznovrsna su oružja kojima se tjeskoba koristi protiv nas. Nerado se mora priznati da je tjeskoba vješta i spretna. Kao mudra i drevna ratnica koja je izlazeći na megdan čovjeku, pobjeđivala bezbroj puta noseći iz tih borbi ožiljke, ali i dragocjeno znanje o tome gdje je čovjek najslabiji. Kada je najslabiji. Kada je najnemoćniji. Kad je najbolje napasti. Tjeskoba nije ratnik s kojim se možemo suočiti oči u oči. Ona je podmukli napadač. Napada s leđa. Iz zasjede. Ne bira sredstva. Ne bira oružje. Opasno je pokušati ući sam u sukob s tjeskobom. Njezinim opasnim vještinama rijetko je koji samotnjak među nama dorastao. Međutim, imati uza se drugo ljudsko biće koje u sebi nosi sigurnost plaši tjeskobu. Jer drugi čovjek zna njezine skrivene vještine i tajna oružja. On ili ona zna kako je pobijediti. Sam izazvati tjeskobu na fer i poštenu borbu je nemoguće. Tjeskoba nikada nije poštena kada je riječ o sukobu s čovjekom. Uvijek prevrtljiva, nerijetko kamuflirana, često skrivena može nas napasti i pobijediti bez obzira na oprez. Onaj koji nam ulijeva sigurnost naša je nada i prilika. On zna da se s tjeskobom moraš boriti njezinim sredstvima i oružjem. Podmuklo, naglo, iznenada, napadati je i zasjede i biti nemilosrdan prema njoj. I kad se dogodi da nekim čudom sami svladamo tjeskobu, napravimo uvijek kardinalnu grešku kad nas tjeskoba moli za milost i kada nas uvjerava da nam je lijepo zajedno. Sami. Odvojeni od svijeta i čovjeka. Tjeskoba i mi. I čim se smilujemo, tjeskoba pokaže opet svoje odvratno lice. Onaj koji je siguran nikada ne pravi grešku koju mi radimo. Zato ga trebamo uza se. Kada dođemo u napast da se smilujemo tjeskobi i opet postanemo njezine žrtve, da nas odgurne i nemilosrdno je uništi. Ili ubije. Tjeskoban to ne može. Siguran može. Tjeskobnog i sigurnog razdvajaju milosrđe i nemilosrdnost. Tjeskoban je milosrdan prema nemilosrdnoj tjeskobi i uvijek pada kao njezina žrtva. Siguran je nemilosrdan prema njoj. Zato tjeskoban treba uza se sigurnog jer netko u određenom trenutku umjesto njega mora biti nemilosrdan prema tjeskobi koja iza molbe da joj se smilujemo skriva opasna i ubojita oružja kojima planira napasti i zarobiti našu nutrinu…

O. J.

U Sarajevu 8. 12. 2020.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Chutima Chaochaiya