…Je li se moglo učiniti više? Gdje smo pogriješili? Što smo propustili? Ovim pitanjima počinju naše krivnje. Stanja u kojima pokušavamo odgonetnuti ono što ne možemo prihvatiti i što ostaje neobjašnjivo. Neke krivnje imaju svoj uzrok. Znamo objasniti kako se dogodila tragedija. Svjesni smo da smo krivi. Nije ugodno. Ipak, spoznaja da smo odgovorni zatvara inače nepodnošljivi krug krivnje. Krivi smo. Treba izdržati. Treba trpjeti. Priznati. Pokajati se. I nositi teret. Što s tragedijom koja nema objašnjenja? Koga kriviti? Gdje pronaći objašnjenje? Kada ne uspijevamo objasniti tragediju koja nam se dogodila ili nam se događa, krug krivnje se ne zatvara. Kreće se unatrag kroz našu prošlost. Uporno pokušavamo pronaći vrijeme, dan, trenutak kada smo bili neodgovorni. Kada nismo pazili. Kada smo samo nakratko skrenuli pogled. Tražimo bilo što da sebe proglasimo krivima kako bismo objasnili. Ponekad tragedija nema objašnjenja. Ne postoji. Nema ga. Ipak, ne možemo se pomiriti s neshvatljivim: nitko nije kriv. Nemoguće! Netko mora biti kriv. Negdje mora postojati početak gdje krivica počinje jer tu se skriva krivac. Netko mora biti odgovoran. Ne slažemo s tim kako je takav život ili tako mora biti. Ne možemo objasniti tragediju bez krivnje. Navikli smo da svaka tragedija mora imati krivca. Neke tragedije nemaju. Ne znamo tko je krivac za njih. Koga ćemo optužiti kada ne uspijevamo objasniti zašto nas je pogodila tragedija? Gdje sam pogriješio? Što nisam učinio kako treba? Je li se moglo izbjeći? Ponekad nema odgovora. Ne postoji. Ne možemo ga pronaći. Neobjašnjiva tragedija za koju ne možemo pronaći ni krivca ni krivnju koliko god se trudili…

U Sarajevu 10. 12. 2020.

O. J.

Izvor (foto): 123rf.com; Copyright: Ion Chiosea