Svako upravljanje krizom podrazumijeva stanoviti, unaprijed pripremljeni, krizni plan, i čini se da ovo uvijek vrijedi, bez obzira na to govorimo li pri tome o javnoj sigurnosti ili miru vlastitog uma…
Iz niza knjiga na temu upravljanje vlastitim umom dostupnim na scribd.com, moguće je naučiti poneku pojedinačnu tehniku. No, veoma pozitivno je otkriće da su najbolje lekcije tamo gdje su najveći psihološki problemi.
Autorica Susan Rose Blauner napisala je knjigu s naslovom “Kako sam preživjela kada me je moj mozak pokušavao ubiti” (How I Stayed Alive When My Brain Was Trying to Kill Me: One Person’s Guide to Suicide Prevention). Zvuči intrigantno, no pozadina priče knjige veoma je mračna i opasna: autorica je prije terapije i objave knjige imala tri pokušaja samoubojstva.
Zašto čitati ? Razloga je nekoliko. Prvi je da se svaki čovjek suočava s nekom vrstom blažeg ili težeg duhovnog (popularno nazvano “psihološkog”) problema. Navike ovisnosti, poremećaji u ishrani, nervozni bol u stomaku, opsesivno-kompulzivni poremećaj, post-traumatski poremećaj i niz drugih. Ova autorica je sve to imala u jednoj epizodi, takoreći – istovremeno – odjednom.
Stoga su tehnike upravljanja umom za nju bile pitanje života i smrti – doslovno. Od tih tehnika se posebno izdvaja „krizni plan”, što je u biti spisak stvari za uraditi u kriznoj situaciji. Za nju je taj spisak sadržavao poziv na nekoliko brojeva telefona i stupiti u razgovor sa ljudima koji su unaprijed obavješteni o toj njenoj potrebi da razgovara u situaciji duševnog pritiska.
Krizni plan primjenjiv je manje-više na svaki psihološki poremećaj. Dakle ako znam da niz situacija proizvodi emociju nervoze, onda mi treba nekakvo „pravilo službe” ili sličan niz koraka da tu snježnu lavinu zaobiđem ili jednostavno da mislim one misli koje sam prethodno svjesno isplanirao. Zvuči pomalo egzotično, ali u praksi funkcionira.
Jednostavan primjer kriznog plana je postulat Ignacija Lojolskog u situaciji tzv. „neuredne težnje”. Dakle, ako počnem misliti stvari, za koje znam da su za mene loše, Ignacijev krizni plan sadrži samo jednu stavku: “Agere contra”. To jest, kad neuredna težnja dođe u moj um (npr. misao o alkoholu, duhanu, bludničenju), tada postupam po stavki kriznog plana koja kaže da uradim točno suprotno od neuredne težnje. Pa ako osjetim potrebu za duhanom, onda oblačim tenisice i odlazim na šetnju. Poanta je da se eskivira pogrešna reakcija, bez obzira na loš poticaj koji dolazi iz uma.
Konkretno, ja sam osobno ideju kriznog plana pretvorio u vizualizaciju i kada mi dođe neželjena misao, svjesno pomislim na desktop (kompjutersku radnu površinu) i korpu za smeće (recycle bin). Onda imajući tu sliku u umu, tu misao predstavim kao neku sivu sliku koju strpam u korpu za smeće povlačenjem kao na kompjuteru (drag and drop). I to ponavljam sve dok ta misao ne prestane, bez obzira na to koje su posljedice. Vjerujte, misao prestaje! Stvar funkcionira.
Krizni plan se, naravno, može personalizirati po vlastitom nahođenju. Bit će ponajbolje i najjednostavnije da sadrži one elemente i radnje za koje iz vlastitog iskustva znamo da pouzdano pomažu. Razgovor s dobrim prijateljem, šetnja, molitva, meditacija, omiljena pjesma, neka motivacijska misao koju ćemo sami sebi na glas ponavljati ili sl. U svakom slučaju, smisao vlastitog „kriznog plana” je više nego očit, i mogao bi se izraziti sljedećim riječima: Precizno isplanirati što nam je činiti dok možemo jasno i logično razmišljati za sve one trenutke i periode kada to više nismo u stanju izvesti.
I za kraj još jedna važna napomena glede vlastitog „kriznog plana”. U početku će te u trenucima rastresenosti vrlo vjerojatno zaboravljati to što ste sami sebi prethodno bili obećali, ali nakon par ponavljanja, vjerujte, gradivo se utvrdi.
U Heraklionu 21. XII. 2020.
Daniel Kapeleti
Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: gajus
