…Onaj umor koji nas prekrije kao nevidljiva prašina. Kao plašt koji nas ogrne. Kao nisko, oblačno i nepomično nebo koje nas pritisne. Kao ustajala močvara koja nas guši. Biti umoran. Umoran sam. Umorna sam. Tupa bezvoljnost koja paralizira naše ruke. Naše noge. Prste. Onaj osjećaj kada boli gdje kod se dodirnemo. Ali ne boli izvana. Ne boli dodir. Nešto unutra boli. Neka odsutnost. Udaljenost. Nezainteresiranost. Umor. Stanje kada radost boli. Veselje smeta. Mir stvara čudan nutarnji nemir. Htjeti uraditi sve i ne učiniti ništa. Pustiti se. Prepustiti. Odustati. Gledati u prazno. Slušati zvukove, ali ne čuti ništa. Sjediti i zuriti. Čekati nikoga. Očekivati ništa. Tražiti da se ne pronađe. Činiti besmislene napore koji nigdje ne završavaju. Raditi bez cilja. Trošiti se bez svrhe. Živjeti bez motiva. Hladno stajati pored vlastitog života i pustiti ga da ide bez nas. Ne znati kad će se dosada okončati. Predati se ničemu i nikomu. Samo stajati. Zuriti praznog pogleda u sve što se događa. Biti nesvjestan ljudi oko sebe. Isprazniti se od empatije. Od srdžbe. Od snage. Od života. Duboko uzdahnuti i onako za sebe i bez ikakvog razloga reći: Umoran sam… umorna sam… Od čega? Ne znam. Strašno umorni. Ne znamo zašto. To je i najgore. Biti umoran od svega bez objašnjenja onda kada smo potpuno nepokretni i nepomični. Ne radimo ništa. Ne očekujemo ništa. Ne tražimo ništa. Ne želimo ništa. Čak i da nas ostave na miru, umor će ostati. Možda si samo poslije svega umoran od sebe? Ne možeš sebe ostaviti negdje drugo i tek tako otići, pobjeći, otputovati. Sam sebe pratiš kao sjena i tvoj umor ide s tobom. Samo što taj umor nije sjena jer sjene nemaju težinu…

U Sarajevu 15. 12. 2020.

O. J.

Izvor f(oto): 123rf.com; Copyright: Antonio Guillem